Umjetničko blago Ureda predsjednika – 2. dio

This slideshow requires JavaScript.

Drugi dio teksta o umjetninama Glavne zgrade Ureda predsjednika nastavljam s djelima smještenim u ništa manje zanimljivim prostorijama u prizemlju poput Biblioteke i Pučke dvorane, ali uključivši i Galeriju Ureda Predsjednika Republike Hrvatske na prvom katu, te park skulptura koji okružuje kompleks Ureda predsjednika.

Biblioteka

U prostoru između Svečane i Pučke dvorane smjestila se Biblioteka. Najmanji, ali i najintimniji prostor ispunjen je knjigama, slikama manjih formata i vitrinom u kojoj su izložena odličja Republike Hrvatske. Prostor nam je prepoznatljiv iz intervjua koje Predsjednik Republike najčešće daje upravo u Biblioteci.

Iznad samog ulaza u Biblioteku smješten je Vilim Svečnjak i njegovo “Dvorište u snijegu” iz 1956. godine. Prvu slikarsku poduku Svečnjak je dobio od Zlatka Šulentića čije se djelo “Oštrc” nalazi iznad vitrine sa knjigama. Kao i Krsto Hegedušić, Svečnjak je djelovao s grupom Zemlja i sve do II. svjetskog rata stvarao je djela naglašene socijalne tematike. Tijekom 50-tih godina eksperimentira s elementima neokubizma, dok 60-tih oslobađa rukopis i paletu na radovima s temom pejzaža. Iako je riječ o snježnom prizoru, ekspresija snažnih elementarnih boja dominira slikom.

Dominantan motiv krajolika proteže se i kroz radove Šulentića, Krizmana, Kovačevića, Stančića, Joba i Šohaja. Svaki na svoj način obrađuje bliski mu krajolik. Frano Šimunović, sin književnika Dinka Šimunovića, jedan je od najeminentnijih hrvatskih pejzažista. Njegova slika “Vrt” samo je jedan u nizu oslikanih pejzaža iz djetinjstva. Šimunović, inspiriran rodnom Zagorom i njezinim kamenitim krajolikom, postepeno oslobađa svoj rukopis opisnog približavajući se enformelu. Slično se događa i kod Otona Glihe i njegovih gromača koje trenutno možemo vidjeti na izložbi u Klovićevim dvorima. Obojica su utrli put zavičajnoj apstrakciji u hrvatskom slikarstvu.

“Vrt” Slavka Šohaja možda ponajbolje tumači sâm autor: “pretežno sam se (uostalom, poput mnogih drugih slikara) volio inspirirati nečim što je sporedno, nevažno i nepretenciozno u životu. Slikarstvo je za mene značilo dati ovim sporednim i nevažnim predmetima, a isto tako krajolicima i ljudskim bićima koja sam susretao, njihovu drugu egzistenciju”.

Od svih radova u Biblioteci najviše privlači pozornost djelo Mate Celestina Medovića “Zgrada HNK”. Medović, poznat po velikim povijesnim kompozicijama, religijskom slikarstvu i posebice pejzažnim djelima koja spadaju među najljepše primjere pejzažnog slikarstva prve polovice XX. stoljeća, u tehnici akvarela oslikava Hrvatsko narodno kazalište. Preciznost arhitektonskih detalja ublažena je krajnje svijetlim koloritom i tehnikom koja omekšava strogost linija pritom ne umanjujući dojam detaljnog prikaza pročelja. Razvedeni oblaci čine kulisu monumentalne zgrade kazališta koja djeluje gotovo lirski, poetično, poput scenografije idilične bajke. Nekolicina naznačenih likova svojim položajem i kretnjama svjedoče o potpunom prihvaćanju elementa raskošne zgrade kazališta u svom prostoru.

Pučka dvorana

Zanimljivost vezana uz Pučku dvoranu leži u činjenici da se do 1994. godine dvorana zvala Kamena dvorana jer su zidovi bili obloženi pločama s urezanim lovačkim motivima. Tijekom 1994. i 1995. godine dvorana je adaptirana prema idejnom projektu arhitekta Andrije Rusana i preimenovana je u Pučku dvoranu. Danas se u njoj održavaju svečani objedi prilikom posjeta stranih državnika i uglednika. U dvorani se nalazi masivna sjedeća garnitura od crne kože, te vitrina sa zbirkom srebrnine, a ono što zasigurno dominira cijelim prostorom su vrlo osebujni lusteri koji doista djeluju kao relikt prošlog vremena.

