Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

LOGARSKA DOLINA

 

Kada u razgovoru spomenete Logarsku dolinu shvatite da su svi čuli za ovu idiličnu destinaciju, mnogi su je i posjetili, posebice planinari i veliki ljubitelji prirode, no što je to što privlači ljude u ovaj zeleni biser Slovenije? Logarska dolina na fotografijama djeluje vrlo idilično, dapače, na trenutke i suviše lijepo (ako je to moguće), pa mami čovjeka da i sam posjeti i istraži koliko ima istine u svim tim pričama s naglašenim hvalospjevima.

 

Kako već nekoliko godina majka i ja planiramo posjetiti Logarsku dolinu, ove godine smo se napokon okuražile i otišle u vlastitom aranžmanu kako bismo imale što više slobode u organizaciji popratnih aktivnosti i sadržaja. Dogovorile smo se da nećemo ići autocestom do Ljubljane, što je ViaMichelin predložio kao najbržu trasu, već smo se odlučile na turističku turu kroz manja mjesta u Sloveniji, pa smo se vozile preko Brežica do Bistrice ob Sotli, Šentjura i Mozirja, te u konačnici vrlo lijepih mjestašca Luče i Solčava koja nagovješćuju da ste blizu Logarske doline. Ako vam se ne žuri, preporučamo ovu rutu, jer prilikom vožnje možete uživati u lijepoj prirodi i uređenim kućicama, cesta prati tok rijeke Savinje, pa se stalno otvaraju lijepi pogledi na mostiće, slapove, mala pitoreskna mjesta uz cestu…  Još da nam klima u autu nije crkla prije puta bila bi to idealna vožnja, ovako je ipak bilo malo vruće početkom lipnja puna četiri sata vožnje po sunčanom danu bez oblačka na nebu.

 

Čim smo se približile Logarskoj dolini, preciznije kada smo prošle mjesto Luče i nastavile prema Solčavi, sve je počelo nalikovati na film katastrofe: razrovana i na brzinu pokrpana cesta koja se pritom sužaje jer joj je jedan trak odnijela rijeka, te mnoštvo porušenih stabala s obje strane ceste koja su završila u rijeci ili na samoj cesti. Kasnije smo saznale da su ovo područje u posljednje tri godine pogodile dvije jake oluje u kojima je stradalo mnogo stabala, a nabujale rijeke nosile su sve pred sobom. Iako je posljednja oluja bila prije godinu dana, njezine posljedice se i dan danas saniraju. No, nakon skretanja lijevo prema samom ulazu u park, kao da su sve prirodne katastrofe ostale iza nas, a ispred nas se otvorio široki panoramski pogled na Logarsku dolinu koja je izgledala idilično kao i na mnogim razglednicama i fotografijama koje možete pronaći na internetu.

 

U turističkim vodičima možete saznati kako je Logarska dolina alpska ledenjačka dolina koju je oblikovao glečer u vrijeme posljednjeg ledenog doba. Smještena u srcu Kamniških Alpa dolina leži na nadmorskoj visini od 750 metara i okružena je planinskim vrhuncima koji sežu preko 2.000 metara. Kada se vozite prema Logarskoj dolini cesta prati tok rijeke Savinje koja izvire u samoj dolini iz slapa Rinka i izvora Črne – najpoznatijih simbola prirode Logarske doline. Sama dolina dugačka je 7 kilometara, a široka do 250 metara. Dolina se geografski dijeli na tri cjeline: Log – vlažni, travnati donji dio uz samu cestu koja prolazi kroz dolinu, zatim Plest – središnji dio doline koji je u većem dijelu obrastao šumom i Kot – šumoviti šljunčani i najviši dio doline. Kroz sva tri predjela možete pješice proći ako krenete prema slapu Rinka od turističke kuće Plesnik, iako napominjem da postoji i puno kraći put do slapa, pa sve ovisi koliko želite pješačiti. Zbog svoje iznimne ljepote i prirodnih karakteristika Logarska dolina proglašena je 1987. godine nacionalnim parkom, a ulaznica stoji 7,00 €. Ako odsjedate u parku prirode ulaznicu ćete platiti samo jedanput za vrijeme svog boravka u dolini.

