I dok mnogi u svom djelovanju besramno prakticiraju sukob interesa, iz razgovora s većim brojem ljudi shvatila sam da pojedinci doista niti ne znaju što je sukob interesa što zapravo i ne čudi kada pogledamo koliko se isti uvriježio u svim sferama djelovanja u Hrvatskoj. Svakodnevno svjedočimo skandalima i aferama na koje rijetki moralni pojedinci ili pak oponenti određene političke stranke ukažu, pa im ovi vrate lopticu i tako se vrtimo u nedogled, a pritom sukob interesa postaje najnormalniji modus operandi u miloj nam domovini.
Da bismo razjasnili što je sukob interesa i kako se on proširio u području likovne (ali i inih) umjetnosti, nije na odmet ponoviti i samu definiciju termina:
Sukob interesa je naziv za situacije u kojima pojedinac koji obavlja određenu javnu funkciju ili djelatnost dolazi u priliku da svojom odlukom ili drugim djelovanjem pogoduje sebi ili sebi bliskim osobama, društvenim skupinama i organizacijama, a nauštrb interesa javnosti ili osoba koje su mu dale povjerenje. “Sukob” se odnosi na sukob između osobnog interesa na jednoj i javnog interesa na drugoj strani. U civiliziranim državama se smatra kako u takvim slučajevima postoji preveliki rizik da će privatni interes prevagnuti nad javnim, odnosno da će doći do korupcije.
Problem kod sukoba interesa jest što on većinom ovisi o moralu i etičkim načelima pojedinca, a ako pogledamo koliko su se te vrijednosti tijekom vremena degradirale u društvu, postaje jasno da će mnogi zanemariti očigledan sukob interesa ukoliko prepoznaju potencijal vlastite koristi i profita u poslovnim projektima na kojima sudjeluju. Kako bih što zornije ilustrirala sveopću prisutnost sukoba interesa navest ću tek nekoliko različitih primjera s kojima sam se susrela prateći zbivanja na hrvatskoj likovnoj sceni.
PISANJE LIKOVNIH KRITIKA O IZLOŽBAMA KOJE SU ISTI KURIRALI
U tekstu Gdje je nestala likovna kritika navela sam primjer uobičajene prakse u kojoj kolega zamoli kolegu da napiše osvrt o izložbi koju je kurirao, pa mu ovaj vrati uslugu kada on kurira neku drugu izložbu pa su tako svi namireni jer otvaraju izložbe koje još budu popraćene afirmativnim likovnim osvrtima u tiskovinama ili na portalima. Primjer koji sam navela u tom tekstu je još sasvim “u redu” naspram ovoga koji slijedi, jer ajde, kolega je imao osjećaj da možda nije dobro da sâm o sebi lijepo piše pa je za to zamolio kolegu. No, ima i onih koji se ni toliko ne potrude, pa bez ikakvih moralnih dvojbi pišu kritičke osvrte na izložbe na kojima su sami sudjelovali (bilo u ulozi kustosa, autora predgovora ili člana žirija izložbe) i pritom ne navedu u tekstu svoju ulogu pa čitatelj dobiva dojam kako je autor nepristrana osoba koja daje objektivnu valorizaciju izložbe. I nisu samo povjesničari umjetnosti ti koji pišu takve članke, naišla sam i na par osvrta koje su napisali umjetnici koji su svojim radovima sudjelovali kao izlagači na izložbama o kojima su pisali i u oba slučaja postavlja se ključno pitanje – kako osoba koja je sudjelovala na projektu može objektivno napisati kritiku ili osvrt na tu izložbu? Nikako. Zato se to i ne radi. Ili se ne bi trebalo raditi. Odnosno svi koji su se odlučili to napraviti, naravno da su pohvalili izložbe o kojima su pisali, dapače, jedna kolegica je išla toliko daleko da je o izložbi na kojoj je sudjelovala u čak dvije funkcije (kao članica stručnog žirija koji je selektirao radove za dotičnu izložbu i kao autorica predgovora izložbe) napisala duži osvrt na izložbu u kojem je dodatno naglasila i pohvalila rad stručnog žirija obrazlažući kako je dotični napravio odličan izbor te valorizirajući svaku odluku žirija kao izvrsnu. I nije jedina, jedan kolega je isto tako bio selektor bijenalne međunarodne izložbe, ujedno i kustos dotične izložbe, te je za portale i novine napisao afirmativni osvrt na dotični projekt.
