S radovima Vjekoslava Filipovića prvi put sam se susrela 2014. godine na grupnoj izložbi projekta ARTisFACT koja je održana u sklopu 8. DORF-a u vinkovačkoj Galeriji likovnih umjetnosti Slavko Kopač. Tada je kao apsolvent na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku Vjekoslav izložio spirale izvedene kemijskom olovkom na papiru, svaka je rađena iz jednog poteza i otprilike 40tak minuta bez prekida, a uz radove je stajao natpis “Spirala je moja osobna ‘likovna ispovijed’ promatraču”. Četiri godine kasnije, kao samostalni umjetnik u istoj se galeriji predstavlja radovima nastalima u međuvremenu, a uz skulpture od terakote u prostoru dominiraju skulpture u drvu – materiji koja je njegov prirodni odabir od samog početka djelovanja. Apstraktne su to forme koje je umjetnik definirao kao “artističko, umjetničko dno Panonskog mora”. Predanim, iskrenim i svestranim radom Vjekoslav Filipović aktivno djeluje i doprinosi hrvatskoj kulturi i umjetnosti kako s pedagoškog aspekta, tako i s aspekta samostalnog umjetnika primarno u području kiparstva, a potom i dizajna, glazbe i kazališta. Detalje o iskustvu Vjekoslava Filipovića u svim navedenim područjima, te mogućnostima djelovanja na hrvatskoj likovnoj sceni i planovima za blisku budućnost možete saznati u novom intervjuu!
Završili ste srednju Školu za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti Osijek, te diplomirali na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku i stekli titulu magistra edukacije likovne kulture. Možemo reći da ste od rane dobi definirali svoj životni put ka umjetnosti. Jesu li Vaši bližnji i okolina od samog početka podržavali Vaš životni odabir?
Zanimljivo je prisjetiti se tih trenutaka. Naravno da je priča počela od zaustavljanja kod „čika što crtaju i slikaju na ulicama Zadra“. To mi je ostalo među prvim sjećanjima i fascinacijama. Prijelomni trenutak je bio kada sam u sedmom razredu osnovne škole u Soljanima ugledao plakat „Škola za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti u Osijeku“. Bio je to za mene ključan trenutak u kojem sam pomislio „pa to postoji!!“. Tada sam točno znao što želim upisati. Bili smo u Veneciji na „malom maturalcu“. Kada smo sjeli kako bi se odmorili i popili limenku hladnoga soka na trgu se pojavio starac s prašnjavim koferom. Izvadio je svoj pribor i počeo slikati dok se prašina s boja i kaputa kovitlala na suncu. U tom trenutku moj razrednik Stjepan Mazalović, koji se bavio slikanjem, crtanjem, lutkarstvom i glazbom, upozorio me da je prijemni ispit za par dana. Pitao me jesam li svjestan kako postoji opasnost da se i meni tako posloži život da slikam prašnjav na ulici i od toga jedva preživljavam? Ja sam mu vrlo odlučno rekao da jesam i da sam spreman na to! „Ma bit ćeš ti pravi!“- dodao je. Došao je dan prijemnog ispita za školu i svi su mi naravno objašnjavali kako ima i boljih opcija, a otac, umoran od njihovog nagovaranja, pitao me idem li ili ne? Ja sam rekao da idem, a on je odgovorio: „kupi stvari i sjedaj u auto“. I tako je krenulo…
Još za vrijeme studija osvojili ste nagrade za svoja kiparska ostvarenja. Koliko je za mladu osobu važna takva potvrda u radu?
Smatram da je potvrda struke nešto što daje autoru određeni vjetar u leđa, samopouzdanje i potvrdu da je na dobrom putu. Bez obzira koliko iskustva i godina imao, uvijek je dobrodošla, a pogotovo na samim počecima.
Tijekom studija vrlo aktivno ste sudjelovali u mnogim umjetničkim događanjima – od organizacije i vođenja likovnih i kiparskih radionica do suradnje s umjetničkim udrugama. Koja iskustva iz vremena studija pamtite kao najdraža i za koja biste istaknuli da su u širem kontekstu značajno utjecala ili doprinijela Vašem razvoju kao likovnog umjetnika i pedagoga?