 

Iako smo Logarsku dolinu posjetile početkom lipnja, ljeto u ovaj divan kraj dolazi puno kasnije, tako da nas je priroda dočekala u svom punom sjaju s dominantno svježe zelenom proljetnom bojom livada i šuma s obje strane, dok su se ravno ispred nas ukazali vrhunci Kamniških Alpa prekriveni snijegom. Sam ulaz u dolinu krasi impozantna Logarjeva lipa visoka 24 metra s bogatom krošnjom i deblom opsega 485 centimetara. Drevno stablo poput starješine svakom gostu pri ulasku u dolinu poželi ugodan boravak u ovom biseru alpske prirode.

 

Kao što sam već spomenula, ulaz u nacionalni park se naplaćuje 7,00 €, no naplata se tijekom ljetnih mjeseci vrši samo do 17 sati, a nakon toga je ulaz slobodan. U Logarskoj dolini nalazi se jedan hotel, te nekoliko pansiona, farmi i seoskih domaćinstava koji nude noćenje uz doručak, a vrlo često i najam bicikla. Mama i ja odsjele smo na jednoj takvoj farmi. Smještaj je bio vrlo autentičan i poseban. Drvena kuća s podovima koji škripe i divan balkon s pogledom na imanje i alpske vrhunce. Za doručak smo mogle birati između isključivo domaćih namirnica kao što su kruh, domaći maslac, kobasice, naresci, štrudla s borovnicama i domaći jogurt sa šumskim voćem. Smještaj u hotelu možda je komotniji jer u sobi nismo imale televizor i radio, no oni vam zapravo niti ne trebaju jer cijelo vrijeme provodite na otvorenom i lijepo se s vremena na vrijeme udaljiti od silne tehnologije o kojoj smo svi postali ovisni.

 

 

PALE SAM NA SVIJETU

Čim smo ostavile stvari u sobi otišle smo na ručak jer smo nakon višesatne vožnje bile poprilično gladne. Već pri ulasku u park bilo nam je čudno kako nigdje nema gužve, ipak je prva polovica lipnja, divno vrijeme, a Logarska dolina je popularna destinacija. Nekako smo očekivale susresti još turista, no imale smo osjećaj kao da je cijela dolina samo naša. Na farmi smo bile jedine gošće iako postoje četiri sobe za najam. Na ručak smo otišle u obližnju gostionicu Logarska kot koju sam pronašla na internetu i koju su svi hvalili po ukusnoj hrani i velikom izboru jela. Riječ je o alpskoj kolibi koja je nekada bila i mljekarska farma, a u nekom trenutku i partizanska bolnica.

 

Kad smo došle do gostionice prvo smo pomislile da ne radi jer, iako smo došle u vrijeme ručka i dan je bio lijep i sunčan, nigdje nije bilo nikoga – niti automobila na parkingu, niti ljudi na velikoj i lijepoj terasi s odličnim pogledom na Alpe. Vidjele smo da su vrata otvorena, pa smo pretpostavile da gostionica radi. Poslužila nas je jedna mlada djevojka koja je istovremeno radila i kao konobarica i kao kuharica jer nakon što smo naručile štrukle, vidjele smo da ih je sama išla pripremiti. Na meniju baš nije bio velik izbor jela, tek juha od gljiva, te sir i salama za predjelo, gulaš i štrukle (slane ili slatke) za glavno jelo i štrudla za desert? Uzele smo slane štrukle koje su nam servirane s prezlima i pekmezom od borovnica što je otvorilo pitanje kako onda, pobogu, serviraju slatke štrukle?! Što se samog okusa tiče – štrukle nisu bile ni slane ni slatke, što nas je dodatno zbunilo. U svakom slučaju, hrana nas nije baš oduševila i tada smo odlučile kako nećemo pratiti osvrte na internetu, već ćemo se pouzdati u vlastita osjetila – vizualna, mirisna i okusna – prilikom odabira restorana.

 

 

SOLČAVA

Iako je prvi dan u Logarskoj dolini počeo dosta bizarno i ama baš ništa nam nije išlo od ruke, odlučile smo ga maksimalno iskoristiti pa smo nakon ručka otišle do Solčave, općinskog centra udaljenog sedam kilometara. Plan je bio razgledati mjesto i raspitati se u turističkom centru za detalje što i kada posjetiti u Logarskoj dolini. Prvo smo poljubile zatvorena vrata turističkog centra. Naime, na jednom ulazu je pisalo da ured radi do 15h, na drugom da radi do 17h, no kako smo mi stigle u 17:10h koje god radno vrijeme bilo ispravno – mi smo u svakom slučaju zakasnile. Ni to nas nije omelo u daljnjem istraživanju, jer sam se ja kao totalni štreber detaljno pripremila i imala popis atrakcija koje treba razgledati u Solčavi. Prvo smo otišle do obližnje rimokatoličke crkve Sv. Marija Snežna smještene na brdašcu iznad ceste u samom centru mjesta, no i crkva je bila zatvorena pa smo je samo izvana obišle.

