Organizator: Dom kulture Nova Gradiška
Vrijeme i mjesto održavanja: 8.10. – 31.10.2021., Dom kulture Nova Gradiška
Autorica koncepcije: Sonja Švec Španjol, nezavisna kustosica, povjesničarka umjetnosti i muzeologinja
Stručni žiri: Sonja Švec Španjol i Danijela Juranović
Autoportret, kao jedna od najstarijih likovnih tema, od 2008. godine interpretira se u sklopu trijenalne izložbe autoportreta u Samoboru. Ono što intrigira kod teme autoportreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivog rukopisa i odražavanja duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira samog sebe. Vrlo složeni procesi socijalne interakcije ključni su u temi autoportreta o čemu svjedoči anegdota koju izbornik Prvog trijenala hrvatskog autoportreta Guido Quien spominje u svom tekstu navodeći kako je jedan od autora-darovatelja zbirke Lukin komentirao: “Čini mi se da sam htio naslikati sebe, a sad pitam tebe jesam li to ja?”. Polarizacija viđenja samoga sebe – kako vidimo sami sebe, a kako nas vide drugi, tek je naznaka beskonačnih različitosti pristupa autoportretu.
Nevjerojatno je koliko se u Hrvatskoj malo cijeni intelektualni rad, vrijeme, angažman i struka. Kreativna ili umjetnička realizacija neke ideje plod je ljudskog intelekta te iako je neopipljiv on itekako ima svoju vrijednost. Upravo ljudska kreativnost doprinosi općem društvenom razvitku, ali kod nas nikako da se ta činjenica adekvatno shvati, percipira i valorizira u društvu.
Koliko puta ste i sami čuli kako smo svi mi zamjenjiva potrošna roba i ako ne pristanemo na ponuđene, često nehumane, uvjete rada uvijek ima onih koji će pristati? Situacija postaje još ozbiljnija i kompleksnija kod naplate intelektualnih usluga, jer ljudi teže poimaju što točno plaćaju ako nije riječ o konkretnom materijalnom proizvodu koji mogu ponijeti kući. Kad kupite auto, stan ili mobitel opipljivo je u što ste uložili svoj novac, ali kada platite glazbeni nastup, prijevod teksta ili pisanje predgovora zalazite u apstraktno područje u kojem ljudi vrlo često ne razumiju kontekst valorizacije tuđeg rada te se u pravilu čude zašto takav angažman toliko košta. U ovom i sljedećem tekstu bavit ćemo se problemom valorizacije radne snage i naplate intelektualnih usluga.
Svijet likovnih elemenata i njihove komunikacije tj. odnosa na površini slike strukturalno je polazište u radu Ljiljane Barković. Višegodišnje istraživanje slikarske površine kao geometrijskog i fragmentiranog likovnog polja, koje se bavi slikarskim prostorom kao mrežom, dovelo je umjetnicu u područje u kojem slikarski prostor postaje odraz apstrahirane misli.
U tradicionalnoj antropologiji žena simbolizira moć prirode. Kroz povijest umjetnosti i književnosti žena je često bila percipirana kao najveći ideal ili blagoslov, ali i najveći grijeh ili iskušenje. Karakterizacije žena varirale su od krhke, nježne i fragilne djevojke te ideala supruge i majke, preko impulzivnog, emocionalnog, intelektualnog, moralnog bića, pa sve do fatalne žene ili junačke, jake i neustrašive ženske persone. Žena je često bila simbol velike kompleksnosti koja u sebi spaja niz duhovnih i emocionalnih stanja. Položaj žena u društvu mijenjao se ovisno o društveno-povijesnim, ideološkim, ekonomskim i mnogim drugim faktorima. No, vremena su se značajno promijenila. Žena kao samostalna i neovisna jedinka traži vlastiti prostor slobode za razvoj i djelovanje, te želi aktivno i ravnopravno sudjelovati u izgradnji svijeta.
Izraz emocija, stanja i iskustava, ogoljivanje samog sebe i svoje duše kroz umjetnički rad hrabar je potez koji obvezuje promatrača na vlastiti doprinos tj. povratnu reakciju na percipirano i spoznato. Akademska umjetnica Ivana Bajcer u novom ciklusu radova istražuje “totalitet čovjeka kao kozmičkog bića” polazeći prvenstveno od same sebe. Sagledavši cjelovitost njezinog ciklusa navire misao poznatog slikara Hansa Hartunga: “Što dublje poniremo u sebe, to će jasniji i uvjerljiviji biti i rad koji stvaramo iz dubine duše i to će bogatiji biti i naš vlastiti izraz.”
U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu trenutno možete pogledati veći broj izložbi od kojih posebno ističem dvije samostalne izložbe vrijedne posjeta.
Nerazdvojiv odnos čovjeka i prirode, koliko god bio narušen u suvremeno doba, potvrđuje se uvijek iznova kroz niz najrazličitijih manifestacija. Marinko Jelača započinje proces preispitivanja čovjekovog odnosa s prirodom u ciklusu grafika unutar kojeg pronalazi prostor za promjenu i istraživanje, ali ujedno i mogućnost ostvarenja unutarnjeg mira.
Živimo u vremenu koje ne potiče i ne slavi individualizam. Načelno, na papiru i u teoriji ćemo pronaći hvalospjeve takvom principu djelovanja, ali u praksi puno bolje prolaze oni koji se prilagode, povinuju rukovodećima i podržavaju glavne tokove. Lakše je postati dio sistema, umrežiti se i međusobno podijeliti nagrade. No, gdje je tu iskrenost? Autentičnost? Kako ćemo napredovati ako ne istražujemo, ne propitkujemo i ne otkrivamo nove puteve, misli, mogućnosti? Kakva je umjetnost koja igra na sigurno? Oportunistička? Pragmatična?