Marijan Richter

16.01.-20.01.2017., Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac

 

Što je naslikana slika? Definira li sliku njezin konačan, nepromjenjiv izgled koji odolijeva vremenu ili je ono tek početak promišljanja o mogućnostima i potencijalima unutar same slike?

 

Marijan Richter posvetio se procesu propitivanja umjetničkog djela i umjetničkog stvaralaštva. Svojevrsnu inventuru vlastitog opusa umjetnik vrši slikajući na već naslikanim slikama i krećući se prema njihovom ishodištu.  

 

Dominantna bjelina izloženih platna rezultat je poricanja prvotnih tema slikarskih djela. Struganjem i preslikavanjem Richter intervenira u već naslikane slike, te izmješta prvobitne akcente mijenjajući time karakter izvorne slike. U izgled djela, odnosno objekta, intervenira pogled autora, odnosno subjekta, čime dolazi do afirmacije onoga što se nalazi između izgleda i pogleda. Naglasak je stavljen na proces preobrazbe naslikane slike. Cijeli proces poricanja obilježen je neprestanim započinjanjem, ali u suprotnom smjeru od očekivanog jer autor kreće od dovršene slike prema njezinu početku. Ipak, reverzibilan postupak moguć je samo do određenog stupnja. Nove okolnosti slike i osvježeno polje djelovanja omogućuju tek aktualni pogled u prošlost, no ne i doslovno vraćanje. Stvoren je prolaz do izvornog pogleda koji je sliku kao izgled zabilježio.

 

Stalna mijena osigurava kontinuirani razvoj pogleda koji oslobađa sliku njezinog konačnog izgleda i održava otvorenost međuprostora između prvobitnog i izmijenjenog. Interveniranjem u postojeće stanje slike Marijan Richter otvara nove mogućnosti čitanja istog djela. Transformacija izgleda determinirana je aktualnim pogledom kao rezultatom autoreferencijalnosti i introspekcije samog autora.

 

Prožetost likovne umjetnosti i glazbe, te stalno prisutni intimizam kao ključne odrednice cjelokupnog Richterovog opusa sada postaju sredstvo poniranja u trenutak, gdje svjetlo postaje boja, a proces slikanja oslobođen slijepog interpretiranja motiva prelazi u svijet asocijacija, naznaka, i imaginativnih analogija. Richterovo promišljanje glazbe često se odvija u polju slikarskog čina i obrnuto. Baš kao što je glazbom nastojao izazvati količinu tona kojim bi ispunio prazan prostor, tako je i senzacijom crtačkog i slikarskog jezika nastojao ispuniti prazno platno. Dinamika i vrijeme elementi su koji determiniraju oba procesa. Nadslikavanjem naslikane slike, struganjem i grebanjem, te uplivom dominantne bjeline, osnovna kompozicijska struktura gubi svoj karakter. Slika postaje fluidna i razvija svoj muzikalni potencijal. Sadržaj slike se pritom ne gubi, već percipira na dubljoj razini od pukog poimanja viđenog izgleda.

 

Kroz raspucalu boju, te tragove struganja i prodiranja u sliku svjedočimo raznolikim vremenskim slojeva same slike koji se isprepliću na pokrenutoj površini platna stapajući prošlo i sadašnje. Novo umireno, ali i dalje titravo i dinamično gibanje naznačuje međuprostor koji povezuje početno i iznova interpretirano i istraženo… tražeći pritom “prolaz do onog izvorišta koje jedino može biti pokretač za nova započinjanja”.

 

Fotografije s otvorenja izložbe u Gradskom kazalištu Zorin dom (foto by: Niko Goga)

 

This slideshow requires JavaScript.