 

Iz Solčave kreće i pješačka tura u trajanju od 30 minuta koja vodi do starog stabla Tisa, ali kako nije bilo jasnih oznaka od kuda kreće tura zamolile smo mještane da nas upute, no rekli su da taj put nije raskrčen otkad je prije dvije godine bila oluja i da je dosta zarastao pa ne znaju je li uopće prohodan. Iako mještani nisu preporučili da idemo tom stazom, moja majka je bila vrlo nadobudna i krenula smjerom koji su nam pokazali, no ubrzo je i sama uvidjela da bi nam mačeta dobro došla u toj polusatnoj šetnji koja bi bila više probijanje kroz nepoznatu šumu, negoli ugodna šetnja. Kako nam je bio tek prvi dan odustale smo od te avanture, kako bi ipak neozlijeđene mogle pogledati neke druge prirodne atrakcije u narednih nekoliko dana.

 

 

SLAP RINKA (ILI KAKO DOĆI NAJDULJIM MOGUĆIM PUTEM DO SLAPA RINKA)

Koliko je prvi dan bio bizaran i neučinkovit, toliko je drugi dan ipak sve išlo malo lakše, doduše ne baš skroz prema planu. Znam da djeluje kao vic – dvije plavuše u Sloveniji – kako je moguće da se izgubite, ali u našu obranu moram reći da smo obje velike ljubiteljice prirode i da moja majka ima više od 10 godina iskustva u planinarenju, te je bila članica nekoliko planinarskih društava. Odgovorno tvrdim da je sve što nam se izdogađalo u Sloveniji bilo pod utjecajem neke više sile i paradoksa negoli zdrave logike i iskustva. Naime, drugi dan smo odlučile otići do slapa Rinka za kojeg je u turističkom letku pisalo da treba 30-tak minuta nezahtjevne šetnje. I tako smo mama i ja krenule autom kroz Logarsku, vidjele znak za parking i putokaz kroz šumu do slapa Rinka. Parkirale smo se kod turističke kuće Plesnik i krenule.

 

Pritom smo prošle pola etnografske i prirodoslovne staze, a do Rinke hodale otprilike dva sata. Moja majka kao iskusna planinarka i moja malenkost kao prikrpana planinarka amaterka, ustanovile smo da Slovenci uopće nemaju označene staze kroz dolinu. Kako je puno stabala popadalo i kako su se za našeg boravka u dolini odvijali konkretni radovi raskrčivanja određenih trasa, povremeno je bio pravi izazov ustanoviti gdje se staza uopće nastavlja?! Jedini znakovi bili su strelice lijevo-desno i to ako ih je uopće i bilo.

 

Uglavnom, cijela je šetnja više djelovala kao misaona igra za one koji prihvate izazov odgonetavanja puta nego ugodna šetnja do slapa. Kao što ni prvi dan nismo susrele puno ljudi, tako ni na ovoj šumskoj stazi nije bilo previše pješaka, a time su i znatno umanjene prilike da dobronamjernog prolaznika pitamo gdje i kako dalje, te koliko još ima do slapa? Ono nešto ljudi što smo susrele po putu svi do jednog su odgovarali da do Rinke ima još 20-tak minuta do pola sata. To bi, doduše, bilo logično da smo stajale na mjestu, no prolaznike smo susretale u intervalima od po pola sata ili sat vremena, naravno kontinuirano se krećući prema željenoj destinaciji, a njihov odgovor se pritom nije mijenjao?! To nas je malo zbunilo, ali nije pokolebalo da stignemo do Rinke, iako smo se u jednom trenutku pitale hoćemo li ikada stići? U nekoliko navrata smo presjekle cestu i shvatile da smo mogle puno bliže parkirati, ali tada je već bilo kasno.

