Leon Zakrajšek

Umjesto uobičajene uvodne riječi prilikom kojom ukratko predstavim umjetnika s kojim sam razgovarala, ovaj put iznimno uvodnu riječ prepuštam samom umjetniku, vrsnom grafičaru Leonu Zakrajšeku, kroz misao koja je zapravo došla na samom kraju razgovora, a sažima bit i način promišljanja ovog karakternog umjetnika:

“Pozivam umjetnike i ljude koji rade na području kulture da imaju otvorena srca za druge, da se bore za kulturu, da im nije žao vremena i novca, da se time bave samo i isključivo ako osjećaju potrebu. Ako se probude i shvate da nisu za ovaj posao, neka rade nešto drugo. Smatram da se treba odnositi s poštovanjem prema likovnom jeziku i kulturi, iako danas živimo u sredini gdje je samo bitno da li je došla neka starleta na otvorenje i da li će biti ponuđeno nešto za grickanje. Izgubio se fokus sa onoga što je bitno, a to je umjetnost.  Ja se borim za to da ljudi nauče gledati i percipirati svijet oko sebe. A umjetnici neka stvaraju produkte koji će biti gledljivi. Često danas čujem ljude oko sebe, na raznim otvorenjima da se pitaju da li je u pitanju neka sprdnja ili zezancija ili je to zaista umjetnost. Isto tako smatram da nema dovoljno komunikacije na relaciji umjetnik-umjetnik. Evo, na primjeru mog osobnog iskustva, živim već pet godina u Zagrebu i imam kontakt s možda tri umjetnika. I ne znam zašto je tomu tako. Iskreno mi fali kontakt s umjetnicima, debate s umjetnicima o našem radu, a ne samo kukanje o tome kako nitko ništa nije prodao. Mislim da je to izuzetno bitno. I svaki dan bi trebao biti dan za posjet galerijama i muzejima. Kod nas je jedino gužva iz kruzera na ulazu u Dubrovnik.”

Već odabir srednjoškolskog obrazovanja upućivao je na Vaše umjetničko usmjerenje. Kada ste shvatili da se želite baviti umjetnošću?

Osjetio sam tu potrebu već u osnovnoj školi. Za razliku od mog brata blizanca koji se bavio aktivnostima tipičnima za dječake, mene je oduvijek privlačila umjetnost. Iako dolazim iz obične radničke obitelji gdje nitko nije bio umjetničke struke, moj pokojni otac prepoznao je u meni želju za umjetnošću i vodio me po galerijama i muzejima.

Nakon Akademije likovnih umjetnosti u Ljubljani pohađali ste Međunarodni centar za grafiku u Španjolskoj.  Kako ste se našli tamo?

Kako sam po prirodi tip osobe koji radi sve ono što mi se kaže da ne smijem raditi, još kao student sudjelovao sam na nekim međunarodnim izložbama što je generiralo kvalitetne kontakte i tako me jedan talijanski umjetnik predložio instituciji u Španjolskoj koja se bavila isključivo klasičnim grafičkim tehnikama. To je bilo jako zanimljivo iskustvo u kojem sam iskreno uživao, jer sam se bavio isključivo grafikom. Nakon tog usavršavanja u Španjolskoj nastali su moji prvi radovi koji su bili hommage Altamiri i ostalim prahistorijskim lokacijama koje su me zanimale i s kojima sam ušao na tadašnju likovnu scenu.

Dobili ste stipendiju na Tama Art University u Tokiju 1997. godine. Što Vas fascinira kod  Dalekog istoka i što biste naveli kao glavnu razliku između istočnjačke i zapadnjačke kulture?

Odmalena me privlačila istočnjačka umjetnost, čak i dok sam bio samo promatrač, jer nisam imao dovoljno znanja, jednostavno sam znao što mi se sviđa, riječ je o estetskom uzorku koji mi odgovara. Kasnije je to preraslo u nešto ozbiljnije.

Razlika leži u činjenici da je zapadna umjetnost, po meni, nakon renesanse krenula u nekom pravcu koji se distancirao od prirode, za razliku od japanske ili kineske umjetnosti. Jedan od mojih pokojnih profesora, Fumio Kitaoka, mi je rekao, nakon što sam mu pokazao svoje radove koje sam radio prije dolaska u Japan, da u njima vidi znanje koje je renesansno i koje u Japanu jako poštuju i cijene. Pritom mi je naglasio da se moram okrenuti prirodi i da pronađem nešto što mi je interesantno, te da iz toga počnem crpiti inspiraciju. Mi umjetnici znamo da iza jedne crte stoji drvo ili krajolik pustinje ili nešto treće, no teško je to pretopiti u riječi. Ja i dalje tvrdim da poveznica između prirode, filozofije i religije jednog prostora utječe na umjetnika i prepoznao sam da je to kod njih jače nego u zapadnoj kulturi, jer su u zapadnoj kulturi filozofija i neke druge struke preuzele primat.

Kad smo već kod traženja oblika, odabrali ste oblik kruga – kako i zašto?

