Prednost internetskih portala jest mogućnost brzog komuniciranja i širenja informacija bez obzira gdje se nalazili. Unatoč tome, mnogi portali i dalje su fokusirani isključivo na Zagreb, zagrebačke izložbe i zagrebačke umjetnike. Kako bismo ukazali da postoje mnogi aktivni i kvalitetni umjetnici diljem Hrvatske u novom intervjuu putujemo u Vinkovce i predstavljamo akademskog slikara-grafičara Želimira Fišića koji se osim rada u sferi samostalnog umjetnika aktivno bavi pedagoškim radom, te predaje stručne predmete na grafičkom i slikarskom odjelu u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku. Sa Želimirom smo razgovarali o njegovom umjetničkom radu, položaju grafike u umjetnosti danas, likovnoj sceni u Slavoniji i mogućnostima afirmacije umjetnika izvan Zagreba, (ne)postojanju tržišta umjetnina u Hrvatskoj, te perspektivama i potencijalima za nove generacije koji tek stasaju s akademije.
Diplomirao si grafiku u klasi prof. Igora Dragičevića na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. Zašto si odabrao grafiku?
Interes za grafiku je bio svojevrstan logičan nastavak na fascinaciju stripom u najranijoj dobi. Ta je fascinacija i danas prisutna, ali s nekim drugim stripovima s kojima je podignuta na višu razinu. Zbog srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja sa slikarstvom se ozbiljnije susrećem tek na akademiji, a i koloritu pristupam prvenstveno s grafičke strane i kroz grafički način razmišljanja. Kako je crtež osnova za grafiku, tako je i grafika bila očekivani i prirodni izbor.
Je li teško danas baviti se grafikom? Uvidjela sam kako mnogi mladi grafičari nakon izlaska s akademije prelaze na crtež ili slikarstvo jer nemaju uvjete i mogućnosti izrade grafika.
Nažalost, u mom slučaju trenutno gotovo nemoguće. Odgovor zašto je to tako zapravo leži u tvom pitanju i nepostojanju uvjeta, te mogućnosti za izradu grafika.
Za izradu grafičkih listova, primjerice, u dubokom tisku potrebno je previše tehničkih preduvjeta koje si ja već neko vrijeme ne mogu ispuniti. Od kvalitetnih matrica, papira i grafičkih boja, preko kiselina do same preše neophodne za tiskanje grafičkih listova. Jako mi je žao što trenutno tako stoje stvari jer smatram da sam neke od najuspješnijih radova izradio upravo u tom mediju. Svaka čast mladim kolegama koji uspijevaju usprkos velikim poteškoćama ostati u svijetu umjetničke grafike.
Smatraš li da je grafika danas dovoljno cijenjena i adekvatno valorizirana?
Apsolutno nije. U tehničko-tehnološkom smislu grafika je još uvijek velika nepoznanica za širu publiku koja jednostavno nije upoznata sa složenošću i zahtjevnošću izrade grafičkih listova, te je mahom zamjenjuje s crtežima u tušu. Naravno da takva situacija, a i općenito trenutno stanje u vizualnoj kulturi u našem okružju djeluje vrlo frustrirajuće kod velike većine autora i umjetnika koji rade u tom mediju.
Diplomirao si grafiku, no najpoznatiji su tvoji ciklusi slika “Rust Never Sleeps”, “Prolaznici” i “Čvorište” rađeni u kombiniranoj tehnici. U kojem mediju se najbolje izražavaš?
Najveće zadovoljstvo nalazim upravo u tom eklektičnom spajanju različitih slikarskih i crtaćih tehnika gdje značajnu ulogu igra i medij autorske fotografije, bilo kao predložak za motiv ili materijal za kolažiranje. Od klasičnih tehnika u radu dominira akrilik koji mi omogućuje jednolično, većinom monokromno, nanošenje boje u širokim površinama, te tehnika tuša i pera s kojim postižem grafičke efekte.
