Barcelona – drugi dio

Eixample – Gaudíjev dan

U Barceloni tvrde da njihov grad ima najveći broj secesijskih građevina u okviru europskih gradova. U Kataloniji je taj stil poznat kao modernizam, a počeo se razvijati nakon 1854. godine kada je postao sredstvo izražavanja katalonskog nacionalizma, a najznačajniji predstavnici su Josep Puig i Cadafalch, Lluís Domènech i Montaner i Antoni Gaudí. Cijela četvrt može se proći pješice, što svakako preporučam, jer je riječ o kvartu s dugim, ravnim ulicama i prekrasnom modernističkom arhitekturom.

Illa de la Discòrdia naziv je bloka zgrada u kojem se nalaze tri najpoznatije modernističke kuće u Barceloni. Naziv u prijevodu znači “blok nesloge” zbog potpunog vizualnog sudara stilova zgrada. Posebice se ističu Casa Lleó Morera i Casa Amatller. Sve su izgrađene između 1900. i 1910. godine. U tom nizu nalazi se i Casa Battló.

Prvo smo posjetili Casa Battló koja me osobno najviše impresionirala. Zasigurno najljepša Gaudíjeva građevina koju sam vidjela u Barceloni. Riječ je o nepresušnom vrelu mašte koje prikazuje bogatstvo kreativnosti kroz neobične ukrase i načine oblikovanja svakodnevnih predmeta poput vrata, lustera, stolova, stolica, klupa i umivaonika. Gaudí je ovu kuću gradio od 1904. do 1906. godine. Sve je puno čudnovatih oblika inspiriranih prirodom. U kući nema niti jednog ravnog zida.

Pročelje je jednako impresivno kao i unutrašnjost, te je prekriveno keramikom u tehnici “trencadis”, što je katalonski izraz za mozaik napravljen komadićima razmrvljene keramike koju je Gaudí jako često koristio. Dekorativni i arhitektonski elementi poput vrata, dovratnika, doprozornika, lukova i bifora inspirirani su biljnim i životinjskim svijetom. Neki oponašaju geološke oblike stvorene snagom vode, dok drugi asociraju na organski svijet.

Prepoznatljive balkonske ograde od tanke ploče obrađene kovanim željezom mogu se usporediti s fosilnim oblicima, a mene osobno podsjećaju na ralje morskog psa. Ne moram ni napominjati da je kuća uvrštena na popis UNESCO-ve svjetske baštine. Cijela zgrada simbolizira legendu o svetom Jurju koji ubija zmaja čija se ljuskava leđa savijaju u luk iznad glavnog pročelja. Sv. Juraj je zaštitnik Barcelone, tako da šteta što nismo išli u Barcelonu na moj rođendan, jer je Jurjevo veliki praznik u Barceloni.

Laganom šetnjom došli smo do druge Gaudíjeve najpoznatije kuće – Casa Milá ili ‘La Pedrera’. Riječ je o najavangardnijem Gaudijevom radu i njegovom posljednjem projektu prije nego se u potpunosti posvetio radu na Sagradi Famílji. Na pročelju su najdojmljiviji željezni balkoni koji ovaj put nalikuju morskoj travi na valovitim zidovima od bijelog kamena.

Kuća je dobila nadimak ‘La Pedrera’ zato što je gotovo u potpunosti lišena boje, a unutrašnja željezna struktura pročelja sastoji se od iskrivljenih metalnih greda na koje je učvršćen vapneni pokrov, pa podsjeća na kamenolom. Ispod zgrade nalazi se prvo podzemno parkiralište u gradu što govori o Gaudíjevoj inventivnosti i modernizmu. Na prvom katu je obitelj Milá imala stan, pa otud i ime Casa Milá. Zanimljivo je vidjeti kako je izgledalo tipično modernističko uređenje stana građanske obitelji početkom stoljeća.

