Ivan Generalić bio je izvrstan opservator koji je pratio sve što se zbiva u njegovom selu. Poznavao je sve ljude, bilježio promjene i sudjelovao u svim događanjima. Imao je posebnu vezu s prirodom, obožavao je boraviti u šumi i na polju okružen životinjama. Od njegovog unuka Gorana saznajemo da je ujutro znao hodati bos po rosi kako bi se na taj način s njom stopio. Smatrao je da priroda potiče čovjeka na stvaranje, te mu daje ljepši život unoseći radost i veselje, ali i mir i ravnotežu. Supruga Roza opisuje kako je najviše volio slikati prijepodne. Dizao bi se ujutro oko 4 sata, promatrao izlazak sunca u vrtu, hranio kokoši i golubove, zalijevao cvijeće, a nakon doručka bi odmarao i slikao. Jako je volio životinje. Slikao je svinje, ovce, jelene, konje, krave, a posebice pijetlove koji su zbog mnoštva boja bili čest lajtmotiv u njegovim djelima. U početku je često slikao Cigane, njihove kućice od blata i šatore smještene u šumi kraj Drave. Privukle su ga lijepe žive boje ciganske odjeće i predmeta, te živahna glazba, ples i veselje. Gledao bi ih kako pale vatru ili plešu i taj događaj prenio na sliku.
Slikao je ono što ga veseli i ono što ga boli bez obzira da li se pritom ponavljao i je li to bilo društveno prihvatljivo. Predan u borbi za ‘pravicu’, Generalić je pjevao hrvatske pjesme kada je to bilo zabranjeno, gađao žandare i zbog toga bio zatvoren. Glasno i otvoreno se bunio protiv takvog režima i osobno proživljavao sve nedaće svojih susjeda. Bol, tugu i traumu takvih situacija zabilježio je na svojim slikama, poput one na kojoj žandari odvode stoku iz štala i ostavljaju seljake bez osnovnih namirnica za život.
Glavni motivi u umjetnosti
Pričesti, svadbe, procesije, proštenja i sprovodi, poplave i požari, pučka veselja i jesenski pejzaži, uživanje u prirodi i plodovima mukotrpnog rada, mir i spokoj u zimskom periodu, sve je to Generalić proživljavao sa svojim mještanima. I dobro i loše. Iskustvo je bilježio u slikama poput kroničara podravskog kraja. Primanje poticaja iz okoline i reagiranje na stvarne događaje rezultiralo je oslikavanjem umjetnikovog unutarnjeg života definiranog spontanošću, iskrenošću i izvornošću izričaja. Više je volio slikati stare kuće od novih zbog njihove osebujnosti i karakterne povijesti. Više je volio slikati starije ljude od mladih, jer je na njihovim licima mogao iščitati povijest života. Zima i noć posebno su ga fascinirale zbog intrigirajuće snage, te mira i tišine koja je tada vladala u prirodi i na selu. Uz zimu ga vežu mnoge lijepe priče iz djetinjstva. To je ujedno i period kada je imao najviše vremena za slikanje: “Zima je za mene kao bajka, kao dječja priča, postoji nešto nježno u tom bijelom snijegu, u tim ledenim svijećama koje vise s krovova. U tome je nečeg bajnog, nježnog, dramatičnog”.
Zanimljivo je ispreplitanje stvarnih događaja, te običaja i narodnih priča u Generalićevom opusu. Slikao je dražbe za porez i seljačku bunu, ali i coprnice, bijele jelene i rogate konje. Široki raspon tema odražava umjetnikovu kreativnost, zaigranost i vlastiti svijet u kojem se isprepliću stvarnost, želje, snovi i raspoloženja.
