Remek-djela iz Muzeja Picasso, Pariz

23.03. – 07.07.2013., Klovićevi dvori

Prva retrospektivna izložba Pabla Picassa u Hrvatskoj realizirana je zahvaljujući prijateljskoj suradnji Nacionalnog muzeja Picasso u Parizu i Klovićevih dvora koji su 2004. godine već surađivali prilikom izložbe “Dora Maar i Picasso, dodir pogledima”. Zbog privremenog zatvaranja Nacionalnog muzeja Picasso u svrhu preuređenja i proširenja prostora, od 2008. godine traje izložba “Remek-djela zbirke Nacionalnog muzeja Picasso u Parizu” koja je do sada obišla jug i sjever Europe, Rusiju, Bliski istok, Japan, Kinu, Tajvan, Sjedinjene Američke Države, Kanadu i Australiju. Hrvatska je jedina država u regiji koja ima čast udomaćiti ovu putujuću izložbu. Zahvaljujući suradnji i prijateljstvu s Muzejom Picasso u Parizu, cijena izložbe smanjena je s 18 milijuna na 9 milijuna kuna, dok osiguranje izložbe iznosi 670 milijuna eura. 

Unatoč velikim iznosima, ne može se poreći činjenica da se radi o vrlo posebnoj izložbi – izložbi koja ne sadrži ključna remek-djela poput “Gospođica iz Avignona” ili “Guernice”, ali sadrži remek-djela druge vrste. Riječ je o djelima koja je Picasso zadržao za sebe. Tijekom cijelog života Picasso je čuvao većinu slika, skulptura, fotografija ili crteža nastalih u njegovim stanovima i kućama, te brojnim ateljeima. Bio je poznat po kreativnom neredu i sveopćem kaosu koji je vladao u njegovom intimnom prostoru. Kada bi napunio prostorije svoje vile sa djelima, kupio bi novu kuću i atelje u kojem su nastajala i skladištila se nova remek-djela. Vrlo malo je prodavao, rijetko je posuđivao svoja djela, doslovno se nije odvajao od svojih radova, te je čak jednom prilikom izjavio “ja sam najveći kolekcionar Picassa na svijetu”. Izložba pokazuje djela koja javnost nije imala priliku vidjeti za njegova života. Tako su ovom prilikom izložena djela koja prikazuju Picassovu intimnu, obiteljsku stranu. Zadržao je za sebe većinu portreta svojih bližnjih, posebice slike svoje obitelji, žena, djece i prijatelja. Posebno mjesto zauzimaju djela koja odražavaju Picassovu introspekciju kao umjetnika. Kroz tematiku ateljea kao intimnog prostora stvaralaštva i kroz tematiku modela i slikara, kao kompleksnog odnosa objekta i subjekta umjetničkog čina, Picasso propituje svoje vlastito mjesto i identitet.

Djela iz intimnog kruga

U dvanaest dvorana raspoređeno je 49 slika, 7 skulptura i 51 fotografija iz Picassova života. Podjednak omjer slikarskih djela i fotografija govori o karakteru izložbe čiji je cilj približiti osobnost i stvarni život Pabla Picassa. Fotografije prezentiraju prostor i vrijeme u kojem je Picasso živio i radio, te bliske prijatelje, suradnike, velike ljubavi i na kraju obitelji s kojima je provodio slobodno vrijeme.

Osim u prvoj dvorani koja sadrži djela iz različitih perioda kako bi se prikazala raznolikost Picassova djelovanja, djela u preostalim dvoranama raspoređena su kronološki i smisleno prikazujući Picassove ključne faze stvaralaštva. Počevši od akademskog realizma, preko plave i ružičaste faze, prezentirajući djela kubizma, klasične faze, nadrealističkog ciklusa, angažirane umjetnosti i ratnih slika, pa sve do poslijeratne pop faze, varijacija na temu starih majstora, te zaključno s posljednjom fazom djelovanja u poznim godinama. Slikarska i kiparska djela nadopunjena su fotografijama koje čine dokumentaciju određenog perioda. One upotpunjuju doživljaj i adekvatan su pandan umjetničkim djelima, posebice fotografije Dore Maar, jedne od njegovih velikih ljubavi koja je fotografijom zabilježila svaki korak stvaranja velikog remek-djela angažirane umjetnosti “Guernicu”.

Obzirom da je Picasso bio jedan od najplodonosnijih umjetnika u povijesti umjetnosti teško je sve njegove faze i djela sumirati u jednoj putujućoj izložbi. Cilj ove izložbe bio je prikazati njegove ključne prijelomne faze, ali kroz dosad neviđena djela iz intimnog okruženja.

Počevši s djelima iz najranije faze, koje je Picasso naslikao u dobi od samo 14 godina, stječe se dojam o veličini ovog umjetnika. Njegov talent prepoznat je od strane njegova oca koji mu je predao svoj slikarski pribor i zauvijek prestao slikati kad je uvidio da ga je sin nadmašio. Picasso je iznimno brzo svladao sve tehnike akademskog slikanja i počeo tražiti vlastiti izričaj. Djelo “Portret muškarca” iz 1902./1903. godine svjedoči o prvom Picassu svojstvenom stilu – modrom razdoblju. Na Picassovo stvaralaštvo snažno su utjecali događaji iz privatnog života. Umjetnost mu je bila važnija od jezika, njome se izražavao. Tako je modra faza posljedica smrti Picassovog dobrog prijatelja Casagemasa. To je bio način na koji je Picasso izražavao svoju tugu i bol. Nakon modrog razdoblja slijedi ružičasto razdoblje koje je potakla ljubav sa Fernande Olivier.