Dok smo jutarnju rutu od La Ramble do Case Milé prešli pješice, do Sagrade Famílie smo došli metroom jer je ipak malo udaljenija. Sagrada Família, vječno okružena dizalicama, kontinuirano se gradi iako vjerojatno nitko ne zna kada će napokon biti dovršena. Gaudíjevo nedovršeno remek-djelo započeto 1882. godine najmanje je konvencionalna crkva u Europi i kao takva je tijekom godina izazivala mnoga proturječna mišljenja. George Orwell ju u svom djelu Hommage to Catalonia naziva “najodvratnijom građevinom na svijetu”. Jednostavno moram podijeliti puni citat iz spomenutog djela: “I went to have a look at the cathedral—a modern cathedral, and one of the most hideous buildings in the world. It has four crenellated spires exactly the shape of hock bottles… I think the Anarchists showed bad taste in not blowing it up… though they did hang a red and black banner between its spires.”

Doista, riječ je o najneobičnijem primjerku crkve ikad. Unutrašnjost izgleda poput futurističkog svemirskog broda, kao da ste ušli u Voyager ili primjerak letjelice iz Ratova zvijezda. Neka me kolege ne razapnu, ovo je osobna interpretacija, ne povijesno-umjetnička. Prostor je prepun detalja, ali ti detalji su vanvremenski. Riječ je o najvećem Gaudíjevom djelu, djelu na kojem je radio punih 14 godina, sve do svoje smrti. Zanimljiva je velika razlika između pročelja Isusova rođenja i pročelja Isusove muke.

Pročelje Isusova rođenja ‘najdovršeniji’ je dio Gaudijeve crkve, završen 1930. godine, dok je posve oprečan stil prisutan na kontroverznom pročelju Muke Isusove koje je između 1986. i 2000. godine dovršio Josep Maria Subirachs ne čineći nikakve ustupke kako bi se prilagodio stilu građevine. Unatoč dugačkim redovima, isplati se čekati i vidjeti unutrašnjost jer riječi i fotografije ne mogu dostojno opisati doživljaj ovog prostora.

Nakon monumentalne Sagrade bio je red na malo prirode pa smo otišli u Park Güell koji se nalazi na brdašcu iznad grada. Bitno je napomenuti da se sve navedene građevine, izuzev Sagrada Famílie i Parka Güell mogu razgledati pješice, jer su četvrti Barri Gòtic i Eixample spojene. Zaista nije riječ o velikim razdaljinama, a puno lijepih trgova i građevina vidite šetajući gradom. Jedino je Sagrada Família malo udaljenija, pa možete ići s metroom, no do Parka Güell ne preporučam šetnju jer biste se mogli nahodati poprilično dugo i uzbrdo, te potrošiti energiju koju je bolje sačuvati za razgledavanje ogromnog i osebujnog parka. Od Sagrada Famílie možete se prošetati do Hospital de la Santa Creu i de Sant Pau, što je maksimalno pet minuta šetnje, te sjesti na autobus za Park Güell. Preporučam autobus jer prilikom vožnje vidite grad i iskrcate se direktno pred ulazom u park, dok vas ukoliko idete metroom čeka popriličan uspon stepenicama do samog parka. Ulaz u park je prošle godine bio besplatan, ali se ulaz sada naplaćuje 8 eura. Bilo bi divno da gužve budu manje zbog naplate, jer je prije jednostavno bilo nemoguće slikati se bilo gdje u parku bez hrpe ljudi u kadru. Ujedno se i mozaik oštećivao prilikom penjanja po poznatom gušteru i sličnim dekoracijama. Recimo samo da je meni djelovalo kao da je situacija poprilično izmakla kontroli.

