Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Fedor Fischer

 

Likovni opus Fedora Fischera obilježen je naglim prijelazima kako u temama tako i u tehnikama – od početnih aktova i pejzaža, preko realističnih portreta kolega glazbenika, pa sve do aktualnih enformelističkih slika naglašene materičnosti. Razlog tome nije traženje samoga sebe, već interes usmjeren prema različitim sferama života. No, u fokusu njegovog rada pitanje je forme i materije, te vrijeme kao fizička dimenzija.

Umjetnik koji o svom likovnom radu najčešće govori u kontekstu svekolikog bivanja, a aktualnu društveno-političku situaciju u zemlji i svijetu tumači glazbom i umjetnošću, uveo me u svoj svijet kroz distinktivan i vrlo osebujan način promišljanja o različitim područjima života.

 

 

S kojim postavkama pristupaš stvaranju novog rada?

Razmišljao sam što izvire iz samog rada. Da li sredstva kojima nešto izražavamo utječu na to što izražavamo i obrnuto? Nekako mi se čini da likovnim umjetnicima koji nisu načelno konceptualni ili nemaju previše konceptualnog u svojoj umjetnosti uvijek sve dolazi iz rada. Nismo ni mi uvijek 100% sigurni što radimo, ponekad jednostavno dok se traži neki određeni put nešto profunkcionira i klikne.

 

Uz slikarstvo baviš se i glazbom. Koliko se ta dva područja isprepliću u tvom životu?

Kada gledam čime se bavim, o čemu pričam i na koji način uspoređujem i spajam stvari, shvatim da je sve to povezano. Kada sam na probi onda glazbu uspoređujem sa slikarstvom i svijetom likovne umjetnosti, a s druge strane kada slikam promišljam o glazbi. Tako sam zapravo i došao do temeljnih postavki o formi i sadržaju. Te dvije komponente stalno se preklapaju, što je vidljivo i u svakodnevnom životu. Koji put je važnija forma, koji put sadržaj, a koji put i jedno i drugo. Ista situacija je i u glazbi – netko sluša riječi pjesme, netko sluša melodiju, nekome je važno i jedno i drugo, a netko ne razumije ni jedno ni drugo, a misli da razumije. Iz svega toga je došlo ovo čime se bavim. E sad, da li se to vidi u mom radu, ne znam, na drugima je da prosude.

 

Ima li uopće smisla pitati što je došlo prvo – glazba ili umjetnost?

Prvo je došla glazba, ali to je bilo jako rano, tako da nisam siguran da možda nije bilo i paralelno. Samo što sva djeca črčkaju i crtaju nešto, ali ne sviraju baš, zato kažem da je glazba bila prva. 

 

 

Recentni ciklus “Kolaps” tvoj je zadnji zaokret prema nečemu novome. Kako je do njega došlo?

Prije sam imao puno manji atelje, a radio sam s dosta terpentina. Primijetio sam da mi to loše utječe na zdravlje. S vremenom se situacija pogoršala do stanja da povremeno nisam mogao ni disati i odlučio sam se prebaciti na akril. Isprva mi je bio šok, jer akril nema apsolutno nikakve veze s uljem.

 

Kako to da si, unatoč početnom razočaranju, nastavio raditi akrilom?

Imao sam dovoljno zaliha akrila, i iskreno, nisam imao previše izbora. Počeo sam razmišljati kako bi mogao akrilu dati malo “mesa”, malo sadržaja, da ne bude tako doslovan. Bacio sam se u istraživanje, pa sam kombinirao gips, drvofix, piljevinu, vodu i pratio što se događa. Formirale su se pukotine na površini slike koje su meni osobno zanimljive. Posebno slojevi koji prodiru. To je proces koji se teško kontrolira i podrazumijeva  trenutnu reakciju.

 

Vrlo zanimljiv eksperimentalan proces.

Da, iako sada imam osjećaj da cijeli život baš tako radim. Kao da nikad nisam radio drugačije. Vjerujem da sad bilo što novo krenem raditi, čak i ako to krene u smjeru figuracije, prolazit će baš  ovakav proces, jer jedino to me  zanima.