Specifičnosti karaktera kroz interpretaciju kapitalnih djela
Ljudske tragedije
Ivana Generalića inspirira svaki pokret čovjeka, svaka promjena u prirodi, svaki događaj u selu. Sve utječe na njega. Kao dijete promatrao je rekvizicije gdje bi žandari došli u kuću seljaku s puškama i oduzeli mu sve što ima. Kako nije podnosio nepravdu prenio je taj motiv na mnoge slike za što je snosio i posljedice. ‘Rekvizicija’ i ‘Đelekovečka buna’ ključni su primjeri takvih događanja. Dok na slici ‘Rekvizicija’ iz 1934. godine Generalić jasno oslikava grupacije likova statičnih i pokunjenih seljaka, te agresivnih žandara naglašavajući pritom nemogućnost djelovanja kroz očajne geste tužnih seljaka ukočenih od straha, u prikazu ‘Đelekovečke bune’ iz 1936. godine mijenja se pozicija aktera; seljaci postaju aktivni i s motikama protjeruju žandare. Na svakoj slici tek jedan lik ima naznačeno lice – tužni seljak u prvom planu slike ‘Rekvizicija’ i svećenik u ‘Đelekovačkoj buni’ protjeran sa žandarima. Dok preostali čine anonimne skupine seljaka i žandara, psihologizacijom glavni protagonisti predstavljaju dvije sukobljene strane. Kao što Svjetlana Sumpor ističe, osim neuobičajenog ishoda rekvizicije u kojoj se seljaci bune protiv tlačitelja i vraćaju svoju oduzetu imovinu, u prvom planu progonjenih od strane seljana je svećenik, figura koja bi trebala biti podrška svojim župljanima u teškim vremenima. Obzirom da samom događaju Generalić nije svjedočio već je samo slušao o njemu, moguće je da je riječ o slobodnoj interpretaciji u kojoj lik svećenika ne definira cjelokupno svećeničko zvanje, već određenog svećenika koji nije dostojno slijedio svoj životni poziv, već se odao amoralnom ponašanju na sramotu svog sela. Činjenica da jedan seljak-slikar početkom XX. stoljeća u malom podravskom selu tako javno kritizira Crkvu, odnosno njezinog predstavnika poprilično je hrabar potez, možda čak i hrabriji od kritiziranja žandara koji su uživali antipatiju svih seljana, dok je Crkva uvijek osjetljivo područje čime Generalić riskira prozivke i osude svojih suseljana. Upravo u tome leži snaga i moralnost Ivana Generalića; on je oštro kritizirao nepravdu bez obzira tko su bili njezini protagonisti – bilo da je riječ o državi, vlasti, žandarima, svećenicima, susjedima…
Smrt je bez premca najveća ljudska tragedija. Ivan Generalić kroz ‘Sprovod Štefa Halačeka’ i ‘Smrt Viriusa’, dvije slike na istu temu, obrađuje posve različite situacije. ‘Sprovod Štefa Halačeka’ iz 1936. godine smatra se prvim ozbiljnijim radom Ivana Generalića i prikazuje sprovod koji se nikada nije održao. Na slici je prikazan sprovod seljačkog sluge koji je često dolazio kod Generalića i stalno mu prigovarao da krivo slika ljude s posve krivim i nelogičnim proporcijama. Generalić mu je rekao da će ga zakopati ako ne prestane prigovarati što je na kraju i učinio. Riječ je o posve imaginarnom sprovodu koji je nastao kao rezultat provokacije i šale. S druge strane, ‘Smrt Viriusa’ iz 1959. godine, iako također imaginaran sprovod, inspiriran je stvarnim događajem. Riječ je o Generalićevom prijatelju iz mladosti, koji je za vrijeme rata bio zatvoren u logoru, te je 1942. godine umro ili je strijeljan u Zemunu. Slika je dirljivo djelo kojim Generalić odaje počast prijatelju. Melankolična atmosfera prirode i ljudi u dubokoj žalosti čine pozadinu pokojnika u društvu predimenzioniranog pijetla upečatljivog kolorita koji simbolizira prijateljstvo. Generalić je često napominjao kako su pijetlovi i kokoši vrlo bliske životinje ljudima na selu, te da seljaci često znaju pričati s njima. Upravo zato Generalić prikazuje pijetla koji saginje glavu, kao da želi nešto reći pokojniku. Cijela slika ispunjena je simbolikom: bijeli rubac preko očiju odnosno ogledala duše koja se ugasla, svijeće kojima se odaje čast i sjećanje na pokojnika, pijetao kao simbol prijateljstva i skupina logoraša koja izražava žaljenje i tugu zbog gubitka. Ivan Generalić se preko slike oprašta od prijatelja.
Požari i poplave omiljene su teme Ivana Generalića. Kroz njih oslikava sav strah i tragediju prirodnih nepogoda. Često je požare slikao kao noćne motive kako bi dodatno naglasio tragediju i ozbiljnost posljedica. Dramatika je naglašena očajnim licima seljaka koji pokušavaju obuzdati požar. Generalić je često isticao požar kao najveću nesreću za seljaka. Igrajući se svjetlošću i sjenom uvijek je vodio računa o ravnoteži kompozicije dodajući imaginarne elemente.
