U slavljeničkom mjesecu portala PerceiveArt predstavljamo višestruko nagrađivanog mladog umjetnika Petra Mošića. Ovaj talentirani i vrijedni umjetnik završio je doktorski umjetnički studij na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu pod mentorstvom profesorice Anđelke Bojović, a široj javnosti je poznat po osebujnom likovnom stilu unutar kojeg spaja klasične slikarske tehnike i suvremenu tematiku. Među značajnijim dodijeljenim nagradama ističe se Zlatna paleta s Proljetne izložbe ULUS-a 2016. godine i nagrada iz Fondacije Momo Kapor 2020. godine. Radovi Petra Mošića nalaze se u brojnim privatnim i javnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu, a autor djeluje i u javnom prostoru, pa njegovi murali krase nekoliko javnih zgrada u Beogradu.
U Vašem dosadašnjem opusu dominiraju portreti, kako odraslih pojedinaca tako i djece. No, to nisu “klasični” portreti već posjeduju jednu pomaknutu notu – kožna maska ili brnjica preko lica, glava omotana u gazu, crna boja koja se izlijeva iz usta portretirane osobe… Koja priča stoji iza Vaših portreta?
Za razliku od starih majstora kojima je u prikazivanju portreta prioritet bio da prikažu karaker, društveni status i vjerodostojnost portretiranog, moji portreti imaju i jednu drugu dimenziju – emociju sa snažnom porukom. Prikazane portrete na mojim djelima treba doživljavati kao komunikacijski kod preko kojeg je dostupan određeni dijapazon osobnih razmišljanja i kolektivnih opsesija. Ni za mene kao autora – a ni za moju umjetnost – nije bitan identitet portretiranog već kakav je zaplet moguće izvesti kroz portretne konstrukcije. Prikazane maske i zavoji preko lica na slikama i crtežima simboliziraju čovjekovu borbu s društvenim kalupima, pritiscima ali i s nemoralnim pojavama u društvu. Takvi radovi sa svojom simbolikom i atmosferom bi trebali kod promatrača izazvati osjećaje zebnje i straha, te ih nagnati da s nelagodom počnu preispitivati aktualna društvena zbivanja. Na slikama se pojavljuju i nevidljive sile sputavanja u obliku tamnih pozadina i prigušenog kolorita, koje samo pojačavaju efekt tjeskobe na određenim radovima.
U svojim radovima često prikazujete i životinje kao sastavni element veće kompozicije i šire priče ili pak kao samostalni motiv.
Odnos čovjeka prema životinjama je višeslojan i kompleksan. Životinje su za nas hrana, ugodno društvo, statusni simbol, ali i doživljaj prirode. Svjedoci smo da sve više udomljavamo i mazimo životinje, dok se istovremeno bilježi ogroman porast potrošnje mesa na globalnom nivou. Takav pomalo šizofren odnos čovjeka prema životinjama i prirodi generalno, me inspirirao da svoje viđenje ovog fenomena predstavim kroz novu seriju slika i crteža.
Već je na prvu vidljivo kako je riječ o realistično prikazanim portretima, no sama atmosfera je poprilično mračna čemu osim samog osvjetljenja doprinose i fokusirani pogledi portretiranih likova. Kako biste definirali stil u kojem djelujete?
Prikazana lica, svojim pogledom ili sklopljenim očima, predstavljaju alegoriju duhovnog i fizičkog preobraženja, ali ukazuju i na neminovnost smrti. Portreti su realistični i prepuni detalja, što omogućava da se pažnja promatrača preusmjerava s detalja na cjelinu i obrnuto. Atmosfera mistike koja je prisutna u radovima može promatrača dovesti u ambivalentnu situaciju tj. da doživi kao da su radovi rađeni po modelu, ali i kao izmaštane vizije lica. Prikazani portreti i njihovi pogledi sa svojim simboličkim naznakama ukazuju na problematičan položaj individue i na suštinski važne teme neutemeljenih vrijednosti modernog društva u kome se polako gubi ideja o tome što je dobro, a što loše, ali i doprinose onom aspektu likovnih umjetnosti koje je društveno angažirano, kao oblik kritičkog odgovora na svijet u kojem živimo. Stručna javnost, zbog ovakve simbolike i atmosfere na slikama i crtežima, moje umjetničko izražavanje svrstava pod termin “metafizički realizam”.
Kako publika reagira na Vaše radove?