Kombinacijom tih tehnika ostvarujem i teksturalne razlike varirajući površinu. Obilno koristim i asfaltni lak “posuđen” iz grafičke tehnologije pomoću kojeg gradim tonove potrebne za dobivanje željene atmosfere u slici. S istim ciljem koristim i drugi lak, onaj za čamce, za završne premaze koji je istovremeno koristan i kao zaštita, te poveznica svih upotrijebljenih tehnika. Iskorištavam i prirodnu grubost drvenog materijala podloge propuštajući na pojedinim mjestima u kompoziciji njegovu teksturalnu sirovost.
U recentnim ciklusima dominiraju motivi gradilišta, željezničkih kolodvora, zahrđalih automobila i općenito dehumaniziranih napuštenih prostora. Specifičan kolorit dodatno naglašava bizarnu atmosferu otuđenosti. Što predstavlja stroj (vlak, dizalica, automobil) u tvom radu?
Ti metalni mehanizmi, nekad moćni i blještavi, a danas napušteni i zaustavljenih motora, te nagriženi hrđom, alegorijski govore o drami prolaznosti. Svjestan sam da tema možda nije suviše originalna i da je trajno prisutna u povijesti umjetnosti, ali budući da me zaokuplja i fascinira probao sam tu priču ispričati na neki svoj način. Atmosferu koja nosi određenu emociju pokušavam predočiti izabranim figurativnim motivom u kombinaciji s izborom i tretmanom boja i površina. Radu pristupam vrlo analitički i uz puno promišljanja o tome što želim s njim postići i na koji način. Tako da sadržaj, odnosno priču koju trebam ispričati, nastojim “upakirati” u formu koja će je najbolje predstaviti. Cilj je uvući promatrača u priču i sprovesti ga mojim viđenjem i vizijom svijeta.
Iako ne smatram svoje radove hermetičnima, događa se da promatrač iščita iz njih neku svoju verziju priče koja je različita od moje, što mi je zapravo vrlo drago, jer dokazuje aktivnu i dvosmjernu komunikaciju s publikom koja reagira i zauzima svoj stav u odnosu na radove.
Osim jasno vidljive inspiracije u zahrđalim metalnim tvorevinama i destruiranim industrijskim prostorima, gdje još pronalaziš nadahnuće za rad?
Na neke moje konkretne radove direktno su utjecali film, proza i poezija te osobito poezija kao dio glazbe, kao i sama glazba. U nekim radovima pisana riječ je i doslovno implementirana u vidu tekstova, stihova, citata i naslova u samu likovnu kompoziciju. Tako je i naslov mog najdugovječnijeg ciklusa „Rust Never Sleeps“ posuđen od naslova albuma jednog od mojih omiljenih glazbenika Neil Younga. U svakom slučaju pop kultura općenito ima značajan utjecaj na moj rad i u smislu samog procesa nastajanja rada, ali i u završenom radu.
Koliko je crtež važan u tvom radu?
Crtež u mom radu ima značajnu funkciju i ravnopravno parira oslikanim plohama. Bitan je kao osnova u konstruiranju kompozicije, ali prisutan i kroz linijski crtež samog motiva, te vidljiv i na završenom radu. Ta grafička igra linijom se očituje u detaljima čeličnih konstrukcija koje se često kao motiv provlače mojim radovima. Crtež je prisutan i kroz linearne teksture koje su mi jako važne u građenju kompozicije i atmosfere koju želim postići. Upravo zbog interakcije tekstura i lazura svoje bih slikarstvo okarakterizirao kao grafičko.
Živiš u Vinkovcima i radiš u Osijeku, kako bi opisao vinkovačku odnosno slavonsku likovnu scenu?