 

Najveći paradoks je bio taj što smo prije ulaska u konkretnu šumu došle do gostionice Logarska kot gdje smo dan prije ručale. Tako da smo i tamo mogle ostaviti auto i skratiti si put za dobra dva sata hoda. Na kraju smo se tješile riječima kako smo došle u Logarsku da bi šetale, hodale i uživale u prirodi, no ta utjeha nije dugo potrajala. Kada smo nakon još dodatnog sata laganog uspona došle do pravog velikog parkirališta na kojem je bilo i nekoliko autobusa i shvatile da je to službeni parking za Rinku osjećale smo se kao da nas netko zajeb… pardon, zafrkava. Tamo smo vidjele putokaz da do slapa treba još 30 minuta hoda. Cijelo ovo iskustvo je počelo poprimati obrise iz crtića Štrumpfovi, samo što je u stvarnosti moja majka bila ta koja je stalno zapitkivala “Papa Štrumpf, jel ima još puno?”, “Papa Štrumpf, koliko još?”. Dodatni problem je predstavljala činjenica što je tih posljednjih 30 minuta hoda bio konkretan i kontinuiran uspon do slapa, što ne bi bio problem da nas dvije već nismo hodale puna tri sata s time da je mama još bila u fazi oporavka od nekih zdravstvenih tegoba, uz činjenicu kojom se sama hvali, a to je kako je ovogodišnjim rođendanom i službeno zakoračila u treću životnu dob.

 

Nakon što smo konačno stigle do slapa, osjećale smo se kao da smo osvojile Mount Everest, a ne slap Rinku. No dobro. Svakome njegova mala zadovoljstva i vrhunci. U svakom slučaju, isplati se pješačiti do Rinke. Riječ je o zaista zadivljujućem slapu visokom 90 metara koji vas fino hladi raspršenim kapljicama svježe vode čak i ako puše tek mali povjetarac. Ako vam preostane još malo snage da se popnete do drvenog odmorišta nazvanog Orlovo gnijezdo, moći ćete se još više približiti slapu i osjetiti maestralnu snagu vode, a i okrijepiti sokom, kavom ili pak žesticom kao što je to učinila grupa prpošnih posjetitelja mamine generacije koja nas je sustigla na odmorištu. Navodno se iza Rinke nalazi izvor rijeke Savinje do kojeg treba između pola sata i sat vremena hoda. Nama je to za taj dan bio prevelik zalogaj, no ako se parkirate podno slapa Rinka toplo preporučam odlazak do izvora. Svakako javite jel’ se isplatilo i je li lijep kako ga opisuju.

 

Prave planinarske oznake s navedenom kilometražom i prosječnim vremenskim trajanjem hoda do željene destinacije počinju tek kod Rinke jer je slap zapravo početna točka za konkretne i puno zahtjevnije planinarske staze. Bilo bi lijepo da su vodili računa i o ostalim posjetiteljima koji nisu zainteresirani za alpinizam, već bi rado obišli lakše ture po dolini i okolnim šumama podno Alpa. Koja oznaka tu i tamo ne bi bila na odmet.

 

Nakon što smo se odmorile i pošteno upile vizualnu i mirisnu ljepotu slapa trebalo se i vratiti do auta. Istim putem. Tako da smo mi naš drugi dan u Logarskoj dolini većinom provele u aktivnoj šetnji. Nakon što smo došle do auta, složile smo se da je krajnje vrijeme za ručak. Ovaj put smo otišle tamo gdje je bilo najviše ljudi. Kmečka hiša Ojstrica je smještena u samom središtu Logarske doline s naprosto idiličnim okruženjem: s jedne strane je stado krava, ravno ispred vas je pogled na Kamniško-Savinjske Alpe, a desno je šuma. Koliko je lokacija i okruženje idealno, toliko ni hrana nije razočarala. Hiša Ojstrica ima vrlo povoljnu i ukusnu dnevnu ponudu, pa tako za samo 12,00 € možete pojesti slijed od tri jela koji se sastoji od bistre goveđe juhe, svinjskog odreska i restanog krumpira, salate i kolača. Jednoglasno smo se složile da ćemo tu jesti do kraja našeg boravka u Logarskoj dolini.

