“Art is not what you see, but what you make others see.”
Radost življenja pretočena u radost likovnog stvaralaštva nit je vodilja u djelovanju dvojice likovnih pedagoga i slikara – Milivoja Svobode i Nedeljka Tintora. Vođeni Aristotelovom mišlju kako cilj umjetnosti nije da predstavi vanjsku pojavnost stvari, već njihov unutarnji značaj, svaki odabire svoje prirodno područje djelovanja zadržavajući se pritom u polju figuracije.
“Ima mnogo misli koje su tu uvijek, a opet su odjednom nove.”
Dostojevski
Sve što jesmo proizlazi iz naših misli. Unutarnji sadržaj satkan od naših potreba, želja, sadržaja i osjećaja čini jedinstven osobni prostor. Tako i sâma misao biva “stvorena od duše”. Neograničeni ljudski duh formira misao koja kada je izrečena, uglazbljena ili oslikana započinje vlastiti život.
Koja je svrha života koji je u svojoj biti tako krhak? Prolaznost životnog vijeka pojedinca često potakne na razmišljanje o samom smislu života. No, iako je život prolazan, pronalazak iskonske radosti u malim stvarima i neponovljivim životnim trenucima omogućuje čovjeku da bude ono što jest u dubini svoga bića.
Mercedes Bratoš akademska je slikarica čiji smo rad do sada upoznavali kroz njezine likovno i sadržajno zaokružene cikluse koji se međusobno uvelike razlikuju kako tematski, tako i izričajno. Od geometrijske apstrakcije preko slika-objekata i audio-vizualnih instalacija, pa sve do fotografije, nit poveznica uvijek je bila kolaž. Kroz opus Mercedes Bratoš pratimo varijacije na temu s kontinuiranim uvođenjem novina prilikom čega se stvaraju originalne kompozicije, kombiniranjem već izrečenog i tek artikuliranog. Stalne mijene u opusu odraz su mijena unutarnjih stanja autorice. Dosljednost izričaja potvrđena je kroz vjernost kolažnoj tehnici i predanost stalnom traženju ravnoteže i sklada unutar djela.
Umjetnost percipirana kao čista likovnost pri čemu sâm rad potiče inspiraciju i inicira nastanak oblika predstavlja temelj djelovanja Ivana Midžića. Kreativni naboj potaknut potrebom za stvaranjem rezultira oblikovanjem temeljne forme iz koje proizlaze novi oblici, odnosno varijacije na temu. Kao što umjetnost, prema riječima filozofa, pisca i esejista Predraga Fincija, sama sobom odgovara na svako pitanje o sebi, tako i materijal rađa ideju budućih oblika u radu Ivana Midžića.
San… toliko nestvaran, čudesan, onostran…. a opet sveprisutan. Ono što svjesno potiskuje, nesvjesno oslobađa kada sanjamo. San je, kao nosilac simbola, odraz našeg unutarnjeg stanja. On skriva višestruka značenja. Od snova koje sanjamo dok spavamo, preko snova o kojima sanjarimo dok smo budni i koji predstavljaju naše želje, nade i ciljeve, pa sve do pojma snovitosti koji podrazumijeva ono što se krije iza sna, ono izmaštano i neuhvatljivo. No, kako vizualizirati nešto što postoji izvan okvira prostora i vremena? Kako prikazati san?
O VAŽNOSTI HUMORA
Humor je bez sumnje nepresušna potreba duha. Charlie Chaplin je smatrao da je dan bez smijeha upropašten, dok je Mark Twain tvrdio kako je upravo humor najveći blagoslov za čovječanstvo. Posjedovanje smisla za humor predstavlja konstitutivni element osobnosti pojedinca. Humor kao sastavni dio satire, ironije, parodije i karikature može biti snažno oruđe u borbi protiv nepravde, a vrlo često ukazuje na nepravilnosti i izopačenosti svijeta u kojem živimo.
Oduhovljeno likovno djelo jest ono djelo koje prenosi osjećaj putem likovnih elemenata poput crte, plohe ili boje. Napuštanjem imitacije vanjskog svijeta javlja se beskrajna mogućnost izričaja i interpretacije onog što se nalazi ispod površine. U području nefigurativnog likovni tekst ostaje otvoren tj. neopterećen motivom što daje umjetniku slobodu stvaranja vlastitog individualnog svijeta – svijeta koji nije tek puki privid stvarnosti, već nudi mogućnost jedinstvene interpretacije polazeći od same srži umjetnika. Apstraktno postaje subjektivno u trenutku kada eliminiramo reference iz vidljivog svijeta. Suvereno vladajući poljem apstraktnog Tea Bičić minimalizira sredstva vlastitog izričaja te oblikuje likovni tekst crtom, plohom i bojom na natur platnu.
