Julije Knifer – Bez kompromisa

This slideshow requires JavaScript.

20.9.- 6.12.2014., Muzej suvremene umjetnosti

Dugo očekivana retrospektivna izložba Julija Knifera postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti omogućila je javnosti uvid u djela koja dosad nisu bila izlagana u Hrvatskoj. Riječ je o ranim radovima koji su prethodili meandrima, crtežima-skicama za slike i murale, dokumentarnim fotografijama, nizu malih kolaža te posebno zanimljivim Kniferovim dnevničkim zapisima.

 Julije Knifer bio je intrigantna osobnost – s jedne strane topao, druželjubiv i omiljen u društvu, a s druge rigorozan, skroman, povučen i beskrajno predan poslu. Upravo zato začuđuje poprilično radikalan naslov izložbe Bez kompromisa. Kustosica izložbe Radmila Iva Janković u razgovoru obrazlaže kako se taj naslov odnosi na činjenicu što Julije Knifer nije pravio razliku između života i umjetnosti, dok stručni savjetnik izložbe Zvonko Maković pojašnjava kako je Knifer „radikalizirao jezik umjetnosti svodeći je na elementarne činjenice“. Unatoč tomu, naslov izložbe ostavlja prostora dvosmislenim konotacijama. Osoba bez kompromisa može se poimati kao poprilično isključiva, odrješita, ponekad i agresivna osoba koja nema tolerancije prema drukčijem, što je u svojoj srži oprečno svemu što Julije Knifer jest. Zvonko Maković nadalje opisuje Knifera kao „diskretna, fina, nenametljiva čovjeka, koji je bio dosljedan, rigidan i vrlo strog prema sebi, koji je zahtijevao jako mnogo od sebe, što ga u konačnici dovodi do stvaranja krajnje produhovljene umjetnosti“. Kako sada povezati takav opis s beskompromisnim čovjekom? Vjerujući u dobronamjernost autora i suradnika izložbe koji su htjeli naglasiti umjetnikovu predanost i nepokolebljivost u slijeđenju svog moralnog puta i kreativnog principa, možda se ipak moglo izbjeći senzacionalistički prizvuk naslova izložbe i autentičnije dočarati umjetnikov karakter verbalizacijom njegovih pronicavih promišljanja dokumentiranih u beskonačnim dnevnicima kao što je to, između ostalog, učinjeno u postavu izložbe.

Najjednostavniji i najizražajniji ritam

Cijelu izložbu uz niz eksponata prate citati Julija Knifera, koji verbalno oslikavaju njegov život. Iz njih možemo saznati sve ključne odrednice njegove umjetnosti – umjetnosti koja je ponajprije autorovo moralno i etičko stajalište. Knifer je želio stvoriti antisliku, što je uspio koristeći se minimalnim sredstvima i krajnjim kontrastima crnog i bijelog, okomitog i vertikalnog. Rezultat je monotoni ritam koji Knifer percipira kao „najjednostavniji i najizražajniji ritam“. Nadahnut glazbom Schönberga, Cagea, a posebice Stravinskog i njegova poimanja glazbe kao ritma, Knifer tu ideju prenosi u slikarstvo svodeći slike na ritam užih i debljih, okomitih i vertikalnih, crnih i bijelih elemenata. Različite kombinacije crnih i bijelih horizontala i vertikala stvaraju monotoniju i beskrajno ponavljanje koje formira vanjski oblik sadržaja. Dok kontinuitet u ponavljanju postoji, Knifer naglašava kako redoslijed u njegovu stvaralaštvu nije važan: „Možda sam svoje posljednje slike već načinio, a prve možda nisam. Moje prve slike podsjećaju me na budućnost.“ Rijetko kada je pojam vremena toliko apstraktno poiman kao u Knifera, što je autorima izložbe ostavilo veliku slobodu u osmišljavanju koncepta postava. Iako je sâm Knifer rekao kako vrijeme kod njega ne igra nikakvu ulogu, niti mu je važno kada je neku sliku napravio, autori izložbe odlučili su igrati na sigurnu kartu i postaviti izložbu kronološki. Ako bolje promislimo, to je vjerojatno najmudriji izbor, s obzirom da je ovo prva Kniferova izložba u Hrvatskoj nakon više od dvadeset godina.

U uvodnom dijelu izložbe možemo promotriti radove nastale 50-tih godina, gdje umjetnik usvojenim kubističkim jezikom preko prepoznatljivih motiva portreta i pejzaža postupno razvija posve apstraktnu formu. Iako su to bile godine traženja, Knifer je već tada znao da neće biti klasični akademski slikar. Serija autoportreta nastala od 1949. do 1952. percipirala se kao vježba prije upisa na Akademiju likovnih umjetnosti, sve dok je povjesničar umjetnosti Zvonko Maković nije definirao kao začetak ključne odrednice Kniferova opusa – beskonačnog ponavljanja. Od tog trenutka, preciznije od 1960, kada se forma meandra vidljivo pojavljuje u njegovim djelima, pa sve do smrti 2004, Julije Knifer predano je i bezuvjetno stvarao meandre, bilo u formi skice, crteža, murala, skulpture, pa čak i u dnevničkim zapisima koji s vremenom poprimaju oblik meandra. Oblik meandra otvorena je forma bez početka i kraja, bez napredovanja i nazadovanja. Ona ne označava razvoj, baš kao što Kniferov put „nije ni progresivan ni regresivan“. To je put slobode i osobne unutarnje logike.