 

Nakon ručka i kave prošetale smo se uz cestu bez puno prometa koja više služi kao šetnica i staza za bicikliste. U šetnji možete uživati u pogledu na livade, šume i planine, doslovce imate Logarsku dolinu na dlanu. Žila kucavica vrluda po središnjem dijelu doline, gdje vas na samom ulazu dočekuje već ranije spomenuta Logarjeva lipa, a na obližnjoj kmetiji Logar cijelo stado škotskog goveda, dok su uz samu kmečku hišu Ojstrica s jedne strane krave, s druge koze, malo dalje i konji, a samu cestu prati divna aleja zrelih i raskošnih stabala. Od hotela Plesnik prema Ojstrici s jedne strane je livada s poljskim cvijećem, a na nasuprotnoj u samom središtu čistine raste jedno dostojanstveno stablo dominirajući svojom ljepotom dok vizura zimzelene šume u pozadini dodatno ističe svježinu njegove raskošne krošnje. Djeluje poput scenografije još neispričane najljepše bajke.

 

This slideshow requires JavaScript.

 

 

RASTOVEŠKI SLAP i SLAP PALENK

Nakon što je prvi dan sve bilo zatvoreno ili nedostupno i nakon što smo drugi dan predugo i predaleko pješačile, treći dan smo se odlučile osigurati i prije pješačenja provjeriti i pitati za detaljne upute kako stići do željene destinacije. Počele smo s Rastoveškim slapom koji se nalazio odmah iza farme na kojoj smo odsjele. Pitale smo našu domaćicu za točne smjernice i vrijeme koliko nam treba do slapa. Gospođa je odgovorila 10 minuta. Poučene iskustvom od dan ranije još smo nekoliko puta ponovile pitanje je li sigurna da hod traje samo 10 minuta laganog hoda. Pogledala nas je malo čudno jer joj nije bilo jasno što nama nije jasno u njezinom inzistiranju da je put kratak i odlučno potvrdila upute do slapa ističući da se ne možemo izgubiti. I doista, kada prođete livadu i zakoračite u šumu već čujete slap i znate da nije daleko te ste nakon tridesetak metara već na cilju! Smješten u gustoj šumi, slap je izuzetno lijep. Voda se prelijeva preko tamno smeđih stijena. te pruža vrlo osvježavajuće i kontemplativno iskustvo. Nigdje nikoga, kao da ste pronašli vlastito skrovište unutar šume. Put je malo zakrčen od palih stabala, ali i dalje prohodan. Poučene iskustvom prijašnjih dana, ostale smo zatečene jednostavnošću i točnošću lokacije, no i ostatak dana ostale smo na oprezu i već kod idućeg slapa potvrdile sve predrasude koje se vežu uz plavuše.

 

U vodiču je pisalo kako se do slapa Palenk kreće od hotela Plesnik i treba desetak minuta laganog hoda do slapa. Parkirale smo se kod hotela i odmah išle na recepciju pitati za detaljne upute kako doći od slapa. Gospodična na recepciji je bila malo zbunjena našim pitanjem, ali vrlo ljubazno nas je uputila da kada izađemo iz hotela samo skrenemo desno i da ćemo ga vidjeti čim izađemo. Bile smo poprilično sumnjičave jer je slap visok 78 metara i nemoguće da ga nismo vidjele dok smo prilazile hotelu, no nismo htjele komplicirati, poslušale smo upute i čim smo izašle i okrenule se desno – slap je zaista bio tamo. Kako smo ga fulale prilikom ulaska u hotel, nikome nije jasno. Palenk je izuzetno lijep, malo drugačiji od ostalih slapova koje smo vidjele jer je puno širi pa se prelijeva preko stijena poput zastora. Kako smo došle prijepodne sunce se magično zrcalilo u vodi koja se slijevala niz stjenovite kaskade do jezerca u podnožju slapa. Zbog svoje ljepote i posebnosti nije ni čudo da je Palenk omiljena lokacija za fotografiranje mladenaca.