Ako kolegama već nije automatski jasno zašto je to pogrešno i zašto tako nešto ne bi trebali raditi jer prvenstveno degradiraju sebe i umanjuju ozbiljnost i profesionalnost projekta na kojem su sudjelovali, ne bi bilo na odmet konzultirati Etički kodeks struke povijesti umjetnosti u kojem se jasno navodi kako “povjesničari umjetnosti moraju djelovati u skladu s etičkim načelima i sa standardima objektivnosti i stručnosti u svojim znanstvenim i stručnim postupcima. Postupci povjesničara umjetnosti također trebaju biti utemeljeni na objektivnim i argumentiranim činjenicama, a lobiranjem, pretjerano visokim ili niskim ocjenjivanjem ili nekritičkim prenošenjem ekstremno pozitivnih stanovišta krše se etička načela”. Pritom nitko ne tvrdi da projekti na kojima su dotični sudjelovali nisu kvalitetni, već da oni sami nisu bili u poziciji objektivnog valoriziranja projekta na kojem su osobno uključeni, te se ne bi trebali upuštati u davanje stručnog suda i pisati kritičke osvrte o vlastitim projektima. To je doslovce kao da redatelj napiše kritiku filma kojeg je režirao ili da pisac napiše recenziju vlastitog romana i objavi ju u specijaliziranom listu za književnost.
BIRANJE VLASTITIH PROJEKATA NA JAVNIM NATJEČAJIMA ZA IZLAGANJE
Fascinantno je bilo vidjeti i kako je voditelj jedne galerije (nazovimo ju Galerija XY), koji često djeluje i u funkciji kustosa Galerije XY, na Godišnjem natječaju za izlaganje u Galeriji XY kao član Stručnog savjeta Galerije XY od ukupno pet odabranih prijedloga odabrao čak dva projekta na kojima je koautor što znači da je među silnim prijavama za izlaganje zaključio da su baš njegova dva projekta odlična, a da pritom nije pomislio da bi možda bilo pametno izuzeti se iz Stručnog savjeta Galerije XY ako je već prijavio vlastite projekte, upravo kako se ne bi našao u nezahvalnoj poziciji da bira vlastite projekte na natječaju?
Ne čudi to kada isto tako znamo da su na bijenalnim i trijenalnim žiriranim izložbama članovi žirija birali svoje supružnike, partnere, djecu, najbolje prijatelje, roditelje najboljih prijatelja i ine, te s time nisu imali apsolutno nikakvih moralnih problema ili nedoumica.
Evo, čisto za primjer jednog uzoritog i pohvalnog iskustva, kolega kustos koji je znao da će se njegova kćer prijaviti za izlaganje na grupnoj žiriranoj izložbi izuzeo se te godine i odbio biti član žirija kako ne bi doveo sebe i druge članove žirija u neugodnu situaciju. No, takav je jedan kolega, a puno je više onih koji će funkcionirati kao ranije opisani primjeri.
DODJELA SREDSTAVA SAMOME SEBI ILI UDRUGAMA / DRUŠTVIMA / USTANOVAMA KOJIMA DOTIČNA OSOBA RUKOVODI
O tome koliko daleko ide nepotizam i sukob interesa u umjetničkom području možda ponajbolje govori sljedeći primjer o kojem sam već u nekoliko navrata javno govorila i pisala. Jedan likovni umjetnik je član vijeća za dodjelu financijskih sredstava za potporu u kategoriji vizualnih umjetnosti i tom funkcijom je u višestrukom sukobu interesa. Naime, dotični djeluje kao samostalni umjetnik pa je tako jedne godine sam sebi dodijelio sredstva za samostalnu izložbu, ujedno odlučuje i o pozamašnim financijskim iznosima koji se dodjeljuju jednoj udruzi i jednoj ustanovi kojima je na čelu, te brojnim galerijama s kojima usko surađuje ili je u njihovim umjetničkim savjetima i upravnim odborima. Naravno, argument će biti da dotična osoba izađe iz prostorije dok ostatak vijeća odlučuje o dodjeli sredstava na kojima je dotični pojedinac direktno involviran, što bi logički značilo da on više vremena provede na hodniku negoli na sastanku vijeća. Koliko je to objektivno, suvislo i u konačnici moralno – zaključite sami.
Za kraj, to što “svi to rade” ne znači da je takav način ispravan ili dobar. Dapače, ako nam već zakoni, pravilnici i odredbe ne funkcioniraju u praksi, na pojedincu je da vlastitim djelovanjem ukaže na anomalije u društvu, te djeluje vođen etičkim i moralnim načelima tj. principima profesionalnog i odgovornog djelovanja. Ili je to pak previše za očekivati u našoj državi…
P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama u ovom tekstu je namjerna i potvrđena, te ujedno i javno dostupna informacija. Pojedinci u tekstu namjerno nisu navedeni imenom i prezimenom, jer sam iz iskustva naučila da su ljudi spremni prepoznati i osuditi sukob interesa gotovo uvijek osim ako su u pitanju osobe koje osobno poznaju. Onda su pak skloni pronalasku opravdanja zašto i kako su njihovi poznanici, prijatelji i kolege pokleknuli pred takvim načinom djelovanja pa krenu s argumentima poput "nisu oni inače takvi" i "to su učinili u najboljoj namjeri".
Želim vjerovati da mnogi kolege i kolegice uopće nisu svjesni ovog problema, a ne da ga svjesno i bez ikakvih moralnih dvojbi i sami čine, pa je cilj ovog teksta na suvisli način ukazati da je takvo funkcioniranje i djelovanje krajnje štetno i pogubno za bilo koje područje, pa tako i za područje likovne umjetnosti.