Postoji masa divnih iskustava za vrijeme studiranja o kojima bi svatko tko je studirao mogao napisati barem kratki roman, tako da ću pokušati napraviti užu selekciju. Suradnja s Nikolom Fallerom i udrugom “Slama” bila je vrlo korisna za moj razvoj i osvještavanje onoga što se događa izvan zatvorenog kruga klase i svijeta akademije. Vidio sam kako ljudi reagiraju na kiparstvo kada im je dostupno bez barijera galerije i bijelih zidova. Mislim da sam bio 3. godina preddiplomskog studija kada smo Nikola, Marijan Sinožić i ja posjetili Quebec i izradili veliku snježnu skulpturu meandra kao hommage Juliju Kniferu. Bili smo tamo desetak dana i radili povremeno i na -27°C na velikom snježnom bloku 3x3x5 metara što je izvrstan osjećaj i odlično iskustvo, a pritom upoznaš i kipare od Venezuele, Meksika, Argentine pa sve do Ukrajine. S druge strane, bilo je super modelirati i na +30°C na baranjskim poljima za vrijeme trajanja land art festivala „Slama“. Pamtim i odlazak s kolegama i profesorom Denisom Kraškovićem u Traussdorf nedaleko od Beča gdje smo izrađivali autorske skulpture u kamenu pješčaniku iz obližnjega kamenoloma sv. Margareta. Tamo smo napravili svoje prve javne skulpture. Na moj razvoj dosta su utjecali i prijatelji i kolege, posebice naši razgovori i rasprave o kiparstvu i crtežu. Utjecali su naravno i drugi umjetnici i moji osobni interesi, ali i radionice koje sam održavao u dječjem domu sv. Ana Vinkovci s divnom dječicom. Profesori, primjerice, Ivan Ladislav Galeta od kojega sam stvarno puno naučio o pedagogiji, likovnosti i percepciji. Malo je profesora koji kada ih slušaš izazivaju u tebi radost i potvrđuju da dobro misliš i da je dobro što misliš. Potvrda je nekada ključni poticaj i okidač.
Sudjelovali ste na umjetničkim projektima, radionicama, samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, autor ste nekoliko javnih skulptura, izrađivali ste lutke za kazališne predstave i glazbene spotove, bavite se dizajnom, likovnim oblikovanjem albuma, glazbom i skladanjem, te pjevate i svirate. Kada i kako sve stignete? Biste li jedno područje Vašeg djelovanja izdvojili kao primarno ili sve navedeno podjednako čini sukus Vaše osobnosti?
Naravno da je teško secirati sebe i reći što bi bilo kada bi ovo ili ono oduzeo. Sve to pripada mojoj osobnosti. Samo treba svemu što radiš pristupiti po onim istim načelima kako pristupaš onome u čemu si potpuno svoj i siguran, tada ništa nije problem, bitno je da postoji volja. Kada bih morao birati između svega navedenog, bavio bih se samo kiparstvom, no, ne moram birati, zasada. Glazbom se više ne bavim profesionalno jer ne stignem, reducirao sam glazbene aktivnosti na povremene izlete, ali likovnost ostaje. Naporno je i nekad čovjek poželi tri dana samo ležati na plaži i pijuckati nešto osvježavajuće, ali vrlo brzo se javi onaj poznati stari interes koji ne mogu nazvati nemir, ali znate o čemu pričam… dok oči žmire i odupiru se povezivanju oblaka s materijalima i oblicima, a ruka sama odvaja kamenčiće po teksturi, veličini ili boji, slaže pored ručnika pa pomisli a vidi ovo drvo, a vidi kako je more ispoliralo kamen, poklapaju se jarboli onih brodica… i tako krene, te shvatiš i prihvatiš da je odmor sve osim „praznog hoda“.
Magistar ste edukacije likovne kulture, no u području umjetničkog djelovanja možemo li reći da je kiparstvo Vaš primarni medij?
Možemo, jer je uistinu tako. Volim crtež, obožavam, ali skulptura je nešto posebno za mene i vjerujem za svakog tko se njome bavi.
U području kiparstva stvarate forme od najrazličitijih materijala: od kamena, metala, žice, drva, slame, gline, keramike, preko stiropora, gipsa, kaširanog papira i kartona pa sve do snijega i zemlje. Imate li materijal u kojem najviše volite raditi ili sve ovisi o ideji koju želite realizirati?
Naravno, kao što sam već spomenuo, obožavam prirodne materijale. Ponekad ideja traži materijal, a ponekad materijal ideju. Volim drvo, možda i najviše. Ta ljubav traje od ranog djetinjstva. Kada obrađujem drvo rodi se nekakva teško objašnjiva razmjena informacija na razini svijest-podsvijest. Kao da nisi sam… otvori se glava, funkcioniraš… meditiraš, kontempliraš, tijelo ti je i opušteno i napeto u isto vrijeme kao i mozak.
Za koji kiparski materijal biste rekli da je bio najveći izazov u kontekstu oblikovanja obzirom na njegove prirodne datosti i karakteristike?