Bez obzira što su ponekad teme koje obrađujem kroz svoje slike i crteže sumorne i teške, publika odlično reagira i razumije moja likovna predstavljanja određenih negativnih društvenih pojava. Pa čak i kad sam se kroz svoja djela bavio osjetljivom problematikom koja se odnosila na zlostavljanje djece i njihovo odrastanje u surovom suvremenom društvu, nikad nisam nailazio na negodovanje ili nerazumijevanje od strane onih koji bi se našli ispred takvih likovnih rješenja. Vjerojatno zbog toga što sam uvijek osjećao veliku odgovornost da ozbiljno pristupim bilo kojoj temi, te sam strogo vodio računa da radovi ne prerastu u brutalne i nasilne scene. S druge strane, djela su morala biti dovoljno provokativna kako bi promatrače potaknula na razmišljanje o problemu koji je prezentiran na samom umjetničkom djelu. Promatrajući moja djela publika zaista osjeti i cijeni takvu vrstu moje posvećenosti i predanosti, kakva god tematika mojih radova bila u pitanju.
Jednom prilikom ste istaknuli da Vaše slikarstvo u tehničkom smislu predstavlja reminiscenciju renesansnog i baroknog slikarstva s dodatkom modernih motiva i tematike. Svako malo se u medijima ponovi floskula kako je slikarstvo mrtvo i ne može konkurirati suvremenim tokovima, no vidljivo je iz Vašeg i još mnogih primjera kvalitetnih autora da to baš i nije tako.
Iako postoje različiti pritisci da se klasično štafelajno slikarstvo svrsta u nešto što je prevladan i zastarjeli oblik likovnog izražavanja, takav pristup slikarstvu i dalje ostaje nezaobilazna osnova i platforma za sve ostale vidove umjetničkog izražavanja. Umjetnici koji odluče kroz klasično slikarstvo prezentirati svoje umjetničke zamisli i koji ostvaruju zapažene uspjehe i nagrade na globalnom nivou samo dokazuju da klasično štafelajno slikarstvo nije „mrtvo“ i da bez ikakve sumnje konkurira svim ostalim suvremenim tokovima u umjetnosti.
Diplomirali ste slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu, a potom ste i doktorirali na istom fakultetu. Kako to da ste se odlučili na doktorski studij i o čemu govori Vaš doktorski rad?
Doktorski umjetnički projekt pod nazivom „Fenomen odrastanja i socijalizacije u suvremenom društvu“ proizašao je iz težnje da se bolje razumije položaj djece i mladeži u suvremenom društvu kroz osobni vizualni pečat putem tradicionalnih mogućnosti slikarstva i crteža. Cilj ovog projekta bio je kroz seriju slika i crteža pažljivim odabirom motiva i likovnim izrazom ukazati na važnost sudjelovanja obitelji u odgoju djece, dok je teorijski dio doktorskog umjetničkog projekta imao za posredan cilj stavove autora približiti publici i pomoći drugim umjetnicima u kreiranju osobnog umjetničkog pristupa i strategije u radu.
Za vrijeme cjelokupnog obrazovanja tko Vam je najviše pomogao ili dao najbolji savjet koji se u životu pokazao kao dragocjen?
Svaka iskrena i konstruktivna kritika je kod mene uvijek dobrodošla. Dobra kritika može vas natjerati na razmišljanje, skrenuti tok misli u jednom drugom pravcu, otvoriti nove vidike i stvoriti nove ideje. Ja sam uvijek pristalica dobre, iskrene i profesionalne kritike. U moru kvaziumjetnika i velike taštine teško je očekivati od nekoga da vam udijeli kvalitetan i nadasve iskren komentar ili savjet. Oduvijek sam pažljivo slušao svaki komentar koji je bio upućen meni ili mom stvaralaštvu i još pažljivije sam ih selektirao. Umjetnik mora prvenstveno vjerovati u sebe i svoj rad kako bi mogao selektirati one komentare ili savjete koji će mu pomoći u radu i karijeri.
Koji je bio prijelomni trenutak u kojem ste se odlučili profesionalno baviti umjetnošću i školovati u tom smjeru? Jeste li imali podršku obitelji u svom odabiru?
Obitelj je osnova svega: izvor dobrog odgoja, velike podrške i bezuvjetne ljubavi. U ovom svijetu koji generira socijalnu distancu i emotivnu otuđenost, zdravi obiteljski odnosi su pravo i rijetko bogatstvo. Zaista sam zahvalan što sam imao divno i bezbrižno djetinjstvo i što imam roditelje koji su me apsolutno podržavali (i još uvijek me podržavaju) u umjetničkom razvoju i uspjesima. Ako me pitate koji je to prijelomni trenutak kada sam odlučio profesionalno se baviti slikarstvom, bez dvoumljenja ću odgovoriti da sam oduvijek znao da će slikarstvo biti moja životna misija…
Zašto ste odabrali baš slikarstvo kao Vaš primarni medij izražavanja?