Osim požara najviše štete selu može donijeti poplava, od koje su Podravci često strahovali zbog života uz Dravu. ‘Otok’ (1940.) i ‘Poplava’ (1960.) primjeri su tragičnih posljedica poplave. Dok je slika ‘Otok’ inspirirana motivom iz stvarnosti, odnosno povišenim mjestom usred Drave koje su ljudi naselili jer ne može biti poplavljeno ni kada se nivo vode podigne, ‘Poplava’ predstavlja posve imaginaran pejzaž kroz koji je Generalić oslikao ljudsku tjeskobu. Slika ‘Otok’, iako obrađuje tragičnu temu, zapravo prikazuje jednu idiličnu kompoziciju u kojoj seljaci pripremaju sijeno, kućice su koncentrirane na jednom mjestu i okružene ogradom, ljudi su naslikani u nježnim žućkastim i bijelim tonovima, nijansu svjetlijim od tonaliteta kuća, a nježna svjetlost cjelokupnog prikaza odiše atmosferom smiraja dana. Čak ni zlosutno nebo u pozadini ne remeti idilu prvog plana. Posve drugačijeg je karaktera ‘Poplava’, prazan prostor poplavljene zemlje i ogoljenog drveća. Hladan tonalitet blijede svjetlosti čini prikaz hladnim i distanciranim. Praznina u središtu slike simbolizira prazninu ljudske duše pogođene prirodnom nepogodom. Obje slike zanimljiv su primjer kako Generalić kombinira prizore koje je vidio s prizorima koje je izmislio, odnosno elementima koji postoje, ali ih sam mijenja, kreira i modificira kako bi realizirao željenu kompoziciju i pobudio očekivane emocije.
Pučka veselja
‘Martinje’ i ‘Gorično veselje’ tipični su prikazi slavlja povodom pretvaranja mošta u vino, tj. slavlja plodne godine i bogatog uroda. Vesela i pozitivna atmosfera predočena je mnoštvom detalja. Ljudi su prikazani kako piju, jedu, pjevaju i plešu. Osebujni Generalićev rukopis prisutan je na obje slike. Starac u plavim hlačama uravnotežuje kompoziciju kojom dominira crvena boja, dok sirovi puran umjesto pečenog, kakav se očekuje prilikom ovakvih okupljanja, predstavlja upliv neočekivanih elemenata koji su postali Generalićev slikarski potpis.
‘Maske plešu’ (1969.) izvrstan je primjer životne priče sela. Riječ je o mentalitetu malog mjesta gdje svatko svakoga poznaje, te si mještani, pod budnim okom ostatka sela, ne mogu dopustiti previše slobode i odstupanja od uvriježenog ponašanja osim u vrijeme maškara kada opuštena atmosfera i skrivanje identiteta iza raznolikih maski dopušta jednu večer anonimnosti i zabave. Generalić je prikazao ljude u opuštenoj, razigranoj, veseloj atmosferi ispunjenoj plesom, pjesmom i humorom.
Ljepota prirode
Pejzaž je čest motiv Generalićevih slika, posebice prikazi pojedinih godišnjih doba. Zima je za Generalića bila sinonim za mir, spokoj, bajkovitost i, prvenstveno, puno vremena za slikanje. Priroda je obavijena snježnim pokrivačem, a selom vladaju mir i spokoj.
Posve drugačiji ugođaj pružaju jesenski pejzaži. Generalić je obožavao jesen zbog bogatstva boja kojima je mogao izraziti karakter tog godišnjeg doba. Uvijek je naglasak bio na običajima, tradiciji, važnim događajima, a u prvom planu je uvijek bio narod, nikad on sam. Uvijek promatrač, nikada glavni akter. Generalić je prisutan kroz stav i viziju koju oblikuje kompozicijom, likovnim elementima i vlastitom interpretacijom motiva i događaja. On polazi od inspiracije iz stvarnog života, no ukoliko ona kompozicijski ne odgovara, on nadodaje nove elemente i motive dok vizualno ne dobije ono što je zamislio.
Vjerovanja, priče i običaji
Segment imaginarnog nastavlja se i u prikazima životinja: ‘Jelenski svati’ (1959.), ‘Rogati konj’ (1961.) i ‘Krave pod Eiffelovim tornjem’ (1972.). Jedna od najpoznatijih slika ‘Jelenski svati’ najviše je imaginarna. Riječ je o radu osobne naravi. Naime, Generalić je tu sliku poklonio svom sinu za vjenčanje. Kompozicijom dominira ritmičnost jelena i drača, te naglašena ornamentalnost krošnji. Za razliku od većine slika, jeleni nisu naglašeni koloritom već svojom bjelinom na zelenoj površini livade. Iako bjelina jelena savršeno odgovara kompoziciji prikaza, Generalić nije bio zadovoljan bjelinom ovaca koje je smjestio u podnožje Eiffelovog tornja, jer su mu nedostajale boje, pa je ponovio prikaz tornja, a ovce je zamijenio kravama lijepih boja.
