“Be who you are and say what you feel because those who mind don’t matter and those who matter don’t mind.”
Dragi čitatelji portala PerceiveArt,
Stigli smo do kraja još jedne godine, a tradicija nalaže da se na kraju svake godine rezimiraju realizirane aktivnosti. U kontekstu portala PerceiveArt, godina je bila ispunjena dinamičnim, zanimljivim, bogatim i raznolikim sadržajima u području kulture i umjetnosti!
Kada sam, na inicijativu supruga, pokrenula portal PerceiveArt nisam imala suviše velika očekivanja. Iako sam po prirodi vrlo organizirana i isplanirana osoba, nikad nisam radila petogodišnje ili desetogodišnje planove, ali sam znala da ukoliko nešto pokrenem, da ću na tome predano raditi dokle god ima smisla. I eto nas, 11 godina kasnije i PerceiveArt je još uvijek aktivan i čitan portal posvećen likovnoj umjetnosti.
Zimska likovna kolonija (ZILIK) kao jedna od najdugovječnijih likovnih kolonija u Hrvatskoj razlikuje se od klasičnih kolonija jer je nastala iz potrebe pružanja topline i pažnje djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. ZILIK predstavlja jedinstven spoj umjetnosti i humanosti kroz rad akademskih umjetnika koji svake godine u siječnju provode tjedan dana s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi kako bi oplemenili njihov život uspostavljanjem pozitivnog odnosa prema umjetnosti. Djeca na taj način proširuju vlastite obzore, obogaćuju iskustva i spoznaje, razvijaju slobodu mašte i izražavanje doživljenog, što znatno pridonosi stvaranju pozitivnog odnosa prema vanjskom okruženju.
I dok su se u neka davna, ali zaista pradavna vremena ljudi srčano borili za svoje ideje, ideale i pravicu, pa su u skladu s time postojale norme i kriteriji koji su razdvajali kvalitetu od šunda, ali i istinu od laži, u XXI. stoljeću, u našem tehnološki i znanstveno naprednom, ali etički i moralno krajnje devastiranom vremenu, zavladala je opća apatija. Ukoliko se netko i usudi ukazati na neuralgične točke u našem društvu ili pak iznijeti kritiku i skrenuti pažnju na nepravilnosti i laži koje nam svakodnevno serviraju u javnom diskursu, ti isti nadobudni pojedinci bivaju proglašeni “antihrvatima” (i dandanas mi nije jasno što to točno znači), “ljubomornima” (valjda na amoralne aktere na koje ukazuju) i “hejterima” (jer najveći Hrvati vole posuđenice više od vlastitog jezika).
Imala sam priliku upoznati te… Malo crno klupko nevjerojatne radosti i sreće. Blentava i vesela, uvijek u akciji. Kao malo šašavo štene ušuljala si se mom bratu u dvorište i osvojila ga na prvi pogled. Kako i ne bi pobogu?!
O ovogodišnjem bijenalu slikarstva nisam planirala pisati, jer sam 2019. godine napisala opširan tekst o 5. bijenalu slikarstva, a ove godine sam se dotakla krajnje neprimjerenih kotizacija za aktualno bijenale. No, nekoliko ključnih poteza je presudilo da se ipak osvrnem i na ovogodišnji bijenale. Prvi potez su krajnje licemjerni i drski zahtjevi u očitovanju HDLU-a o optužbama o cenzuri Slavena Tolja na 57. zagrebačkom salonu u kojem HDLU navodi kako je „odgovornost prema pisanoj i izgovorenoj riječi važna zbog održavanja kvalitetnih i solidarnih odnosa u struci“. Druga problematična stavka očitovanja HDLU-a jest onaj dio u kojem HDLU traži javnu ispriku prozvanih aktera „zbog iznošenja neistinitih informacija te nanošenja štete profesionalnom ugledu strukovne udruge“. Zašto su ovakvi zahtjevi krajnje drski i licemjerni? Zato što ako bi se itko ikome trebao ispričati to bi trebalo učiniti čelništvo HDLU-a prema svojim članovima, jer organizacija i realizacija 1. do 7. bijenala slikarstva podrazumijeva upravo ono za što HDLU traži ispriku – iznošenje neistinitih informacija i nanošenje štete profesionalnom ugledu strukovne udruge. Kako? Detaljno ću objasniti putem javno dostupnih podataka kao i službenih materijala koji su izašli u sklopu aktualnog 7. bijenala slikarstva.
Zimska likovna kolonija (ZILIK) kao jedna od najdugovječnijih likovnih kolonija u Hrvatskoj razlikuje se od klasičnih kolonija jer je nastala iz potrebe pružanja topline i pažnje djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. ZILIK predstavlja jedinstven spoj umjetnosti i humanosti kroz rad akademskih umjetnika koji svake godine u siječnju provode tjedan dana s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi kako bi oplemenili njihov život uspostavljanjem pozitivnog odnosa prema umjetnosti. Djeca na taj način proširuju vlastite obzore, obogaćuju iskustva i spoznaje, razvijaju slobodu mašte i izražavanje doživljenog, što znatno pridonosi stvaranju pozitivnog odnosa prema vanjskom okruženju.
Riječka struka reagirala, povjesničari umjetnosti Katarina Podobnik, Berislav Valušek, Branko Cerovac i Jolanda Todorović za Artkvart, a PerceiveArt u potpunosti prenosi članak i zahvaljuje na ustupanju!
„Na umu valja imati činjenicu da često i ne-stručnjaci dolaze u prigodu odlučivati o sudbini naše struke i njezinih ciljeva, bilo kao političari, kao administracija, porezni obveznici ili pak (…) kao potrošači proizvoda.” (Šola, 1997: 17)
U „društvu spektakla” gdje je konzumerizam ključni razlog promicanja i financiranja onih sadržaja koji „oplemenjuju” dokolicu bogaćenjem državnog proračuna, i kada progovore ljudi čije se mišljenje, nekada, ne tako davno, s poštovanjem nazivalo i uvažavalo strukom, dolazi do refleksije poražavajućih posljedica sustava, koji je u ovom slučaju, uslijed unutarnjih nekonzistentnosti i/ili transparentnosti, rezultirao medijskom maskeradom, a za što je jedini odgovoran upravo entitet tog istog sustava, koji za struku i same umjetnike, prijeti ne samo poniženjem, već krajnje opasnim ishodima.