Svaki materijal ima svoje karakteristike i mislim da je podjednako teško oblikovati kamen, drvo i glinu. Puno je tu faktora koji igraju ulogu pa je teško ukratko odgovoriti na ovo pitanje. Ovisi o formi, zahtjevnosti same izvedbe, a najviše o alatu kojim raspolažem. Nekada je teško i odrezati drvenu štaflu ako alat nije ispravan. Drvo zahtjeva širok tehnološki proces, od nabave sirovine, pravilnog sušenja, lijepljenja ako trebam veću masu, radionice i alata. Kamen s druge strane isto ovisi o nabavi, cijeni, transportu i alatu. Što je teže svirati bass gitaru ili harfu? Ovisi na kojoj razini je ta svirka. Tako i ovdje. Minijatura u glini može biti veći problem nego veliki akt. U keramici je opet problem sušenje, transport do peći, veličina peći, općenito tehnologija materijala. Sliku naslikate pa ili je dobra ili nije. Skulpturu u glini dok ne odlijete ili dok ne izađe ohlađena iz peći niste sigurni imate li rad ili nemate. Kada uspoređujemo drvo i kamen, obično se ljudima kamen čini puno teži za oblikovanje. Težak je, masivan i tvrd, ali obrada drva, po meni je zahtjevnija. Ima godove, žilavo je, umori te i platiš skupo svako požurivanje i ubrzavanje koje materijal ne priznaje. Kod oba materijala nema dodavanja, što oduzmeš – oduzeo si. Kamen nema godove, ali ima žile. Drvo ima taj izazov da je elastičnije na neki način… a možda i nemam odgovor na ovo pitanje.
Što primarno želite izraziti i potaknuti kroz svoje umjetničko stvaralaštvo?
To ovisi o situaciji. Nema ladica. Mislim da je svaki pristup uvjetovan osjećajem i doživljajem situacije i time kako se mi nosimo s njom. Znanje i iskustvo koje skupljamo daju nam mogućnosti da se izrazimo kroz likovnost. Čovjek po prirodi može biti spor ili brz u odnosu na druge i u odnosu na nekakvu normu. E sad, i čovjek-puž trči da mu ne ode autobus i u tom trenutku je brz, bez obzira na svoju prirodu. Tako i ja. Bavim se raznim područjima. Bavio sam se socijalnom tematikom u radu „Hrvatski narodni orden“ koji je bio izložen na Slavonskom biennalu, a sastoji se od street art intervencije i bojanja pivskih čepova (koji su u blizini kvartovske trgovine zamijenili travnjak) u crveno i bijelo aludirajući na „narodne boje“ te sam kasnije izlagao tu „šahovnicu“ zajedno sa zemljom u kutiji u kojoj obično stoji ratni orden. Moj dvostruko nagrađivani rad „Gajbe“ je ekološke prirode, a forme su usko vezane uz geometriju.
Ovo što trenutno radim, a dio je izložen na samostalnoj izložbi u galeriji Slavko Kopač u Vinkovcima, su amorfni oblici koji su daleko od geometrije. Ti radovi su nešto što vučem još s druge godine akademije iz grafika i skica za grafiku. Ne znam ih imenovati. Jesu li to nekakve bakterije, nekakve iskopine bilja i životinja, nekakva bića s dna panonskoga mora, dijelom biljke a dijelom životinje, koralji, likovi iz animiranoga filma? Pojma nemam, samo znam da moraju van. Tako da za mene su sve ono što ljudi vide. Forme. Tu su da mene uvesele, bez posebne pripadnosti socijalnoj skulpturi ili nadrealizmu ili bilo čemu drugom. One su oblik.
Radite u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna i vanjski ste suradnik – asistent na u Akademiji za umjetnost i kulturu Osijeku. Smatrate li da mladi naraštaji danas imaju perspektivu u životu i kako komentirate radikalno smanjenje satnice likovnog odgoja u školama?
Imao sam jaku potrebu i želju otići iz Hrvatske. Izgubio sam nadu u ovo društvo koje je opterećeno i zatrovano. Sve je teže komunicirati s odraslim ljudima. Teški su. Dobio sam posao u svojoj „školici“ i kada sam upoznao te predivne mlade ljude jednostavno mi se vratila nada i nekakav putem izgubljeni optimizam. Ove generacije su, čini mi se, poprilično nadmoćne. Daleko su ispred ovog društva. Divni su! To je moje iskustvo. Uživam u radu s njima, puno učim od njih, pristupam im otvoreno i to dobijem nazad! Naravno da trebaju poticaj i usmjerenje, pa zbog toga smo tu. Naš problem nisu djeca, s njima je sve u redu!
Što se tiče satnice likovnog u školama, malo bi mi bila jedna stranica teksta! Postoji postdiplomski studio art terapije.. dovoljno jel? Većina kolega iz drugih struka i većina ljudi općenito smatra da je likovnost zabava i samo zabava. Nema tu baš pravila, nema puno striktnih i određenih, opipljivih činjenica i onda što će nam to… Picasso? Pa to može svatko! Da? Može? Evo papir i olovka da vidimo! Toliko smo nebitni, a toliko teško položimo stručni ispit. Toliko smo nebitni, a kreativci su traženi u svakoj struci, u svakoj grani, u svakom području. Toliko smo nebitni, a toliko nam fali kreativaca u politici, gospodarstvu, fizici, matematici, ekonomiji, ma u svemu i banalno je uopće pričati o tome što sve likovni kao predmet pruža djeci.
