Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Lea Čeč

Povodom treće obljetnice portala putem javnog poziva odabrani su raznovrsni umjetnici iz Hrvatske i regije, te su na temelju njihovih prijava odabrani različiti formati predstavljanja na portalu PerceiveArt. Zbog bogatog umjetničkog djelovanja, ali i rada u srodnim djelatnostima poput organizacije izložbi, grafičkog dizajna i pedagoškog rada, te vrlo zanimljivih izričaja u najrazličitijim medijima odlučila sam Leu Čeč predstaviti kroz formu intervjua, jer mi se činilo da ima puno toga za reći (i bila sam u pravu).

 

Razgovarale smo o riječkoj likovnoj sceni, mogućnostima izlaganja i afirmacije mladih umjetnika, ali i zakoračile u Lein osobni umjetnički svijet ispunjen raznolikim izričajima i radovima od intimnih ciklusa pa sve do javnih intervencija u prostoru, performansa i instalacija da bi završile naš razgovor pričom o Glavonjama, glavnim akterima Leine vrlo zanimljive samostalne izložbe koja je održana prošle godine u Galeriji Juraj Klović u Rijeci pod nazivom “Pogledaj me, to nisam (samo) ja, to smo (svi) mi!”. Zašto su se posjetitelji loptali na izložbi i što su sve objesili na štrik, možete saznati u tekstu. Uživajte!

 

 

Studirali ste na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Što je najviše obilježilo vrijeme studija i što biste istaknuli kao prednosti i nedostatke studija?

Kada sam upisala studij to je bio Filozofski fakultet, smjer likovna umjetnost. Moj pristup na početku bio je dosta sramežljiv, jer sam se prvi put susrela sa sredinom koja se bavi i koju interesiraju tematike koje su zanimale i mene. Sve je to rezultiralo svojevrsnim osobnim oslobođenjem, razvila se ljubav prema umjetnosti koja je živa i dan danas. Akademija primijenjenih umjetnosti osnovala se tijekom mog studiranja i kada sam diplomirala, dobila sam titulu magistra likovne pedagogije. Studij je tada imao paralelno praktični i teorijski dio koji su mi, iako zapravo nisu imali veze jedno s drugim, pomogli u daljnjem radu. Sada su se ti studiji odvojili u Akademiju primijenjenih umjetnosti i studij Povijesti umjetnosti pri Filozofskom fakultetu. Zanimljiv rezultat tog studija je što ljudi s kojima sam studirala rade na različitim poljima, ovisno o afinitetima.

 

 

Diplomirali ste smjer kiparstvo, no izražavate se u najrazličitijim medijima. U kojem ste se mediju najviše pronašli?

Uvijek krećem od crteža koji je baza svega, služi mi kao svojevrsni dnevnik, slobodno izražavanje, istraživanje, itd. Mediji koje koristim nakon crteža zapravo ovise o onome što želim postići i o poruci koju želim prenijeti. Treća dimenzija je nešto što je uvijek u mojoj podsvijesti. Većina mojih crteža ima izraženu kiparsku formu, a u slučaju kada ona nije prisutna uvijek razmišljam o djelu koji se nalazi u fizičkom prostoru.

 

Živite i radite u Rijeci. Kako biste opisali riječku likovnu scenu?

Rijeka je mali grad u maloj državi, ali usprkos tome likovna scena je prilično živahna, no istovremeno fragmentirana i nekako izolirana. Ima mnogo kvalitetnih umjetnika koji bi se međusobno povezali, no s jedne strane nedostaju instrumenti koji ih povezuju, dok s druge puno njih želi doći do izražaja na malom prostoru.

 

Kakve su mogućnosti umjetnika za izlaganje, afirmaciju i prodaju svog rada u Rijeci?
U Rijeci postoji nekoliko galerija i može se izlagati, ali te izložbe posjećuje mali krug ljudi. Mali grad ima malo ljubitelja umjetnosti. Umjetnici se često pitaju što nakon izložbe, jer nema baš previše prostora za razvoj. Za veću vidljivost i afirmiranost moramo izlagati u Zagrebu ili Ljubljani. Tek tada smo “ozbiljno” shvaćeni. Naiđu entuzijasti i kolekcionari koji kupuju vaš rad i najčešće, barem u mom slučaju, to su ljudi koji ne žive u Rijeci.

 

 

Dvije godine bili ste voditeljica Galerije “Trag” u sklopu Kluba Palach. Kakvo je bilo iskustvo funkcije kustosa i organizatora izložbi? Smatrate li da Vam je vaše umjetničko obrazovanje pomoglo ili odmoglo u kustoskom poslu?

Kada smo završili studij bili smo kao ribe na suhom i nismo znali kuda dalje. Nekoliko kolega s fakulteta i ja odlučili smo osnovati udrugu. Igrom slučaja dobili smo ponudu da vodimo galerijski prostor u sklopu Kluba Palach. To je bilo jedno sasvim novo iskustvo u kojem smo učili kroz rad, pokušaje i pogreške. Tijekom studija dobili smo i praktičnu i povijesno-teorijsku bazu što nam je uvelike pomoglo. Iskustvo je dragocjeno, jer sam upoznala scenu i ljude koji djeluju unutar te scene što je dovelo do budućih suradnji i na umjetničkom polju i na razini organizatora umjetničkih događaja.