 

Što te inspirira? Jesu li u pitanju sreća, frustracija ili nešto treće?

Mnoge stvari me frustriraju. Htio bih da to ima veze samo sa srećom, ali češće nema. Očito nema. To se valjda vidi i u radu.

 

Zašto si frustriran?

Banalan primjer je trash kultura koja danas prevladava. Kada ključni problem u društvu postane tko je bio na plastičnoj operaciji, gdje tko ljetuje, a celebrity-ji su ljudi za koje nikad nisi čuo, koji ništa nisu napravili, osim što su poznati zbog svoje poznatosti, tada se narod počinje baviti glupostima. S druge strane, postoje emisije o kulturi koje su napravljene po specifičnom, ustaljenom klišeu. Moment kulturnog snobizma. Pitanje sterilnosti, dosade i neživotnosti pitanja su koja mene muče.  Uz onu istu laganu muziku lišenu emocija… Sve to mi nikako ne ide jedno s drugim.

 

Smatraš li da su muzeji i galerije u Hrvatskoj otvorene prema svim umjetnicima ili smo poprilično mala sredina pa sve ide po principu tome tko koga poznaje?

Smatram da smo mala sredina koja je jako zatvorena. Mi mislimo da je u inozemstvu na području slikarstva figuracija jako “in”, no to jednostavno nije istina. Ne znam uopće tko je i prema kojim kriterijima došao do takvog zaključka. Ono što postane brend to je “in”. A brend može postati svašta i nije direktno vezano za kvalitetu. Iako, kvaliteta se može promijeniti s uspjehom.

 

Kako se kvaliteta mijenja s uspjehom?

Uvjeti se mijenjaju. Bolji uvjeti mogu omogućiti veću produkciju i brži umjetnički razvoj. Prvo moraš riješiti egzistenciju, osigurati osnovne potrebe da bi se mogao posvetiti kulturi. Možda je zato kultura u Hrvatskoj na tako niskom nivou, jer ljudi jednostavno nemaju osigurane osnovne uvjete za život. Kultura je jedno od mjerila standarda zemlje. Tako je netko s manje potencijala mogao dati više samo zato  jer su mu bili osigurani uvjeti, dok netko s više potencijala nije mogao iskoristiti svoj maksimum jer ih nije imao.

Svjetski muzeji i galerije puno polažu u prezentaciju kao sastavni dio rada. Realizacija vizije kako će rad biti prezentiran, koji su popratni elementi, kontekst prostora i okruženja, sve su to sastavni dijelovi predstavljanja rada koji bitno utječu na percepciju. 

 

Koja je razlika u odnosu institucija prema umjetnicima u inozemstvu i kod nas?

Svjetski muzeji i galerije nude ključnu stvar – osiguravaju publiku koja će doći na izložbu i koja je stvarno i istinski zainteresirana kupiti nešto. To je dovoljno. Radi toga i trebamo galerije.

 

Što misliš zašto u Hrvatskoj nedostaje interesne publike za kupovinu umjetnina?

Kod nas je problem što imamo malo kolekcionara koji  mogu kupovati radove  hrvatskih umjetnika i osiguravati nam egzistenciju. Osim toga, u našem društvu je vidljiv manjak obrazovanja i to ne onog školskog, već kulturnog obrazovanja. Primjerice, kad sam bio u Leipzigu vidio sam da ljudi vode klince po galerijama i muzejima. Tamo su djeca od najranije dobi izložena najrazličitijoj umjetnosti i jednostavno im se mozak drugačije razvija. Oni ne odrastaju zakinuti za taj segment percepcije i obrade informacija. Muzičko obrazovanje izmedju ostalog se stječe i putem radia i televizije, a ako nemaš galerije, imaš osjetnu prazninu. U protivnom dolazimo do preslike hrvatskog društva danas koje obiluje komentarima poput “ma, ja ti ne volim modernu umjetnost, ono kad se ništa ne vidi”. Sama ta rečenica sadrži toliko problema da ne znam otkuda bih počeo, pa ću samo citirati Paula Kleea: “‘Umjetnost ne ponavlja viđeno, nego čini vidljivim”.

