Antun Babić – Izbor iz opusa

This slideshow requires JavaScript.

22.10.-13.12.2015., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek

 

Stvaralaštvo Antuna Babića nije jedno od onih koje će izazvati jednostrane emocije divljenja, začudnosti ili šoka. Ono potiče slojevit dijapazon reakcija i promišljanja koja se razlikuju od pojedinca do pojedinca.

Mitsko, arhaično, arhetipsko, no istovremeno groteskno, apsurdno i ironično determinacije su kojima se najčešće opisuje djelo Antuna Babića. Naizgled nespojivi termini za koje se očekuje da će rezultirati pretjeranim, napadnim i zgusnutim izričajem, u stvaralaštvu Antuna Babića, provučeni kroz koprenu vječne aktualnosti, djeluju snažno, konkretno, promišljeno i vječno intrigirajuće.

 

Djelo koje nikada ne zastarijeva

Prvenstveno kipar, potom grafičar, crtač i medaljer, Babić je većinu svog radnog vijeka proveo u Vinkovcima gdje i danas živi. Duboka povezanost uz zavičajni kraj obilježila je njegovo cjelokupno stvaralaštvo – “tu sam pustio duboke korijene i ti su korijeni nalazili vitalnu snagu”. Osebujnost karaktera i iskonska želja za razbijanjem mita o provinciji očituje se i u Babićevom svjetonazoru naznačenom u njegovom komentaru “u Vinkovcima se zbivaju interesantne likovne kreacije i važno je da smo tamo. Nismo mi neka kusata mačka: nešto se tamo događa”.

 

Pronicljiva ličnost Antuna Babića ostavila nam je složen i intrigantan opus kojeg je Igor Zidić definirao kao djelo koje nikada ne zastarijeva, dok Tonko Maroević ističe kako čitanje Babićevog opusa nadmašuje regionalizam, arhaizam i arheologizam, sadržavajući pritom grotesku, ironiju i humor, dok sloboda tretmana ostaje istinita i uvjerljiva.

 

Raznolik opus

Izložba Antun Babić – izbor iz opusa predstavlja preko 150 radova s ciljem ilustracije umjetnikova specifičnog likovnog izričaja i poetike. Izložene skulpture, grafike, crteži i medalje svjedoče o dugotrajnom i plodotvornom radu umjetnika. Izložba započinje s izborom često zanemarenog kiparskog podžanra – medaljerstva. U svojoj sitnoj, ali izražajnoj formi medalje sadrže karakteristike kasnijih reljefa poput naglašenog grafizma, humora, stilizacije i depersonalizacije prikazanih likova.

 

Uz medalje, izložene su grafike i crteži ljudske glave, česte Babićeve teme, čime je prikazan cijeli dijapazon tehnika i pristupa oblikovanju ljudskog lica nastalih u različitim desetljećima. Litografija Glava iz 1955. godine oblikovana debelom masivnom konturnom linijom možda ponajbolje najavljuje grafike koje će nastati tijekom 60-tih godina, dok je bakropis Pušač iz 1958. godine oblikovan gradivnim tankim isprekidanim linijama koje formiraju karakterističan izraz lica. Autoportret u ugljenu iz 1976. komornog je karaktera. Tonski oblikovano lice izranja iz mraka. Sivilo brade i blago naznačene usne dodatno akcentuiraju karakterni nos, te dubinu očiju. Autoportret sa šafranom iz 1994. godine objedinjuje linijsku determinaciju lica grafika i tonsko oblikovanje volumena crteža ugljenom koji su mu prethodili. Iako su portreti u opusu Antuna Babića sporedni, a skulpture glava često lišene prepoznatljive fizionomije ili psihološke karakterizacije; litografija, bakropis, crtež u ugljenu i crtež u akvarelu predstavljaju rijetke primjere Babićevih personaliziranih lica i autoportreta čime se samo potvrđuje njegova sloboda i neopterećenost ograničavanjem na provjerene vrijednosti.

 

Izložba suptilno uvodi posjetitelja u opus umjetnika počevši s medaljama, malim plastikama i plitkim reljefima koji su poprilično suzdržani u svojoj formi i ekspresiji. Reljefi iz rane faze, objedinjujući grafička i plastička svojstva, tematski obrađuju motive koji će i kasnije biti aktualni u Babićevom opusu, poput čovjeka i njegove egzistencije ili binoma muškarac i žena, te čovjek i životinja.

 

Antejska terakota

Plošno i linearno koncipirani reljefi utjelovljuju arhetipski prikaz ljudskog lika s okruglom glavom i voluminoznim tijelom. Iako suzdržani, izloženi reljefi, a posebice male plastike, snažno iskazuju mitsko izvorište opusa i duboku povezanost sa zemljom. Likovi žena i muškaraca arhaičnom jednostavnošću svjedoče o socijalnom, kulturnom i duhovnom ambijentu zavičaja. Predimenzionirana stopala i čest prikaz figura koje sjede izraz su antejskog dodira sa zemljom.

U kasnijim reljefima i skulpturama nastalima tijekom 70-ih i 80-ih godina duboko usađena svijest o praiskonskom značenju zemlje dolazi do izražaja kod odabira materijala – terakote. Meko i podatno tvorivo omogućuje direktan kontakt sa zemljom i potpunu slobodu oblikovanja kroz sirovi osjet materije. Pokretljivost i mekoća gline omogućuju bilježenje brzine i pokreta ruke, dok pečenjem i bojenjem glina zarobljava osjećaje i emocije utkane u oblikovani motiv. Upravo u skulpturama od terakote dolazi do izražaja “egzistencijalni apsurd” Babićevog opusa.