Otkad sam se zaljubio u azijsku umjetnost, prati me taj oblik kruga. Naravno da krug kao geometrijski oblik ima neku simboliku koja je mistična, koja fascinira ljude. Ne treba biti umjetnik da bi se to shvatilo. Sunce je okruglo, kada baciš kamen u vodu ne prave se kvadrati već krugovi. To me uvijek fasciniralo. Kako za vrijeme socijalizma nismo imali mogućnosti za nabaviti kvalitetne materijale u Ljubljani otac me odveo u Trst i tamo sam u nekoj trgovini kupio papir Fabriano i Giotto drvene bojice. Na omotu bojica je bio nacrtan Giotto kao pastir. Svi znamo legendu o Giottu koji je pred predstavnikom pape dokazao svoje umijeće tako da je ručno nacrtao savršeni krug. Kasnije sam sreo ljude koji to zaista vrhunski rade u Japanu. Postoji čak neke zenbudističke sekte koje prakticiraju crtanje kruga svaki dan i to zaista rade fantastično. Budući da sam se zadnjih dvadeset godina bavio gestualnim slikarstvom, u jednom trenutku sam pomislio zašto ne bih malo smirio svoj crtež i napravio geometrijski krug u kojem nastaje moja intervencija. To sam učinio uz pomoć matrice, odnosno ploče. U mom slučaju je to bakrena ploča ili neki drugi materijal u kojeg interveniram slobodnim potezima kao prije. To je jedan princip s kojim se bavim već dugo vremena, a ozbiljnije sam mu se posvetio 2000. godine. Počeo sam raditi u tehnici akvatinte, a zadnjih par godina radim isključivo monotipiju.

Zašto monotipija?

Monotipija je grafička tehnika koja je u biti slikarstvo. Moguć je samo jedan otisak 1/1, pa smo tu opet kod moje stare ljubavi – što je original. Ja sam zaljubljenik u ono što je originalno – a monotipija je svježa i originalna i omogućava veliku slobodu u izražavanju, no ponekad stvara probleme onima koji nisu grafičari jer je bitan odnos lijevog i desnog, odnosno pitanje zrcalne slike.

Što se smatra originalnom grafikom?

U grafici postoje zakoni koji su bili napisani početkom XX. stoljeća, poznati su pravilnici iz New Yorka, Venecije, Rima, za koje znam da ih nitko nikada nije osporio. No kada čovjek obilazi galerije i muzeje, vidi da ljudi kupuju grafike a da ni ne znaju što su kupili. Tako mi često pojedinci kažu kako imaju originalnu grafiku kod kuće, pa me pitaju, kao umjetnika, što kažem na taj ‘original’, a ja im odgovorim da je to grafički list. To je otisak, što i piše, ali ljudi se ne obaziru na brojke ili oznake na radovima. No, ti brojevi nisu tu bezveze. To je tiraža, edicija. Po tim međunarodnim normativima, za pravo originala se smatra od 60, 80 pa do stotinjak potpisanih radova. To su originalni radovi. Na našim prostorima česti su potpisi E.A. odnosno A.P. ili E.E. Sve te oznake imaju svoje značenje. Epreuve d’essai ili Trial proof je faza kada je grafički list još u nastajanju. Artist’s proof  znači da je riječ o umjetničkom otisku. Ljudi ne znaju da prema zakonicima o kojima sam govorio samo se 10 do 20%  tiraže može potpisivati sa E.A. ili A.P. To znači da ako imamo ediciju od 100 otisaka, samo 20 otisaka može imati oznaku EA. Nažalost, iz mog iskustva, na tlu bivšeg Balkana, poznati i manje poznati umjetnici koristili su najčešće baš ovaj način potpisivanja sa EA slovima, a ne sa brojevima jer nije bilo institucija koje bi kontrolirale koliko je tih potpisa bilo i onda bi nastala situacija da je umjetnik napravio ediciju sa stotinjak radova, onda bi malo promijenio boju pa je napravio još stotinjak radova u zelenoj, pa još stotinjak u smeđoj boji i na kraju smo došli do toga da je bila riječ o plakatu, a prodavali su ga kao original. Ja stojim iza toga da ako je fotokopija novčanice kriminalna radnja, smatram da je i potpisivanje koje nije u skladu s važećim postulatima isto tako kriminalna radnja i za nju moraju odgovarati umjetnici koji to rade i galeristi koji takve radove prodaju, možda čak i kritičari koji recimo nisu napravili ništa po tom pitanju.

U Japanu ste prihvatili tehniku slikanja sa sumi tušem, možete li nam ukratko objasniti o čemu je riječ?