 

SOLČAVSKA PANORAMSKA CESTA

Nakon slapova odlučile smo obići Sločavsku panoramsku cestu koju su mnogi nahvalili kao predivno i sadržajno iskustvo. I uistinu, riječ je o cesti koja osim divnih vidika na okolnu prirodu pruža pravo gurmansko iskustvo. Na internetu možete naći detaljan popis farmi koje se nalaze na panoramskoj cesti. Svaka farma je poznata po određenoj hrani, specijalitetima ili namirnicama koje farmeri sami uzgajaju i pripremaju. Između ostaloga možete degustirati i kupiti različite vrste sireva, pekmeza, začina, gljiva, kobasica, čajeva ili domaćih sokova. Većina farmi nalazi se na nadmorskoj visini iznad 1.000 metara, a Bukovec je najviša farma u Sloveniji smještena na 1.327 metara. Sve farme bave se organskim uzgojem, a samo u regiji Sločava ima ih pedesetak. Kako turistički ured u Logarskoj dolini ne radi, a i prema izgledu drvene kućice u kojoj je smješten već dulje vrijeme nije u funkciji, pitale smo ljubazne gospođe u hotelu detaljnije upute o Solčavskoj panoramskoj cesti, pa smo saznale da je cesta dijelom zatvorena zbog radova, no nitko nije znao koji dio je zatvoren niti do kada će radovi trajati. Odlučile smo krenuti i vidjeti dokle možemo stići. Na panoramsku cestu se možete priključiti iz Solčave ili Logarske doline.

 

Mi smo krenule iz Logarske i to je bila još jedna u nizu avantura na ovom putovanju. Ono što počinje asfaltiranom cestom, nastavlja se zemljanom cestom, da bi se pretvorilo u makadam i nakon toga u kombinaciju zemlje i krupnog kamenja kojim su krpali suviše oštećene i udubljene dijelove ceste. No, krenimo redom. Najprije smo otišle na turističku farmu Gradišnik do koje se dolazi odvajanjem s panoramske ceste na makadam po kojem vozite konkretno uzbrdo i zavojito kojih 1,5 kilometara do odredišta. Farma je izuzetno lijepa, s nje se pruža vidikovac na područje koje je nekada bilo glacijalno jezero, a možete se okušati i u streličarstvu.

 

Nakon Gradišnika vratile smo se na panoramsku cestu i stale na turističkoj farmi Žibovt jer smo u vodiču pročitale kako je farma poznata po sirevima i mliječnim proizvodima. Iako farma nije bila otvorena za posjetitelje, moja majka je ljubopitljivo i s velikom nadom u očima pitala domaćine imaju li možda sireve za degustirati, a po mogućnosti i kupiti. Na kraju smo zahvaljujući njezinoj upornosti i ljubaznosti domaćina degustirale gee i različite sireve – natur i aromatizirane s orahom, kimom, zelenim paprom, te dimljene sireve. Ukratko, fino smo pazarile na farmi Žibovt. Osim domaćih proizvoda farma je izuzetno lijepa za boravak, ima ljuljačke, jezerce, livadu, mlin, vrt sa začinima, te koze i kokice. Postoji i stol s klupicama na vrhu padine s koje se pruža predivan panoramski pogled na ostale brežuljke.

 

Nakon Žibovta stali smo na vidikovcu Pastirkovo kojem prethodi divna aleja mladih breza, a na samom vidikovcu nekoliko drvenih ležaljki vas doslovce mami na odmor. Idealna prilika da duboko udahnete i uživate u svježem zraku, miru i tišini koju obogaćuje cvrkut ptica.

 

 

Nakon kratkog predaha stigle smo na farmu Klemenšek – najfotografiraniju farmu poznatu po domaćim kobasicama, no i ona je bila zatvorena. Kad smo obišle sve farme zaključak je bio sljedeći: sve farme su zatvorene za posjetitelje, ručak ili degustacija i kupnja proizvoda moguća je vikendom ili tijekom tjedna uz prethodnu najavu. Dapače, na jednoj farmi je pisalo kako sezona traje od 01.07. do 24.08. što objašnjava zašto smo praktički bile same u pansionu, same na ručku, same na pješačkim turama do slapova, a i na panoramskoj cesti smo mimoišle tek dva do tri automobila. Osim divne prirode, pogleda koji ostavljaju bez daha i delikatesa koje će zadovoljiti i najzahtjevnije nepce, kao pesoljubac moram napomenuti da svaka farma ima svog psa. Većinom je riječ o mješancima srednje i pozamašne veličine, no unatoč robusnom izgledu svi su izuzetno druželjubivi i mazni.