Iz vlastitog iskustva, kakve su mogućnosti za izlaganje i afirmaciju likovnih umjetnika u Slavoniji? Kako biste opisali lokalnu umjetničku scenu?
Ako imaš stalna primanja, možeš si priuštiti da lijepo povremeno financiraš svoju izložbu i platiš prijevoz radova, alate, materijal i ostalo, jer država lijepo plati sve ostale na izložbi s tvojim plakatom, tvojim imenom, tvojim životom i tvojom energijom uloženom u rad! Tebi ostaje odluka hoćeš li izlagati ili ne! Nikome to ne treba! Zamislite da Hladno pivo napuni dvoranu Doma sportova pod uvjetom da nije humanitarni koncert i da se lijepo plati dvorana, radnici, razglas, ton majstor, čistačice, tisak i priprema plakata, a dečki iz benda jedini ne budu plaćeni za to… Dakle, dok imaš snage i volje da se financiraš do tada izlažeš. ZAMP je mirovina glazbenicima, mi nemamo „ZAMP“. Da se ne lažemo, sve bitne kave piju se u Zagrebu, to je barem jasno. Postoje pojedinci poput vas koji prate što se događa kod nas, i hvala na tome Sonja! Vidite, niz problema je tu upleteno i zamršeno. Logično je da manja sredina nema više obrazovanih ljudi i ljubitelja umjetnosti, ali da je kod nas bar pristojan broj takvih, nije. Budu tetke, strine, roditelji i ti „naši“ koji moraju – jer „šta će s nama“, budu i kolege koje se dive i zahvaljuju što uopće izlažemo! Lokalna umjetnička scena puna je mladih ljudi koji hoće i mogu, trude se, bore se i bivaju sputani sa svih strana! Ateljea nema, prostori su prazni, ali ih ne dobivamo. Dnevni boravci i kuhinje su vrhunske ljevaonice, u blagovaonicama se modelira, a kad dođe ljeto svi u dvorište i udri po drvetu što prije, jer sad će zima – samo što nije!
Na recentnoj izložbi u Galeriji likovnih umjetnosti “Slavko Kopač” u Vinkovcima predstavili ste se većim brojem vrlo različitih, ali iznimnih drvenih skulptura koje su odlično korespondirale s figurativnim skulpturama kolegice Ane Čolaković. Akademski kipar Ivan Križanac je poetično opisao Vaš rad u rečenici: “On istinski uranja u rad vjerujući sebi i dlijetu, zato kiparske muze nikada neće šutjeti”. Kako ste zadovoljni s izložbom?
Odaziv ljudi na izložbu bio je poprilično velik! Imali smo odličan termin, jer su bile „Vinkovačke jeseni“ pa su Vinkovci tih dana bili prepuni, a vrata galerije otvorena i na odličnoj lokaciji. Bilo je puno kolega, prijatelja, poznanika, ljubitelja umjetnosti, naših sadašnjih i bivših učenika! Reakcije su izvrsne, dobili smo puno pohvala i odlične kritike, a ljudi su baš lijepo reagirali na spoj Anine figuracije i moje apstrakcije. Sami smo dizajnirali i plakat, postavljali izložbu i zadovoljni smo postavom i mi i kolege! Križanac je ispao izvrstan domaćin! Prepustio nam je svoj atelje i sve alate koje ima na raspolaganju pa smo stvarno iskusili kako je to imati atelje i istinsku podršku puno starijeg i iskusnijeg kolege! Kad sam katalog uzeo u ruke, postalo je jasno koliko zapravo Anina figuracija i moje apstraktne skulpture lijepo komuniciraju.
Na čemu trenutno radite i koji su planovi za blisku i malo dalju budućnost?
Trenutno sam posvećen pripremama za stručni ispit i nadoknađivanju propuštenih i obećanih stvari koje moji strpljivi prijatelji već dugo čekaju zbog svih priprema oko izložbe! Radim na dizajnu etikete za vino obitelji Kočevar, pripremamo i organiziramo izložbu povodom 20 godina Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku u suradnji s MLUO i Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku koja bi se trebala održati 30. studenoga 2018. Uskoro počinje tečaj keramike na Akademiji u sklopu cjeloživotnog učenja koji vodim kao asistent s kolegom Miroslavom Benakovićem, radim skice za drvo i terracotu, pa nastava u školi i na Akademiji… Konkretnih i definiranih planova zapravo još i nema, ako bude, bit će prilike o njima razgovarati i svakako ću vas obavijestiti.