Korijeni te drevne japanske tehnike dolaze iz Kine. Sumi je materijal koji je napravljen od čađi različitih vrsta drveta, a sumi-e  je slika napravljena u toj tehnici. Kineski i japanski tuš može biti u tekućem ili tvrdom obliku. Ja radim isključivo sa tvrdim oblicima tuša. Tuš se razrjeđuje sa vodom, ali bitno je kakav je taj tuš u tvrdom obliku, od kojeg je drveta, koliko je star i koje je boje. Tuš je crn, ali u biti nije crn. Ja sam se odlučio za jedan plavi ton, a ponekad radim i sa crno-smeđim tušem. Meni osobno više odgovara hladna crna boja, jer je baršunasta i duboka i ima nevjerojatnu punoću koja odgovara mom duktusu. Naravno, za korištenje takve tehnike potrebno je znanje kako se razrjeđuje tuš u tvrdom obliku jer za to postoji poseban kamen na kojem se riba tvrdi tuš, te se dodaje voda. Moraš imati poseban kist, poseban papir, poseban tuš i postoji poseban način držanja kista i način slikanja lazurnog u stupnjevima ili mogućnost povlačenja samo jedne crte gestualnog slikarstva koja ima korijenje u zenbudističkoj umjetnosti. Tu najčešće Zapad pravi zbrku jer sve što je minimalistički odmah se definira kao zen, iako umjetnici koji se time bave, znaju da to nije uvijek tako.

S obzirom da ste odabrali tehniku koja praktički ne trpi pogreške, da li se smatrate perfekcionistom?

Smatram da se treba težiti perfekcionizmu. S obzirom da sam imao prave mentore koji su kao formirani umjetnici imali enormnu količinu znanja koju su potom prenijeli na mene, ja sam to znao prepoznati i odlučio sam od toga nešto napraviti. Naravno da bi bilo glupo da sam kao umjetnik koji je rođen i educiran u zapadnoj kulturi inicirao ili radio kopije nekih radova koji se njima sviđaju, pa sam odlučio pronaći vlastiti jezik kroz dobiveno znanje i to nije bilo jednostavno. Zato naglašavam da nije bilo moguće govoriti o nekom perfekcionizmu u doba kada sam primao to znanje, jer jednostavno nije bilo postulata za tako nešto. Ali kada bolje promislim, smatram da još nisam perfekcionist i nadam se neću ni postati jer kada postaneš perfekcionist onda si zapravo završio s razvojem, zar ne? Barem ja to tako razumijem.

Osim monotipija, radite akrilik i ulja na platnu. Ta djela se razlikuju najviše po energičnosti boja. Da li bi se ti radovi mogli pojmiti kao kontrapunkt ili protuteža Vašim  minimalističkim djelima?

Dobro ste to primijetili i definirali. Onaj umjetnik koji puno radi s crnom bojom, koja je po meni najkolorističnija boja od svih boja, s vremena na vrijeme se nađe u nekoj situaciji gdje se mora vratiti natrag u boju. Nisam se htio naći u problemu kojeg u biti imaju svi umjetnici – da kad te poznaju po nekom tvom likovnom izričaju ne usudiš ga se promijeniti jer može doći do nerazumijevanja kolega, okoline i onih koji su kupovali tvoja djela ili se pak bojiš da to neće dobro proći. Primjećujem kod sebe da postoje neke vremenske situacije kada mogu isključivo raditi samo sve crno ili u tonovima crne, ali onda dođe moment kad te boja povuče, i naravno moraš eksperimentirati, moraš to izbaciti iz sebe.

Imali ste preko 100 samostalnih izložbi i 170 skupnih izložbi, koju posebno pamtite?

Možda bih istaknuo svoju prvu izložbu u Tokiju, jer sam se tada prvi put samostalno predstavio u Tokiju što je bila moja velika želja. Izložio sam 36 radova jer sam se tada bavio jednom starom japanskom pričom – 36 pogleda na planinu Fuji. Ja sam se odmah htio ubaciti u tu priču, ali nisam znao da će to proizvesti puno problema. Nije im bilo drago da netko dira u stvari koje su ‘rezervirane’ za Japance, ali imao sam podršku mentora Yuki Reija koji je rekao da ne brinem, jer ću to napraviti na svoj način. Kada je došao dan otvorenja izložbe nikako nisam mogao dočekati termin otvorenja pa sam došao malo ranije u galeriju i vidio da svi radovi imaju crvene oznake. Znao sam da to znači da je rad prodan, ali mi i dalje ništa nije bilo jasno jer su svi radovi imali crvene oznake. Pitao sam vlasnika galerije što to znači i on je rekao da su sve radove prodali prije otvorenja izložbe. I to je naravno bio veliki šok. Zbog toga sam izdvojio izložbu u Japanu, ali isto, ne zato što sam sad u Zagrebu, istaknuo bih i izložbu u Mimari. Može biti više prvih mjesta, zar ne? Izložba u Mimari je bila jedna od mojih najkvalitetnijih izložbi. Jedini peh je bio taj što sam dolazio iz Ljubljane. Da sam dolazio iz Beograda bilo bi bolje, jer je baš tada razina odnosa između Slovenije i Hrvatske bila izuzetno loša pa su me negirali i slovenski i hrvatski novinari i kritičari. No svejedno, došlo je jako puno ljudi, otvorenje je bilo grandiozno i jako sam ponosan na tu izložbu.

 Objavljeno u Konturi br. 122/123