Krug nema početak ni kraj, on predstavlja univerzalni simbol potpunosti, vječnosti i savršenstva. Njegova beskonačnost, savršenost i homogenost poslužila je kao idealna polazišna točka u istraživanju beskrajnih likovnih varijacija u radu Ive Šarić.
Crta koja omeđuje, razdvaja, dijeli… to je ona krajnja crta prostorne cjeline koju definiramo kao granicu. Iako pri spomenu granice najčešće pomislimo na razdvajanje, granica zapravo istovremeno razdvaja i spaja… ono unutarnje i vanjsko, vlastito i tuđe, privatno i javno, potrebno i nepotrebno, vidljivo i nevidljivo…. Granice mogu biti čvrste, promjenjive ili nejasne….
Ni u jednoj tehnici kist ne može tako razigrati boje kao u akvarelu zapisao je Matko Peić referirajući se na slikarsku tehniku vodenom bojom, te istaknuo kako svježa, tekuća i jasna vodena boja svoj vrhunac postiže u trenutku kada umjetnici odabiru slikati vodu vodom pri čemu postižu ljepotu slikarske bistrine. Često nazivan i najplemenitijom slikarskom tehnikom, akvarel zahtijeva poseban senzibilitet, strpljenje i koncentraciju. Greške je praktički nemoguće ispraviti, a svaki suvišan potez umanjuje intenzitet izričaja. No, ograničen manevarski prostor nimalo ne umanjuje virtuoznost iskaza i bogatstvo boja koje pruža ova vodena tehnika. Važnu ulogu igra i sama podloga. Kvaliteta papira uvelike određuje izražajne mogućnosti prilikom građenja slike gdje bjelina i tekstura papira pod utjecajem razlijevanja vode aktivno sudjeluju u igri slučajnosti. Utoliko i papir predstavlja jednu od boja, te svojom bjelinom preuzima ulogu povezivanja i spajanja likovnih elemenata. Riječ je o tehnici koja je kroz stoljeća kontinuirano postavljala izazove pred umjetnike, a oni se odazivaju i dan danas što potvrđuje i veliki broj prijavljenih na 8. hrvatski triennale akvarela.
Autoportret kao jedna od najstarijih likovnih tema odražava sveukupnost doživljaja koje pojedinac ima o sebi i svom identitetu. Ono što intrigira kod teme autoportreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivog rukopisa i refleksije duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira i interpretira samog sebe. Naime, autoportret nije samo puki skup fizičkih osobina, već odražava emotivna stanja, želje i potrebe, vrijednosti i uloge koje krijemo u sebi.
Mnogi filozofi, teoretičari i mislioci su kroz povijest civilizacije obrađivali pojam igre. Platon i Heraklit igru poimaju kao temeljni način stjecanja umnosti i razboritosti, dok za Kanta igra dobiva značenje radnje koja je ugodna i plemenita. Pojam umjetničke igre kao stvaralaštva Nietzsche percipira u vidu uspostavljanja sveukupnog svijeta kao igre. Otuda vjerojatno i proizlazi uzrečica “život je igra”. U povijesti mnogi su teoretičari igri davali veliki značaj objašnjavajući ju kao univerzalnu strukturu svijeta koja predstavlja temelj kulture odnosno fundamentalnu kategoriju postojanja.
More kao elementarna sila prirode često svojim zastrašujućim razmjerima izaziva strahopoštovanje kod pojedinca. Mnogi umjetnici od samih početaka povijesti umjetnosti pa sve do danas uzimaju more kao polazište za studij, analizu i podlogu za ostvarenje određene vizije svjetlosti i atmosfere u pojedinom mediju. Bilo da je riječ o bonaci u suton, kada se prelijevajuće boje neba zrcale na uljanoj površini mora, ili o nepredvidivoj oluji nemjerljivih razmjera gdje je pojedinac prepušten čistoj milosti sudbine, sve mijene morske površine, ali i njezinih dubina interpretirane su u mnogim remek-djelima svjetske povijesti umjetnosti.
Svjedočimo vremenu u kojem većina umjetnika ne može živjeti od svog umjetničkog rada već su primorani djelovati u drugim područjima kako bi privrijedili za život, a svom primarnom pozivu se posvećuju tek nakon što osiguraju osnovnu životnu egzistenciju.
