Prvi hrvatski bijenale slikarstva održan je 2011. godine u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu. Tada je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika opisujući samo sebe kao “temeljnu cehovsku i strukovnu udrugu likovnih umjetnika u Hrvatskoj” odlučilo pokrenuti prvi hrvatski Bijenale slikarstva s namjerom vrednovanja slikarske scene u Hrvatskoj i pozicioniranja iste unutar europskog i svjetskog konteksta. Jednako tako najavljeno je kako će osim presjeka hrvatske slikarske scene svaki budući Bijenale predstaviti relevantna slikarska događanja u pojedinim gradovima, regijama i državama. Na narednim bijenalima slikarstva vrlo često se isticalo kako ono prezentira “trenutačno stanje hrvatske slikarske scene izložbom koja predstavlja širok presjek likovnog stvaralaštva generacija koje aktivno oblikuju tu scenu”. Potonja rečenica je izuzetno relevantna za razumijevanje analize koja slijedi u daljnjem tekstu. Naime, organizatori Bijenala slikarstva predstavili su Bijenale kao izložbu koja prati razvoj i trenutačne dosege hrvatskog slikarstva, predstavljajući pritom prepoznatljive nastupe i autore u zadnje dvije godine čime je Bijenale slikarstva, kako organizatori pojašnjavaju, postao jedinstvena prilika da javnost na jednom mjestu upozna različite generacije, nasljeđa i poetike pojedinačnih autora. No, je li tome uistinu tako?