Od eksperimenta do kanona

Istraživanja grčke, iberske i afričke umjetnosti rezultirala su vjerojatno najpoznatijom Picassovom fazom – kubizmom. Stil koji je označio kraj kontinuiranog razvoja zapadnoeuropske umjetnosti bio je prijelomna točka u Picassovom životu. Umjetnost koja je u prvom mahu izazvala zgražanje i odbijanje, ubrzo je postala opće prihvaćena u tolikoj mjeri da su je ostali umjetnici počeli koristiti u svojim djelima. Kroz nekoliko djela ženskih aktova i glava muškaraca možemo pratiti razna eksperimentiranja koja su dovela do kubizma. Iako nije izloženo djelo “Gospođice iz Avignona”, dvije skice koje prethode tom remek-djelu sažimaju iskustvo i utjecaj Gauguina i afričke umjetnosti, te pokazuju proces koji je prethodio stvaranju Gospođica. Kako se ni u jednom razdoblju Picassova stvaralaštva skulpture nisu mogle vezati uz određeni stil, one su smisleno raspoređene kronološki i tematski u dvorane tako da dijaloški zaokružuju pojedini period. Tako, primjerice, uz skice za “Gospođice iz Avignona”, od kojih je za jednu skicu model bila i njegova ljubavnica Fernande Olivier, možemo vidjeti i skulpturu “Glava žene” koja prikazuje Fernande, tada ključnu osobu njegova života.

Nakon eksperimentalnog odnosa između slikarstva i skulpture i faze kubizma, Picasso se opet vraća figuraciji i klasičnom izričaju. Ono je posljedica putovanja u Rim, posjeta Pompejima i Napulju. Tome pridonosi i nova žena u njegovom životu, Olga Koklova, koja mu 1921. godine rađa sina Paola. U tim godinama Picasso je posvećen privatnom životu i svakidašnjici, pa imamo priliku vidjeti intimne portrete njegova sina “Paul kao harlekin” i “Paul crta”. Portreti sina govore o osobnoj sreći. Naslikao je tri velika Paolova portreta koja je čuvao sve do svoje smrti. Nakon klasične faze slijedi nadrealistička faza koja je bila svojevrstan bijeg od problema u osobnom životu. Olga nije shvaćala njegovu stvaralačku krizu, a javnost ga je postupno gušila jer je nekritički odobravala sve što je radio. Pod utjecajem tada dominantnog nadrealizma Picasso radi niz djela u kojima poseže za introspekcijom. Možda je najbolji odraz njegove tadašnje osobne krize djelo “Kipar” u kojem umjetnik stoji pred dovršenim djelom dok sićušan okvir okružuje profil Marie-Thérèse, njegove nove mlađahne ljubavi s kojom je imao kćer Mayu.

Minotaur-umjetnik i barbarin

Razdoblje angažiranog slikarstva i ratnih godina prezentiran je djelima kojima se Picasso na svoj način, kroz umjetnost, angažirao u suvremenoj političkoj borbi. Fotografija Dore Maar “Picasso dok slika Guernicu” svjedoči o nastajanju djela koje će postati dio kolektivne svijesti XX. stoljeća. Bombardiranje Guernice obilježilo je početak Picassova političkog angažmana. Tijekom Drugog svjetskog rata Picasso je uporno nastavljao stvarati, unatoč skučenim i ograničenim uvjetima rada, vođen uvjerenjem kako je slikarima povjerena povijesna zadaća da pripomognu oblikovati demokratsku građansku svijest. U svoj rad Picasso uvodi i mitološku figuru Minotaura, koja se uvijek iznova javlja u cjelokupnom opusu, a ovisno o kontekstu razvija se u metaforu kreativnog čina ili modernog barbarstva politike.

U poznim godinama Picasso se vraća tematici s kojom je i počeo. Referira se na stare majstore, no s ključnom razlikom – dok je na početku učio kopirajući stare majstore i oponašajući njihov stil, on sada razvija kritičko propitivanje i vlastitim stilom interpretira remek-djela povijesti umjetnosti, pritom prevodeći slikarstvo prošlosti u sadašnjost. Uspoređujući rana i kasna djela vidljiv je još jedan paradoks. Pri kraju života Picasso sve više počinje crtati kao dijete. Kako je i sam rekao “Kad sam bio mali kao ova djeca, crtao sam kao Rafael, ali zato mi je trebao cijeli život da naučim crtati kao djeca”. Možemo to interpretirati kao Picassov odgovor na približavanje smrti. Svako djelo u poznim godinama Picasso obilježava vidljivim datumom na slici čime svjedoči da je još živ i vitalan, da i tog dana on svjedoči povijesti. Čak su i kasna djela bila njegov izraz konačnog odbijanja da se uklopi u bilo koju kategoriju.

Iako na ovoj izložbi nisu izložena poznata i slavna remek-djela Picassova stvaralaštva, ona svejedno posjetiteljima pruža mogućnost da vide djela koja govore o njemu kao čovjeku, odnosno djela koja govore o umjetniku kojemu je ”slikarstvo radilo ono što želi”.

GALERIJA

Objavljeno u Vijencu br. 498