Tijekom godina smjenjivali su se različiti stilovi u umjetnosti i Kniferov univerzalni jezik bio je pogodan za ukalupljivanje u bilo koji od njih – od neokonstruktivizma, minimalizma do analitičkog slikarstva. Pravo ishodište pronalazimo u konceptualnoj umjetnosti i grupi Gorgona unutar koje je Julije Knifer 1961. objavio da će cijeli život slikati samo jedan motiv – meandar. Upravo taj čin potvrđuje kako srž Kniferova meandra čini ideja, a ne oblik. Meandar nije cilj, već dio procesa. Kniferov asketski karakter u potpunosti odgovara duhu Gorgone. Grupa koja je nekonvencionalnim oblicima umjetničkog izražavanja iznosila odbojnost prema uvriježenom ukusu i uporabi umjetnosti u službi društvene ideologije karikirala je stvarnost dadaističkim principima. Neprimjetne umjetničke akcije, šetnje, pisanje i slični postupci poimaju se kao umjetničko djelo. Intelektualno promišljanje oformilo je ideju kao polazište umjetnosti neovisno o tome je li riječ o jeziku kao umjetničkom mediju, knjizi kao umjetničkom djelu ili ponašanju kao umjetničkoj izvedbi. Umjetnost postaje misaona koncepcija, a misao ostaje nit vodilja u Kniferovu opusu do kraja njegova života.

Meandri za intimne i javne prostore

Osim Gorgone, umjetnost Maljeviča posredovanjem profesora Đure Tiljka bitno je utjecala na radikalnu redukciju svih izražajnih elemenata Julija Knifera u poimanju plohe. Iako slično geometrijskoj apstrakciji, Kniferovo djelo bitno se razlikuje početnom fazom nastanka djela, koju karakterizira stvaralački ritual. Svako platno umjetnik više puta premazuje bijelom bojom. Taj čin označava „duhovni začetak slike“, odnosno „fizički oblik slike koji je ujedno značio i krajnje duhovno stanje početne ideje“. Poslije Knifer zamjenjuje tehniku ulja na platnu akrilikom, koji mu omogućuje postizanje potpune bjeline plohe.

Posebnu zanimljivost na izložbi čine Kniferovi dnevnici. Izložene bilježnice ispisane od ruba do ruba odlikuju se skladnim rukopisom ujednačena ritma. Prvobitno jednobojno ispisane stranice zamjenjuju rečenice u raznim bojama pisane u različitim smjerovima koje postupno bivaju zbijene u pravilne forme teksta – meandre. Knifer je svoje dnevnike nazivao „banalnim dnevnicima“ ili „antidnevnicima“. Bez cenzure zapisivao je proces nastanka meandara, ali i svakodnevne događaje poput vremenske prognoze ili razgovora s obitelji.

Početkom sedamdesetih godina Knifer slika meandre divovskih formata na fasadama zgrada i zidovima interijera. Prvi mural izvodi na fasadi osnovne škole u Vrapču na poticaj Vere Horvat-Pintarić, a njezinu emisiju o urbanom slikarstvu imamo priliku pogledati na izložbi. Tijekom sedamdesetih godina očituje se Kniferov istraživački duh unošenjem zlatne i ultramarin boje u oblik meandra pod utjecajem Yvesa Kleina, a važan je i niz kolaža maloga formata koji svjedoči o emocionalnoj slojevitosti Kniferovih djela.

O posvemašnjoj predanosti, ustrajnosti i sabranosti svjedoči serija crteža koju Julije Knifer započinje potkraj osamdesetih godina. Svakodnevno grafitnom olovkom prekriva površinu papira zacrnjujući je do njezina krajnjeg zasićenja. Ritualnim zacrnjivanjem površine Knifer oblikuje meandar na velikom formatu. Proces je to koji odlikuju jednoličnost i monotonija, a ponekad traje mjesecima, pa čak i godinama.

Umjetnost kao život

Promatrajući autoportrete, dnevnike i slike Julija Knifera moguće je uočiti ritualni karakter stvaranja djela. Bilo da je bijelom bojom premazivao platno dok ne bi dobio savršeno bijelu podlogu, ili grafitom zacrnjivao površine kartona do krajnje zasićenosti ili pak ispisivao dnevnike riječima dok ne bi oformio meandar, njegova umjetnost doista je bila njegov život. Svako djelovanje označavalo je duhovni proces traženja tišine, mira, izolacije, odnosno proces odlaženja u svoj svijet, gdje se predano posvećivao asketskom radu. Stalnim ponavljanjem meandra u svim formama izražavanja doveo je svoju umjetnost do apsurda – elementa koji je smatrao vrlo bitnom komponentom u svojem djelovanju. Apsurd je za Knifera bio svojevrstan oblik slobode, jer mu je upravo predani kontinuitet u radu omogućio krajnju duhovnu slobodu.

Retrospektiva Julija Knifera oslikava osobnost umjetnika koji se čvrsto držao svojih moralnih principa i predano slijedio intuitivni stvaralački impuls. No ipak je bitno istaknuti činjenicu kako Julije Knifer, unatoč neospornom statusu velikog umjetnika, paradoksalno nikada nije imao atelijer u Zagrebu. Početkom 90-ih odlazi u Francusku te se trajno naseljava u Parizu, gradu koji je živio i disao s njime, gradu koji mu je pružio ono što mu Hrvatska nikada nije omogućila – priznanje i prostor dostojan njegove veličine i umjetnosti. Iako retrospektivna izložba pruža cjelovit pregled Kniferova života, stvaralaštva, djelovanja i promišljanja, nadamo se da ćemo ubuduće na vrijeme prepoznati vrijednost svojih umjetnika i omogućiti im kvalitetne uvjete za stvaralački proces prije nego što za to bude prekasno.

GALERIJA RADOVA

Objavljeno u Vijencu br. 537