 

I na farmi Klemenšek smo imale sreće jer je mama vidjela gospođu iza kuće i zamolila ju ako bismo mogle probati i kupiti kobasice. Nakon ove farme došle smo do malog vidikovca s kojeg se posjed Klemenšek vidi u punom sjaju, a proučile smo i informativnu ploču na kojoj detaljno piše koje se planine nalaze ispred nas. Nastavile smo dalje panoramskom cestom, no iako nije bila zatvorena, definitivno smo bile zašle u područje radova jer asfalta više nije bilo, a bogami ni konkretnog čvrstog makadama, već isključivo veliki nanosi oštrog kamenja po kojem možda možete voziti s terencem, ali moj tada već iscrpljeni auto nije bio oduševljen cestom, ja još manje, pa smo se odlučile za povratak. Zaključak: pola panoramske ceste smo vidjele i oduševljene smo, vjerujemo da će cijela panoramska avantura biti čisti užitak kada se radovi privedu kraju.

 

 

MOZIRJE – MOZIRSKI GAJ

Nakon hodanja i vožnje po dolinama, brdima i šumama, predzadnji dan odlučile smo provesti u Mozirskom gaju – divnom parku cvijeća u obližnjem gradu Mozirju. Vožnja od Logarske doline do Mozirja izuzetno je lijepa jer cesta ide uz rijeku Savinju, na putu prolazite i kroz malo mjesto Luče s uskim uličicama, rijekom i puno ugostiteljskih kuća s raznovrsnom ponudom, pa smo tako i mi stale i kupile planinski čaj na jednom imanju.

 

Ulaz u Mozirski gaj košta 6,00 €, a za obilazak je potrebno sat do dva, ovisno koliko detaljno proučavate mnoštvo raznolikog bilja. Park se nalazi na južnoj obali rijeke Savinje i pokriva područje od 7 hektara. Izuzetno je lijepo uređen s nekoliko zanimljivih punktova poput starog mlina, kovačnice i crkve. Bilo je divno susresti i nekoliko grupa školaraca koji su došli u pratnji profesora, te dobili zadatke nacrtati određene biljke i potom odgovoriti na pitanja o tome što su na današnjem izletu naučili. Nakon razgleda parka i ručka u obližnjem restoranu vratile smo se u Logarsku dolinu i posljednji put prošetale najdražom šetnicom od ulaza do kmečke hiše Ojstrica, te se oprostile od Logarske doline do kojeg sljedećeg druženja.

 

  

ZAKLJUČAK

Prije godinu dana Slovenija je dobila međunarodno priznanje za ekologiju i održivost kao zemlja s najviše bodova u svim kategorijama u području održivog razvoja turizma. Kako navodi magazin Buka titula “najodrživije” zemlje došla je nakon što je utvrđeno da Slovenija ispunjava 96 od 100 indikatora održivosti, što ne čudi obzirom da je Slovenija još 2016. godine proglašena najzelenijom zemljom Europe. Briga o okolišu i klimatskim promjenama, bioraznolikost i kulturna autentičnost krase našu susjednu zemlju, a rezultat ovakvih nagrada i priznanja leži u cijelom nizu ekoloških mjera i zakona, kao što su recikliranje koje se uistinu i provodi, zabrane vožnje automobilima po centrima većih gradova, korištenje bicikala kao prijevoznog sredstva i, možda najbitnije, očuvanje šuma. Naime, 60% teritorija Slovenije pokriveno je šumom, a u zemlji o kojoj često zbijamo šale na račun veličine živi preko 20.000 vrsta životinja i biljaka u 40 parkova prirode. Jedan od tih rezervata koji potvrđuje sve ranije navedene stavke je svakako i Logarska dolina koja broji preko 40 registriranih punktova od prirodnog interesa uključujući vodopade, špilje, drevna stabla, ali i endemske biljke poput grimiznog poriluka i Kamnik tratinčice.

 

Ukoliko želite uživati u neprikosnovenoj ljepoti prirode, svježem zraku i maknuti se od prekrcanih turističkih destinacija, Logarska dolina je pravi izbor za vas. Nema masovnog turizma, nema divlje izgradnje, nema gužvi, zrak je čist i svjež, priroda je očaravajuća, staze su raznolike i pružaju mogućnosti za sve generacije. Bilo da ste raspoloženi za lagane šetnje po fizički nezahtjevnim stazama u dolini, vožnju biciklom, za izlete u obližnja mjesta i gradove ili konkretno planinarenje i osvajanje planinskih vrhunaca jedno je sigurno: uživat ćete u prirodnim ljepotama, kvalitetnoj domaćoj hrani, miru i tišini uz poneki zvuk vjetra, vode ili cvrkut ptica.