 

Lajtmotiv svih radova je čovjek. Ljudski lik interpretiran je kroz vlastito fizičko tijelo koje odražava njegovo postojanje – bol, jad, strah, bijes, nemoć i osamljenost. Dramatičnost ljudskog egzistencijalizma obojena sardoničnim odnosno podrugljivim, ciničnim i gorkim humorom izražena je kroz fizičku destrukciju odabirom fragilnog materijala sklonog propadanju. Rudimentarnost forme, groteskna deformacija tijela i krajnje impersonalno lice svjedoče o ispraznosti i očaju duše. No, surovost i grotesku Babićeve interpretacije ljudskog egzistencijalizma Bogdan Mesinger tumači kao oblik umjetnikove empatije što priliči Babićevoj smjeloj i ludičkoj osobnosti.

 

Panonizam u grafici

Osjećaj za voluminoznost naznačen na plitkim reljefima, a kasnije u potpunosti razveden u skulptorskom opusu, prisutan je i u Babićevim grafikama. Jesu li grafike produžetak kiparske naobrazbe ili su polazište za skulptorski opus nepotrebno je nagađati obzirom da čine nerazdvojivu sintagmu za cjelovito razumijevanje umjetnikova opusa. ‘Panonizam’ koji objedinjuje Babićev genius loci i antejski dodir sa zavičajnim tlom u predgovoru kataloga tumače Goran Rem i Sanja Jukić kao prisutnost geoloških, bioloških i kulturalnih aspekata panonskog prostora koji su u djelu Antona Babića lako zamjetljivi u različitim grafičkim interpretacijama odnosa između čovjeka i životinja. Od podređenosti životinja čovjeku na prikazima Svinjokolja I i II, preko skladnog suživota čovjeka i životinja na radovima Čovjek u vodi ili Plivač s ribama, pa sve do bizarnih i morbidnih stapanja ljudskog tijela sa životinjskim u mapi linoreza Bestijarij. Naglašeno osjećanje zemlje kao vlastitog tijela i egzistencijalne pripadnosti očituje se i kroz prikaze tradicijskih poslova i običaja, humani odnos prema zemlji i zahvalnost na njezinim plodovima, no i kroz ključne topose ruralnog života poput vode, sunca i ravnice.

 

Ekspresija grotesknih, disproporcionalnih i krajnje deformiranih likova uobličena je na akromatskim grafikama dominantnom obrisnom linijom koja definira strukture izgubljenog čovjeka i njegovih mutiranih inačica. Nastavlja se ustaljena fizionomija okruglih impersonalnih lica, dok je karakter čovjeka iskazan primarno kroz kretnje i geste tijela kako se navodi u katalogu izložbe. Grafike su često određene crnim okvirom unutar kojeg su likovi skučeni i zgrčeni ili probijaju okvir svojim pokretom ili položajem, što je čest slučaj i kod visokih reljefa u terakoti iz 70-ih godina.

 

 

Arhetipske skulpture

Skulptorski opus, osim spomenutih punih figura, čine glave i torza predstavljena u drugom dijelu izložbe. Motiv čovjekove glave prolazi cijeli niz metamorfoza u Babićevom opusu, kao što kustos izložbe Daniel Zec tumači “od realističke stilizacije s naznakama portretnih crta, preko deformirajuće stilizacije i karikaturalnosti, do konačne redukcije na motiv maske”. Kao i kod reljefa, lica su svedena na tipizirane okrugle forme bez facijalne gestikulacije.

 

Aktovi počivaju na arhetipskim simbolima, pa su ženska tijela s naglašenim grudima, trbuhom i stražnjicom interpretirana kao simboli plodnosti, dok direktna vezanost odabranog materijala sa zemljom i oblika s plodnošću zemlje govore o povratku primarnim vrijednostima života. Uz aktove su izloženi i reljefi parova koji tumače erotsku komponentu muško-ženskih odnosa. Plitki reljefi Jutro, Podne i Večer iz 1981. godine simboli su cjeloživotnog odnosa muškarca i žene od mladenačke zanesenosti, preko zrelosti partnerskog odnosa, sve do razumijevanja i poštivanja u dubokoj starosti.

 

Pomnim odabirom prezentiranih radova izložba objedinjuje ključne karakteristike Babićeva opusa – spoj mitskog i antejskog, genius loci, “sardonsku figuraciju” i “egzistencijalni apsurd”. Od bronce Ratnik iz 1957. godine, male plastike kompaktne mase i zatvorenog volumena čija karakteristična linija nosa, duplje očiju i tek naznačena usta nose cijeli izraz minimalne, ali krajnje dojmljivo oblikovane forme, pa sve do terakote Iščekivanje iz 1976. godine koja svojom bogato razvedenom formom predstavlja drugu krajnost tvoreći slojevitu kolorističku skulpturu segmentiranog tijela postavljenog na predimenzioniranim nogama s naglašenim detaljem stopala.

 

 

 Moćna vizija antropocentrične umjetnosti

Dok radovi na samom početku izložbe postepeno uvode posjetitelja u umjetnikov opus, nameće se pitanje je li izbor djela ipak mogao biti reduciran obzirom da na sredini izložbe dolazi do zasićenja prevelikom količinom grafika i skulptura u istom prostoru. Katalog izložbe obiluje stručnim tekstovima koji nude mnoštvo relevantnih informacija ključnih za čitanje Babićeva opusa. Na samoj izložbi, međutim, nedostaju legende koje bi posjetitelju približile umjetnikov kompleksan i raznolik opus.

Sveukupno izložba nudi sistematičan i vizualno atraktivan pregled umjetnikova stvaralaštva upoznajući publiku s mitskim izvorištem vječno slobodnog i aktualnog uma Antuna Babića koje je rezultiralo jedinstvenim opusom “djela neprolaznih vrijednosti”.

 

 GALERIJA RADOVA