Za tradicionalan pristup u slikanju bio sam zainteresiran od samog početka svog profesionalnog bavljenja slikarstvom. Osamnaest godina sam prisutan na likovnoj sceni i za to vrijeme sam svoju slikarsku tehniku kontinuirano usavršavao. Dosadašnje nagrade koje sam dobivao tijekom svoje karijere su potvrda od strane kompetentnih ljudi da je ono što radim vrijedno pažnje stručne javnosti i da moja djela, koja spadaju u klasično, štafelajno slikarstvo, sadrže prepoznatljivu kvalitetu koja se izdvaja.
Koliko je bilo teško i izazovno po završetku studija etablirati se i pronaći svoje mjesto na likovnoj sceni?
Mogu se smatrati zaista sretnom osobom, jer radim posao koji obožavam. Umjetničko stvaranje je moj posao i hobi, tako da u ostale stvari ne želim ulagati puno energije i vremena. Sve ostalo mi je nebitno. Vrlo sam ambiciozan po pitanju svoje karijere. Trebalo mi je puno godina požrtvovnog rada, truda i odricanja kako bih došao do pozicije gdje sam danas, kada se mogu u potpunosti posvetiti slikanju, ali i od toga živjeti. Kada si u poziciji samostalnog umjetnika koji ujedno mora i živjeti od svoje umjetnosti, onda ulažeš puno vremena u dodatne aktivnosti koje se tiču praćenja natječaja, sudjelovanja na raznim kolonijama, inozemnim rezidencijama, pripreme samostalnih izložbi, pisanje koncepta, PR poslovima i sl. Zbog svih ovih aktivnosti zaista nemam vremena za dodatne hobije koji ne uključuju slikanje i crtanje, jer bi mi to trošilo kreativnu energiju i remetilo kreativni proces.
Smatrate li da je likovna umjetnost dovoljno percipirana i valorizirana u vašoj zemlji?
Svjedoci smo da se u Srbiji, ali i u regiji, situacija s percepcijom i valorizacijom likovne umjetnosti značajno popravlja u korist kako samih likovnih umjetnika tako i kulturnih institucija. Podigla se svijest o značaju otkupa umjetničkih djela suvremene umjetnosti, tako da imamo sve više kolekcionara koji su u poziciji da mogu otkupljivati ozbiljne komade umjetničkih djela od umjetnika. Na taj način je prekinuta desetljetna tradicija naših kolekcionara da isključivo kupuju i trguju sa – kako mi umjetnici u šali kažemo – djelima „mrtvih slikara“. Takve aktivnosti ne samo da direktno pomažu razvoju suvremene likovne scene već pružaju i financijsku potporu aktualnim, mladim umjetnicima kako bi mogli nastaviti dalje sa svojom produkcijom i profesionalnim razvojem.
Izlagali ste na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Ističe li se neka izložba posebno u sjećanju?
Samostalna izložba u galeriji „Drina“ 2017. godine doprinijela je tome da stručna javnost i kolekcionari ozbiljnije obrate pažnju na mene i moje stvaralaštvo. Zahvaljujući vrlo profesionalnom odnosu galerije prema umjetnicima, ali i prema načinu kako se izložba prezentirala, došlo je do odlične realizacije moje samostalne izložbe pod nazivom „Vezovi“. Reakcija publike i likovnih kritičara – koji su svoje stručno mišljenje objavili u nekoliko časopisa – je bila zaista fenomenalna. Na tu izložbu sam izuzetno ponosan.
Jesu li Vam obično pokriveni troškovi izložbe ili morate i sami sudjelovati u njima? Naime, mi u Hrvatskoj se već duže vrijeme bavimo problemom da su prilikom realizacije pojedine izložbe plaćeni svi osim likovnih umjetnika koji izlažu.
Nažalost, likovni umjetnici u Srbiji su prepušteni sami sebi, pa tako i što se tiče samih troškova realizacije izložbe. Zaista su rijetke galerije koje u startu umjetnicima ponude prijevoz umjetničkih djela, osiguran tekst kustosa, tehničku podršku, PR aktivnosti i tisak kataloga. Iz tih razloga strogo vodim računa u kojim galerijama ću imati samostalnu izložbu. Ako već moram snositi sve troškove oko realizacije samostalne izložbe (uz minimalno sudjelovanje same galerije), onda gledam kakve bih ja pogodnosti imao u cijeloj toj priči. Presudnu ulogu na moju konačnu odluku gdje ću izlagati ima lokacija same galerije, kao i imena prethodnih izlagača.
Bili ste član Savjeta Galerije Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu od 2016. do 2018. godine. Kako ste se snašli u ulozi osobe koja valorizira radove svojih kolega? Je li to bila zahtjevna funkcija?