Svojevremeno se pojavila neprovjerena statistička informacija o tome da Vinkovci imaju najveći broj akademski obrazovanih likovnih umjetnika na broj stanovnika. Ta gužva u likovnim krugovima je postojana već nekoliko godina, a formiranjem Umjetničke akademije u Osijeku je produkcija mladih umjetnika značajno narasla. Zbog nepostojanja pravog tržišta umjetninama u ovom dijelu Hrvatske većina je autora svoju egzistenciju potražila u pedagoškom radu i zaposlenju u obrazovnom sustavu. Kao i ja, uostalom.
Svjesno se ne trudim popratiti sva kretanja i pojave u likovnoj umjetnosti, kako globalno tako i u našem užem krugu, s namjerom izbjegavanja utjecaja na moj rad koji nastojim održati što čišćim od trendova. Najviše pratim rad svojih prijatelja i kolega zbog mogućnosti dugotrajnijeg uvida u razvijanje njihovih priča. Općenito imam osjećaj kako ima sve više mlađih i kvalitetnijih autora i da će svatko od njih u toj gužvi naći svoje mjesto pod umjetničkim suncem.
Svjedočimo velikom valu iseljavanja iz cijele Hrvatske, ponajviše iz Slavonije. Situacija za umjetnike u Hrvatskoj već duže vrijeme nije na zavidnoj razini. Kakve su uopće mogućnosti umjetnika za izlaganje, afirmaciju i prodaju svog rada u Slavoniji?
Mogućnosti su gotovo nikakve, pogotovo kada pričamo o prodaji vlastitog rada. Barem govoreći iz vlastitog iskustva i iskustva mojih prijatelja i kolega. Postoji određeni krug pratitelja mog rada i recimo redovnih kupaca, ali to je jednostavno nedostatno za osiguravanje životne egzistencije. Zadnjih godina većina interesenata dolazi do mene preko moje web stranice i uglavnom su potencijalni kupci iz Zagreba i razvijenijih dijelova države.
S izlaganjem je situacija nešto bolja i vjerujem da domaća vinkovačka publika relativno dobro poznaje moj rad. No, svakako se postavlja pitanje opravdanosti izlaganja po manjim hrvatskim gradovima gdje će se eventualno nekoliko zaljubljenika u umjetnost skupiti na samom otvaranju izložbe i to bi zapravo bilo sve što se pokazanog interesa tiče.
Uz umjetničko djelovanje, baviš se i pedagoškim radom kao profesor stručnih predmeta na grafičkom i slikarskom odjelu u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek. Koji su najveći izazovi s kojima si se susreo u pedagoškom radu?
Ono što svakako nastojim i na čemu inzistiram je prepoznavanje likovnog afiniteta i sklonosti kod svakog pojedinog učenika i prilagođavanje mog pristupa tim afinitetima bez gušenja umjetničke osobnosti koja se upravo rađa u tim godinama. Nastojim izbjeći ukalupljivanje u određene likovne okvire i nametanje tuđih likovnih priča. Smatram da sam uspio kad vidim kvalitetne i raznolike radove učenika nastalih u okvirima istog zadatka.
Tijekom godina postoji i sve više interesa za našu školu i to je razlog i za sveprisutnu bitku za prevlast kvalitete nad kvantitetom.
Izlagao si na samostalnim izložbama diljem Hrvatske, te na dvije izložbe u Francuskoj. Jesi li se pokušao konkretnije usmjeriti na izlaganje izvan Hrvatske i kakva su tvoja iskustva?
Ja se očito uklapam u taj naš pasivni mentalitet i moje menadžerske sposobnosti su manjkave. Pa su tako i moji francuski domaćini na spomenutim izložbama bili oni koji su me pronašli i ponudili suradnju kroz izlaganje u sklopu festivala u dva grada, Toulouseu i Grenobleu. Iskustva su sjajna, ali svejedno mislim da te izlete preko granice nisam uspio adekvatno iskoristiti i honorirati. Tu svojevrsnu inertnost pokušao sam likovno uobličiti i prikazati kroz manju seriju radova na temu odlaganja i ambicija, te kroz ponavljajući motiv spavača u svojim radovima. Netko je od kolega svojevremeno inteligentno primijetio da uspjeh u umjetnosti ne zavisi od talenta već od urođenog smisla za društvene kontakte.