 

Uz umjetničko djelovanje bavite se i drugim srodnim aktivnostima, kuriranjem, organizacijom izložbi, grafičkim dizajnom i pedagoškim radom. Može li se danas živjeti od umjetnosti u Hrvatskoj? Jesu li svi ti dodatni poslovi želja ili financijska nužnost?

Neki ljudi mogu živjeti od umjetnosti, ali većina nas zbog financijske nužnosti radi po nekoliko poslova sa strane. Ta situacija je ponekad jako zamorna, jer ne stignete napraviti sve, a kvaliteta je bitna. S druge strane, takve situacije pomažu u umjetničkom razvoju, jer dobivate nove impulse i možete stvoriti svojevrsnu distancu prema vlastitom radu. Moji radovi su intimni, a kroz rad u drugim poljima shvatila sam kako se lakše povezati s osobom koja dolazi u kontakt s mojim radom.

 

Što Vas najviše motivira u radu?

Volim umjetnost u svim njenim formama i fascinirana sam ljudskom sposobnošću stvaranja. Motivira me želja da se izrazim, povežem, da se igram, inspiriraju me izložbe, knjige, a najviše od svega ljudi koji me okružuju. Stvaranje ima više faza koje se međusobno isprepliću – od prvotnog impulsa, stvaranja slike u glavi koju želim materijalizirati, intimnog rada, što je zapravo “igra” sa samom sobom i pokušaj povezivanja s drugim. I pitanje što mogu dati? Mogu li pružiti utjehu odnosno mogu li dati ljudima poticaj da se izraze, “igraju” i zabave?

 

Izvodili ste različite privremene i trajne intervencije u prostoru poput osmišljavanja budućeg izgleda unutarnjeg dvorišta jedne stambene zgrade u Rijeci, zatim oslikavanja vrata u zapuštenoj uličici u susjedstvu, izveli ste slikarski performans tijekom Noći knjige, te napravili instalaciju na festivalu KUFer u Puli. Koliko Vam je bitan aspekt oživljavanja prostora i oplemenjivanja događaja umjetničkim intervencijama? Kakve su povratne informacije javnosti na takvu vrstu djelovanja?

Umjetnost je za ljude, bez ljudi je prazna. Kada izvodim nešto u javnom prostoru u izravnom sam doticaju s njima i do sada su reakcije bile jako pozitivne. Ideja vodilja je uvijek kako oplemeniti nečiji život barem na trenutak.

Kada sam razmišljala o dvorištu koje sam osmislila za “Kortil live” ili o vratima iz susjedstva polazišno pitanje je bilo kako razvedriti ljude koji koriste taj prostor. Oba prostora su bila u ruševnom i zapuštenom stanju. Željela sam da se intervencija organski uklapa u prostor u kojemu se nalazi koristeći minimalna sredstva koja su mi na raspolaganju. U oba slučaja to je bila boja.

Antikvarijat Ex Libris za Noć knjige pozvao je Ivnu Bruck, gitarista Gorana Tomića i mene da napravimo performanse posvećen Federicu Garcii Lorci i njegovom stvaralaštvu. Slikarskim perfomansom uz ritam flamenco gitare željele smo prenijeti u likovnu sferu ozračje Lorcinih pjesama i doživljaj koje su one stvorile u nama.

Za festival KUFer u Puli pozvana sam da osmislim prostor Fakulteta Jurja Dobrile za godišnjicu pada Berlinskog zida. Logična početna točka bila je izgradnja zida koji dijeli fakultet na dva dijela. Do zida smo stavili kantice spreja za studente koji su ih mogli slobodno koristiti, izraziti se i “igrati”. Sagradili smo dodatni zid na samom ulazu u fakultet koji su studenti srušili tijekom otvorenja.

 

Recite nam nešto više o zidu i video-instalaciji s kojima ste sudjelovali na Festivalu KUFer 2009. godine.

Dvokanalna video-instalacija Einfühlung-Emphathy nastala je u suradnji s kolegom i prijateljem Igorom Gržetićem. Bila je postavljena na centralnom zidu koji je dijelio fakultet. Zid je ukazivao na barijere koje postavljamo i kojima želimo odstraniti i udaljiti ono što je nepoželjno – primjer distanciranja “neprijatelja”. Video instalacija prikazuje s jedne strane zida ženu, a s druge strane muškarca koji žele razbiti zid i time premostiti barijere koje ih odvajaju.

 

Napravili ste i naglašeno intimni ciklus “Torza” u kojem eksperimentirate vizije ženskog tijela na temelju vlastitog iskustva?

Da! Taj ciklus nastao je tijekom i nakon perioda kada sam imala želučane tegobe zbog kojih sam prošla razdoblje stroge kontrole unosa hrane i kretanja. To me primoralo da razmišljam o vlastitom tijelu. Crteži su izrađeni kombiniranom tehnikom gdje ponavljam uvijek isti motiv: ženski torzo, trbuh i grudi. Taj proces je malo-pomalo postao svojevrsni ritual ozdravljenja. Prikazujem tijela u raznim fazama – od putenih zdravih tijela bez boli prema apstraktnim tijelima.