Snažan kolorit prisutan je i u radu ‘Rogati konj’. Djelo inspirirano legendama i pričama iz djetinjstva prikazuje rogatog konja koji pase na proplanku. Vjerovanje kaže da je postojao rogati konj koji bi dolazio na šumski proplanak piti vode ili pasti, a onaj koji bi ga ugledao ispunile bi mu se sve želje. Generalić je prikazao crvenog rogatog konja u šumi u zimskom ambijentu. Kolorističkim akcentom crvene figure na bjelini snijega Generalić stavlja rogatog konja u centar zbivanja. Stari bračni par krije se iza drveta, gleda konja i divi se čudnovatom biću. Prizor djeluje kao iz zimske bajke.
Portreti
Portreti se nadovezuju na princip miješanja fikcije i stvarnosti, pri čemu Generalić u oblikovanju slike dodaje elemente kako bi poljepšao sliku, odnosno svoju viziju, i dočarao psihologiju osobe kako ju on sam poima. Tako u portretu ‘Starac’ iz 1948. godine Generalić prikazuje oca svoje supruge s kojim se dobro slagao. Vidio je nešto zanimljivo u tom staračkom licu, a bore koje svjedoče o životnom iskustvu potakle su ga na portretiranje punca. Iako portretirani lik nije bio pušač, Generalić ga je prikazao s lulom jer mu se tako psihološki portret činio zanimljivijim.
Anonimni dječak prikazan na slici ‘Dječak uči’ iz 1968. godine primjer je idilične kompozicije kojom dominira crni šešir ukrašen ljubičastim cvijetom. Generalić ističe kako je namjerno napravio crnu kapu kako bi se ovaj portret razlikovao od niza ostalih. Nerijetko je pojedine elemente napravio kako bi slika bila drugačija od ostalih, pa često u njegovom opusu kod prividno uobičajenih tema i prikaza možemo naići na neki neobičan element, kontekst ili priču koja dodatno izražava jedinstven karakter umjetnika. To potvrđuje Generalićev pristup umjetnosti izrečen u opisu jedne slike: “Važno je da postoji neograničena sloboda likovnog izraza jer samo s takvom slobodom čovjek može stvoriti vrijedno umjetničko djelo”.
Zaključno, nužno je istaknuti ‘Autoportret’ iz 1975. godine za koji Josip Depolo ističe kako ne predstavlja samo prekretnicu u Generalićevom opusu, već i u naivnoj umjetnosti uopće. Važnost tog djela obrazlaže riječima: “Nadvladao je slikarski temperament koji više nije mogao podnijeti okove rodonačelnika naše naive i laskave pohvale o doajenu svjetske naive. Okamenjenu predodžbu o svom naivnom slikarstvu osjetio je kao nadgrobnu ploču svoje darovitosti. Njegov preokret nije bio toliko pitanje darovitosti, već ličnosti”. Upravo ličnost vođena urođenom hrabrošću odabrala je put u nepoznato. Iako tema autoportreta nije nova, način u obradi teme je posve drugačiji. Bogati kolorit ustupio je mjesto krajnjem minimalizmu i svođenju na tek nekoliko osnovnih boja. Mnoštvo detalja i motiva zamijenjeno je naglašenim pojednostavljenjem prikaza. Monokromatska pozadina zamjenjuje ranije bogato razigrane kompozicije, te naglašava karizmatičan profil umjetnika. Čisti profil blago pognute glave i zatvorenih očiju definiran je karakternim nosom umjetnika, dok sjene grade oštre bore na umornom licu. Koncentrirana simbolika prikazanog lica obrađuje temu prolaznosti života, osamljenosti i gubitka životne energije. Smirenost, kontemplacija i dominirajući egzistencijalizam definiraju autoportret Ivana Generalića. Depolo zaključno ističe: “Uložio je u ovu svoju novu fazu vrlo visoku cijenu i mnogo je toga stavio na kocku, a da na to nije bio prisiljen. Treba mu priznati: bio je hrabar i nije dopustio da ga zavedu novac i slava. Ivan Generalić nije izdao svoju darovitost”.
Dio stručnog rada prezentiranog na simpoziju povodom 100-godišnjice rođenja Ivana Generalića u Galeriji naivne umjetnosti Hlebine
*fotografije preuzete iz publikacija: Mladen Pavković, “Ivan Generalić – Ja sam general”, Nebojša Tomašević, “Magični svet Ivana Generalića”