Niz krajolika nastavlja se i u Pučkoj dvorani kroz kutno smještene radove Jerolima Mišea, poznatog po malim pejzažima hrvatskih otoka, i Vilka Šeferova, poznatog po radovima socijalne tematike, kao i postimpresionističkim krajolicima dalmatinskog područja poput izloženog rada “Jesen na Lapadu”. Prizorima dalmatinskog kraja pridružuje se i Mladen Veža s koloristički i oblikovno razvedenim radom “Propala djedovina”. Zadržavajući se u području pejzaža Gabrijel Jurkić inspiraciju pronalazi u ljepoti livanjskog kraja. Idiličan prikaz romantičarskog raspoloženja, unatoč malom formatu, dočarava atmosferu trenutka u prirodi kroz koju Jurkić pronalazi svoj izraz religioznosti.

U Pučkoj dvorani smješten je i pejzaž iz 1950. godine kojeg je naslikala Zora Matić, prva ženska umjetnica među zastupljenim autorima.

Dimenzijama, koloritom i izričajem svakako se ističe rad Matka Trebotića “Preživjeti na otoku”. Ovaj “apstraktni slikar svetih slika” osebujnim rukopisom formira univerzalan jezik kojim objedinjuje tradiciju i suvremenost. Prepoznatljivim rukopisom, bogatim koloritom i složenim kompozicijama autor svjedoči o povezanosti s rodnom zemljom, mediteranskim ozračjem i specifičnom arhitekturom.

Galerija Ureda Predsjednika RH

Na prvom katu nalazi se kabinet Predsjednika Republike i kabinet predstojnika Ureda predsjednika. Ulaz u kabinet Predsjednika Republike definiran je radovima Ede Murtića, umjetnika čije su slike tijekom mandata predsjednika Tuđmana uklonjene iz postava Ureda predsjednika..

“Tri crne u boji” iz 2002. godine pripadaju kasnoj fazi Murtićevog stvaralaštva koju unatoč poodmakloj životnoj dobi autora i dalje karakterizira impulzivnost i snaga izričaja. Slikama dominiraju gusti nanosi crne boje, dok jedna ili više vertikalnih linija vode pogled promatrača uzlaznom putanjom do eksplozije boja i linija koncentriranih u gornjoj trećini slike. Žestina i razigranost rukopisa stvaraju kovitlac linija koji svodi boju na samu srž. Koloristička ekspresija postaje egzistencijalnom.

Vanjski prostor

Park koji kompleksa Ureda predsjednika prostire se na 100.000 četvornih metara. Skulptura je jedan od temeljnih sadržaja ovog prostranog parka. Niz smisleno razmještenih skulptura obogaćuje kompoziciju parka reprezentativnim primjercima naših poznatih kipara poput Kršinića, Augustinčića, Koste Angelija Radovanija i mnogih drugih. Kako šetnja po parku nije dozvoljena, prilikom dolaska u Ured predsjednika zasigurno ćete se susresti s dvije skulpture – “Odmor ratnika / Konj s konjanikom”, brončanom skulpturom Vladimira Gašparića – Gape iz 1997. godine smještenom kod križanja na donjem parkiralištu, te mramornom skulpturom “Pleti me, pleti, majčice” Frane Kršinića smještenom nasuprot glavnog ulaza u zgradu Ureda predsjednika. Potonja skulptura iz 1949. godine primjer je Kršinićevog lirskog oblikovanja. Mekim oblicima, uravnoteženom dinamikom volumena, čistoćom forme i ljepotom pročišćenih linija Kršinić oblikuje figuralne kompozicije i ženske aktove kojima je dosegao najviši domet u svom stvaralaštvu. Intimna tema majke i djeteta dočekuje svakog posjetitelja Ureda predsjednika nagovješćujući bogat i zanimljiv presjek hrvatske umjetnosti.

 

Na kraju se želim zahvaliti osoblju Uredu predsjednika, naročito gđi. Danji Šilović Karić, gđi. Suzani Rebselj i gđi. Ivani Kovačević bez čije srdačnosti i susretljivosti ovaj osvrt ne bi bilo moguće ostvariti.

 

UMJETNIČKO BLAGO UREDA PREDSJEDNIKA – 1.dio