 

Posebno je zanimljiv ciklus reljefa za koji ste osvojili Prvu nagradu 40. natječaja umjetnosti i kulture Istria Nobilissima 2007. godine. Koliko su priznanja i nagrade relevantni za djelovanje umjetnika?

Ciklus je izrađen u keramici, a istraživala sam teksture koje me okružuju. Nagradu sam osvojila odmah nakon studija i bila je dobar poticaj za daljnji rad i ulaganje u vlastite sposobnosti. Nagrade se osvajaju ako se u datom trenutku uskladite sa žirijem koji ih dodjeljuje, a puno faktora ulazi u odabir. U trenutku osvajanja nagrade postajete vidljiviji, no to ne bi trebao biti faktor koji utječe na stvaralaštvo. Puno je važnije da konstantno radite i ulažete u svoj rad.

 

 

Prošle godine imali ste vrlo zanimljivu samostalnu izložbu u Galeriji Juraj Klović u Rijeci pod nazivom “Pogledaj me, to nisam (samo) ja, to smo (svi) mi!”.  Izložba se sastojala od serije crteža ugljenom koji su zapravo skice za skulpture koje nikada nisu izrađene. Kako ste došli na tu ideju i zašto skice nikada nisu prerasle u skulpture?

Ideja za likove koje iz milja zovem “Glavonje” proizašla je iz mojih odnosa s ljudima kojima sam okružena i sagledavanjem svoje osobnosti. Nastali su iz svojevrsnog dnevnika, ali su postupno postali nešto drugo. Ime sam im dala iz milja zato što, kad i ako imaju glavu, onda je ona najčešće predimenzionirana i anonimna. Likovi su depersonalizirani ne bi li se istaknuli pokreti i stavovi koji prikazuju određeno psihološko stanje u kojemu se dotični lik nalazi. Za sada još nisu postali skulpture iz više razloga. S jedne strane svaki put kad nacrtam jednog sjetim se još deset načina na koje sam mogla napraviti to stanje, pa počinjem ispočetka. S druge strane, dodavanjem teksta dokinula se potreba za trećom dimenzijom. Ovu seriju počela sam raditi 2010. godine i stalno se mijenja i nadopunjuje, pa ne bih odbacila ideju da bi jednog dana mogli postati skulpture.

 

Izložba “Pogledaj me, to nisam (samo) ja, to smo (svi) mi!” komunicirala je putem slike i riječi. Anonimni likovi prenosili su psihološka stanja ljudi, emocionalne reakcije i ponašanja koja izlaze na vidjelo pri određenom događaju u životu, a popratni tekst na talijanskom i hrvatskom jeziku ispod svakog lika pobliže je opisivao stanje u kojem se lik nalazi. Kako ste došli na ideju integracije teksta uz likove koje od milja nazivate glavonje i koliku ulogu on igra u cjelokupnom ciklusu?

Tekst je sastavni dio rada. Tekst koji koristim ispod likova proizlazi iz moje fascinacije izrazima koji se koriste u raznim jezicima. Odrasla sam u dvojezičnom okruženju i ta dva jezika, koja imaju različite korijene i različitu jezičnu konstrukciju,  primorala su me da pazim na način na koji se izražavam kako bih ispravno prenijela poruku koju želim. To nije uvijek lako.

 

Kako je reagirala publika i kakve su priče nastale u interaktivnom dijelu izložbe u kojem su promatrači pozvani da kreiraju priču uz pomoć izloženih radova?

Izložba se sastojala od tri dijela. Središnji dio u kojem sam nanizala likove i tako stvorila priče, te od dva interaktivna dijela. Prvi dio je bio namijenjen posjetiteljima koji su htjeli stvarati svoje priče s ponuđenim likovima. Ispred praznog zida s užetom nalazio se stol s likovima koje su posjetitelji mogli slobodno vješati na uže i nizanjem likova stvarati vlastite priče. Drugi interaktivni dio sastojao se od golemog crteža muškarca koji razmišlja i bezglave žene koja trči. Ispred nje postavila sam loptu na kojoj sam napisala “glava” i posjetitelji su mogli s njom učiniti što god su htjeli. Rezultat je, na moje iznenađenje, bio fantastičan. Priče na užetu su se stalno mijenjale i posjetitelji su se igrali loptom, iako ju nitko nije ponio doma.

 

Čime se trenutno bavite?

Svačime. Zato je stvaranje za mene spori proces. S jedne strane pripremam ciklus crteža “Glavonje” na sljedeći korak – izlaganje u javnom prostoru, što me jako intrigira. Pripremam i ilustracije za jednu slikovnicu. Usto, priključila sam se novostvorenoj platformi “Građani svom gradu” koja se bavi različitim vidovima umjetnosti u zajednici u sklopu koje smo upravo završili ciklus radionica s djecom školske dobi.

 

Planovi za blisku budućnost?

Stvaranje, stvaranje, stvaranje…