Povijesno gledano park je nastao na zahtjev Eusebi Güella, bogatog katalonskog industrijalca i glavnog Gaudíjevog naručitelja koji je u želji da privuče građanstvo u četvrt malo udaljeniju od centra angažirao Gaudíja da izgradi vrtnu zonu rezidencijalnog karaktera. Taj projekt, međutim, nije zaživio jer su izgrađene samo dvije rezidencije. Unatoč tome park posjeduje Gaudíjev potpis kroz niz neobičnih detalja, vrtova, terasa i svačeg nečeg čudnovatog. Šetajući kroz park nikad ne znate na što ćete novo naići, a pogled na grad je nezaboravan. Zamislite da sjedite na zmijolikoj klupi, oko vas je zelenilo i imate pogled na cijeli grad čiju pozadinu čini intenzivno plavetnilo mora. Zaista očaravajuće.

Nakon uživanja u prirodi uputili smo se na obalu gdje smo otišli na vožnju brodom po luci jer je bila besplatna u sklopu Barcelona Card koju smo kupili na internetu prije putovanja i preuzeli na aerodromu. Svaki veći europski grad ima opciju kupnje karte koja uključuje besplatan javni prijevoz, te niz popusta za određene dućane, restorane, muzeje, kulturne znamenitosti i turističke atrakcije. Obzirom da su ulazi u muzeje u Barceloni poprilično skupi odlučili smo se kupiti Barcelona card i na kraju uštedjeli nemalih 100 eura po osobi! Ako ne uzimate Barcelona Card, ne preporučujem vožnju po luci jer nemate nešto značajno za vidjeti. U tom slučaju bolje je potrošiti novac na vožnju žičarom koja vas vodi iz luke do Montjüca i pruža panoramski pogled na grad.

Posjetili smo i Palau Güell, prvu veću građevinu koju je Gaudí izgradio za svog doživotnog mecenu Eusebija Güella. Ovom palačom Gaudí je stekao međunarodnu reputaciju izvanrednog i originalnog arhitekta. Palača je smještena u staroj jezgri grada i potpuna je suprotnost izričaju po kojem je Gaudí postao svjetski poznat i prepoznatljiv. Izgrađena 1889. godine odiše srednjovjekovnim karakterom i ako ste skloni depresiji ili mračnim raspoloženjima ne preporučam posjet. Izuzetno specifičan i mračan prostor može i najvećeg optimista baciti u depresiju.

Pročelje je izvedeno u kamenu i tamnosivom mramoru iz Garrafa. U potpunosti lišeno detalja i ukrasa djeluje poput tamnice s rešetkama od kovanog željeza. Dominantan grb Katalonije jedini je detalj pročelja, smješten između dva portala. Vanjština u potpunosti odgovara unutrašnjem karakteru građevine. Šalu na stranu, zanimljivo je vidjeti same početke Gaudíjevog djelovanja. Palača Güell radikalno se razlikuje od svih njegovih kasnijih građevina, no opet, u mračnoj srednjovjekovnoj atmosferi vidljive su naznake kasnijeg stila poput sklonosti naglašavanju slobodnostojećih konstrukcijskih elemenata ili protoka prirodnog svjetla kroz otvore na kupoli koja podsjeća na zvjezdano nebo.

I ovim slikovitim predstavljanjem Gaudíja zbog kojeg je putopis podijeljen u dva dijela završavamo priču o Barceloni. Zaključak: Barcelona je bila pun pogodak! Grad je raskošan, poseban i zanimljiv, arhitektura je nevjerojatno bogata i raznolika, te izuzetno dobro očuvana. Većina palača u centru grada bogato je ukrašena štukaturama i ostalim dekorativnim elementima koji se kontinuirano održavaju i obnavljaju. Kakvi su Španjolci teško je reći jer turista ima podjednako koliko i stanovnika grada i to iz svih dijelova svijeta. Kao negativnost navela bih vječne gužve, zaista jako skupe ulaznice za muzeje i džeparoše. Barcelona je prva po broju krađa i na vlastitom primjeru smo skoro postali dio statistike. Nakon kratkog upoznavanja grada suprotnosti, ljepote i umjetnosti cilj je vratiti se u Španjolsku i istražiti ostatak Katalonije.

THE END!