 

No, promijenila se i struktura bogataša. Nekad je aristokracija posjedovala široku naobrazbu iz glazbe, književnosti i umjetnosti, pohađali su satove sviranja i slikanja, učili strane jezike… Danas kada pogledaš tko ima novac, poduzetnici koji su se obogatili preko noći… Zapravo i ne čudi njihova neukost?

Danas se zapadni svijet toliko liberalizirao da neki ulični diler preko noći postane multimilijunaš jer je otkrio da zna repat. Odjednom je on prihvaćena osoba u društvu, bez obzira što je osuđivani kriminalac. Takva osoba se uzima kao uzor u društvu, a mlade generacije mu se dive. Njegov neukus i jezik s ulice postanu nešto normalno i uobičajeno i svi ga počnu koristiti.

 

Iako je to tema o kojoj bi mogli pričati satima, vratimo se na tvoju umjetnost. Osim samostalnog rada, postoji i područje radova koje si napravio zajedno sa svojom djevojkom multimedijalnom umjetnicom Ivanom Jurić, a stvarate pod umjetničkim imenom pod imenom JUFI?

Obzirom da su Ivanini i moji radovi oduvijek bili malo mračni, jednom prilikom dok sam gledao neke Ivanine crteže došao sam na ideju kako bi bilo odlično prenijeti ih na veliko platno. Tako smo krenuli u avanturu zajedničkog slikanja. Počeli smo tako da bi Ivana nešto naslikala, pa bi ja krenuo preko toga i obrnuto. Rezultat je bio zajednički rad na kojem se ne vidi tko je što napravio. Ideja nam je bila da to bude jedna potpuno pozitivna priča. Samo veselje i radost, jer ne mora umjetnost uvijek biti nešto strašno i dramatično.

 

I kakve su reakcije na zajednički rad?

Reakcija ima svakakvih. Nekima je super, a netko automatski čim je veselo ima problem s time, jer valjda veselje i ozbiljna umjetnost ne idu skupa.

 

Obzirom na zajednički rad, razmjenjujete li mišljenja i u samostalnom radu?

Ne mogu si uopće zamisliti da Ivana ne vidi moj rad. Mogu pitati sve kolege za mišljenje, ali prvenstveno vjerujem njenoj prosudbi. Bez obzira da li joj se sviđa rad ili ne, odnosno da li se oko toga posvađamo ili ne, jer smo potpuno različiti. Kroz godine smo se naučili međusobno tolerirati i nadopunjavati. Meni treba taj njezin pogled koji je potpuno drugačiji.

 

Planovi za blisku budućnost?

Uh, puno je planova, ali evo ukratko: na jesen grupna izložba u Galerie Maringer u St. Pöltenu u Austriji, samostalna izložba s Ivanom u Galeriji Artdepot u Innsbrucku, paralelno izlažem i u Burg Perchtoldsdorfus dvojicom njemačkih autora, a u studenome izlažem u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik s Grgurom Akrapom.

 

Planiraš li ostati u ovom izričaju materične apstrakcije ili osjećaš da bi moglo uslijediti nešto posve drugačije?

Do daljnjeg sam u ovom, no uvijek je tako nešto moguće. Moram još neke stvari napraviti, čak i ako ode u nekom drugom smjeru, ne vjerujem da ću ovu materičnost napustiti. Mislim da ću se toga držati jer me uvijek intrigirao rad s rukama, kiparstvo mi je bilo zanimljivo na akademiji,  a ovaj moj način rada ima taj element kiparskog građenja. Kad ima toliko materije ona zapravo funkcionira kao neki reljef. Ukratko, do daljnjeg ostajem u tome.

 

 

Objavljeno u Konturi br.133