U periodu od 2016. do 2018. godine, na prijedlog tadašnjeg dekana Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu, ukazana mi je čast da budem član Savjeta Galerije FLU. Za mene je to predstavljalo veliki izazov, jer sam se po prvi put našao u ulozi da valoriziram radove kolega i da s ostalim članovima sudjelujem u izradi plana i programa izlagačke djelatnosti Galerije FLU. Osjećao sam veliku odgovornost, ali i stres jer sam bio svjestan da se svako odbijanje predloženog projekta može doživjeti suviše osobno od strane umjetnika odnosno kolega s kojima sam privatno u svakodnevnoj komunikaciji. Kada se nađete u takvoj pomalo nezahvalnoj ulozi kao mlad umjetnik, onda se morate potruditi ostati strogo profesionalni, objektivni i spremni da uvijek obrazložite i argumentirate svoju odluku koju ste donijeli zajedno s ostalim članovima Savjeta.
Iako ste mladi umjetnik, već ste višestruko nagrađivani za svoj rad, te ste izgradili prepoznatljiv likovni rukopis. Kojim vrijednostima ste se vodili u svom dosadašnjem djelovanju?
Oduvijek sam težio tehničkom usavršavanju kako bih kroz likovni prikaz određene teme ili motiva najbolje dočarao „neopipljive“ stvari kao što su atmosfera i suptilna simbolika. Realizam kao likovni pravac je od samog starta bio moj izbor i u tom načinu likovnog izražavanja sam vidio svoju mogućnost da se na najbolji mogući način izrazim kao umjetnik. Djela Rembrandta i Caravaggia su mi bila velika inspiracija i primjeri vrhunske likovnosti kroz čitavu povijest vizualnih umjetnosti. Zbog suvremenih motiva koje obrađujem za većinu mojih slika se ne stječe dojam da vuku korijene iz renesansnog i baroknog slikarstva. Međutim, ako se pažljivo pogledaju, ta stilska i povijesna spona se ogleda upravo u načinu kako slikam, kadriram, dočaravam atmosferu…
Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja za svoj rad, od kojih ističemo Zlatnu paletu s Proljetne izložbe ULUS-a 2016. godine, priznanje Glo’ Art fundacije koja vas je 2019. godine proglasila za jednog od najuspješnijih mladih umjetnika koji su sudjelovali na toj međunarodnoj rezidenciji kao i recentnu nagradu Fondacije Momo Kapor koju ste dobili ove godine. Koliko su bitne nagrade i priznanja za jednog umjetnika? Smatrate li ih dodatnim vjetrom u leđa ili obavezom u budućem radu?
Prestižne likovne nagrade su važne umjetnicima i one zaista mogu biti povoljan vjetar u leđa za njihov daljnji razvoj, karijeru i poslovne prilike. Međutim, ukoliko se pogrešno protumači njihov značaj i uloga, one mogu pružiti i dozu pretjerane samouvjerenosti i arogancije. Određena doza samouvjerenosti kod umjetnika je uvijek dobrodošla, ali isto tako umjetnik se mora uvijek iznova i iznova preispitivati, učiti i otkrivati nove stvari. To je glavni pokretač za daljnji profesionalni i osobni razvoj, to je suština iskrenog odnosa i ljubavi slikara prema svom poslu.
Što biste poručili mladim umjetnicima koji su tek upisali akademiju ili onima koji tek stasaju na likovnu scenu i trebaju zaploviti u samostalne vode?
Ne treba generalizirati nikakve savjete, ono što je za mene dobro za nekog drugog bi bilo loše ili pogubno. Moje mišljenje je da svaki umjetnik treba posjedovati prije svega talent, ali i ambiciju za daljnje učenje i napredovanje. Umjetnik se ne smije uljuljkati u lažnu udobnost komfora. To je nešto iz čega se veliki broj umjetnika teško iščupa, zbog čega nažalost stagniraju u daljnjem razvoju. Sebi uvijek treba postavljati nove izazove, ciljeve i izlaziti iz zone komfora.
Što je prema Vašem mišljenju ključna uloga umjetnosti u suvremenom svijetu?
Društvena angažiranost se podrazumijeva kada govorimo o suvremenoj umjetnosti. U vremenu u kojem živimo postalo je imperativ da umjetnik ima misiju, svrhu i precizan cilj. On u svoje djelo mora unijeti sve simbole kojima će pokušati animirati promatrača, ali i suočiti ga s ponekad neugodnim pojavama. Umjetnost nastaje u trenutku kada se materijalizirane ideje autora prenesu i projiciraju na promatrača, ali i skrenu pažnju na suštinski važne teme u društvu.
GALERIJA RADOVA