Koje su mogućnosti prodaje radova u Hrvatskoj?
Omogućiti životnu egzistenciju kontinuiranom prodajom svojih radova u mom slučaju je jedna velika nemoguća misija, a koliko vidim i za većinu mojih kolega. Pogotovo se to odnosi na nas, autore iz rubnih, provincijskih krajeva države, jer se sve manje-više događa u Zagrebu. To su većinom zatvoreni krugovi za nekoga tko im rođenjem ili školovanjem ne pripada u što sam se osvjedočio još u počecima svog likovnog rada nakon završene akademije. Od zagrebačkih galerista sam doživio i to da se rad proda za relativno veliki iznos, a da ti na kraju vidiš samo manji dio.
Moja najpozitivnija iskustva s prodajom radova vezana su uz suradnju s državnim ili bankarskim institucijama. Oni u pravilu plaćaju realnu i dogovorenu cijenu i plaćaju na vrijeme.
Kako komentiraš položaj umjetnosti i umjetnika u Hrvatskoj? Što bi naveo kao ključne boljke i ima li uopće nade za poboljšanjem?
Rekao bih da prevladava velika doza frustracije i osjećaja bespomoćnosti kod značajnog dijela umjetnika nad njihovim trenutnim položajem u društvu i općenito stanjem vizualne kulture. Posebno bih istaknuo nezahvalnu poziciju autora u sustavu predstavljanja djela publici u kojem svi, od čistačice izložbenog prostora do kustosa, bivaju honorirani za svoj rad osim samog umjetnika. A oko umjetnika se vrti cijela priča, što je zapravo jedna posve apsurdna situacija. Mogle bi se ispisati stranice teksta koji detektira uzroke i posljedice takvog stanja, ali mislim da su to više-manje poznate stvari. Ljudi iz mog okruženja smatraju me popriličnim pesimistom, a kako nemam nekakvu isprobanu recepturu za izlaz iz tog začaranog kruga ne bih širio defetizam nastavkom priče o toj temi.
Na čemu trenutno radiš?
U usporedbi s nekim ranijim godinama manje radim, a opravdanje nalazim u bavljenju likovnom pedagogijom koja mi omogućuje egzistenciju, ali istovremeno uzima značajni dio vremena i energije. Zapravo se nadovezujem na neke već postojeće cikluse radova kompletirajući ih za izložbe koje planiram. Konkretno je riječ o dvije serije radova na kojima usporedno radim već niz godina i koje su tematski povezane i objedinjene pod nazivima “Prolaznici” i “Rust Never Sleeps”.
U tehničko-tehnološkom smislu sam na nekoj vrsti prekretnice jer se kombinacija relativno velikih formata i drvenih podloga pokazala izrazito nepraktičnom za transport. Veće dimenzije rada su mi u kombinaciji s prikazanim perspektivnim skraćenjima bitne u sugeriranju prostornih odnosa i “uvlačenju” promatrača u sliku, kao i drvene podloge s prirodnom grubosti i teksturalnom sirovosti materijala. Sve je to efektno i likovno opravdano, ali postaje bitno i pitanje transporta izložbe u drugi grad u jednom komadu.
Planovi za blisku budućnost?
Za početak ove odgovore poslati u dogovorenom roku. Svakako kroz naredne mjesece iznaći više vremena za realizaciju ideja i koncepata. Dosta vremena utrošim na samu izradu radova, a u nedostatku istoga dolazim do situacije male produkcije. Budući da već postoje konkretni dogovori i termini za nadolazeće izložbe bitno je ispoštivati rokove za realizaciju projekta i izradu radova. Naravno, riješiti i druge obaveze, te probati sve to izvesti sa što manje stresa, a također i uživati u samom kreativnom procesu i umjetničkom stvaranju.
