“Art is not what you see, but what you make others see.”
Pripadati osobi, gradu, zajednici… pripadati sebi… Osjećaj pripadnosti jedna je od najvažnijih emocija koje čovjek može ostvariti. Kada osjećamo pripadnost ispunjava nas osjećaj smisla i životnog zadovoljstva tako da naše blagostanje izravno ovisi o našoj povezanosti s drugim ljudima i okruženjem u kojem obitavamo.
Potraga za ljepotom, za likovnošću, za skladom u formama koje je stvorila priroda ili ljudska ruka često rezultira pronalaskom jedinstvenosti u nečemu posve običnom i svakodnevnom i to prvenstveno zbog sposobnosti pojedinca da pronikne u sfere dublje od puke površinske pojavnosti. Jedan od načina traganja jest medij fotografije. Poznati fotograf Pierre Poulain ide korak dalje tvrdeći kako fotografija ima istu ulogu kao filozofija bivajući “sredstvom kojim se otjelovljuje potraga” pri čemu fotograf utjelovljuje nevidljivo u vidljivom. Odabirući upravo fotografiju kao svoj primarni medij izričaja Jovica Drobnjak polazi od svakodnevnih motiva koji čine savršenu podlogu za bilježenje fascinantne igre svjetlosti prilikom koje nastale fotografije otvaraju jedan posve novi svijet apstraktnih oblika čiste likovnosti.
Čekanje je period koji često percipiramo kao vrijeme u kojem se ne događa ništa relevantno, jer smo suviše usmjereni na ono što čekamo. Pritom često propustimo čitav splet jedinstvenih okolnosti, emocija i stanja koja se odvijaju upravo u periodu čekanja. Iako je svijet događanja onaj kojem smo većinom posvećeni, Karla Čurčinski svoj ciklus radova posvećuje upravo svijetu čekanja.
Kakav je osjećaj čuti boju, dotaknuti zvuk, okusiti oblik… znaju tek pojedinci kojima specifična urođena sposobnost omogućuje takvo iskustvo. Istovremeno prožimanje više osjetila stari Grci su opisali riječju sinestezija koja objedinjuje istovremenost iskustva i percepcije (lat. syn: zajedno i aesthesia: percepcija). Hrvatska enciklopedija sinesteziju definira kao neurološki fenomen u kojem se podražaji primaju u području jednog osjetila, a doživljavaju u području drugoga ili više njih. Iako je riječ o iznimno rijetkoj sposobnosti koju posjeduju pojedinci zvani sinesteti, sinestezija je oduvijek zauzimala povlašteno mjesto u područjima kao što su umjetnost, glazba i književnost. Ova izložba temelji se na paradigmi da svi, barem donekle, doživljavamo sinesteziju te da je ona izraženija kod kreativaca. U sklopu izložbe zadana je instrumentalna glazbena tema “Awakening” poznatog hrvatskog pijanista i skladatelja Mateja Meštrovića s njegovog albuma “Sounds of Velebit”. Autori su pozvani da vizualiziraju ono što čuju tj. da interpretiraju kakav je oblik i boja glazbe, koje emocije, sjećanja ili stanja uma inicira zadana glazbena tema, te kako materijalizirati zvuk i njegove refleksije u nama. Od ukupno 35 prijavljenih umjetnika, odabrano je 27 autora koji su slušajući instrumentalnu glazbenu temu ponudili vlastite interpretacije doživljenog.
Prostor je stvarnost u kojoj živimo i u kojoj se krećemo, te uz pojam vremena čini osnovni oblik odnosno kategoriju postojanja materijalnog svijeta. Upravo prostor postaje područje rada, percepcije i interpretacije u ciklusu radova Mirjane Vodopije. Kako sama umjetnica kaže “u radovima se prostor prikazuje kao fizičko polje mogućnosti djelovanja, ali istovremeno i kao prostor uma, odnosno svijesti”.
Kako izgleda svijet u kojem živimo? Koji su nam prioriteti? Po kojim principima djelujemo? Mnogi će reći kako je primarna ambicija danas što više privrediti, doći do pozicije moći i utjecaja, briljirati i dobiti potvrdu zajednice o svom uspjehu. Pritom se sve nematerijalno, duhovno i unutarnje zatomilo, zanemarilo ili u potpunosti potisnulo. Pojedinac se prepustio utrci s vremenom toliko preopterećen ambicijama da je zaboravio biti čovjek.
Svemir kao ukupnost svih čestica i energija sadržanih u prostoru i vremenu područje je najveće i dosada nedovoljno istražene enigme postojanja. Prostor, vrijeme, materija, energija, zvijezde, planeti, galaktike, nevidljiva tamna tvar i neobjašnjiva tamna energija koja ispunjava sav prostor… sve je to dio nas tj. mi smo jedno s Univerzumom. No, život u XXI. stoljeću, baziran na proizvodnji, potrošnji i vrednovanju isključivo materijalnog, udaljio je čovjeka od prirodnih elemenata i njihovog značenja. Tonka Jelača Marijančević nas svojom ambijentalnom izložbom vraća u kontakt s pradavnim korijenima i svrhom koju utjelovljuje sâm život.
Kada razmišljamo što je to život nameću se različita tumačenja… Značajne su misli poznatog engleskog filozofa Bertranda Russella koji kaže kako je stvarni život za većinu ljudi vječni kompromis između idealnog i mogućeg. Hoćemo li život poimati kao našu svakodnevnu realnost, maštanje o tome kakav bi život tek mogao biti ili kao isprepletenost sna i jave u konačnici ovisi isključivo o nama.
Živimo u vremenu u kojem je suvremena tehnologija omogućila maksimalnu izmjenu informacija, brzu komunikaciju kao i mogućnost samoprezentacije i realizacije što je u konačnici rezultiralo ostvarenjem poznate izjave Andya Warhola kako će svatko imati svojih 15 minuta slave. I dok su u neka davna vremena slavne ličnosti bili pojedinci poput vođa država, istraživača, znanstvenika, umjetnika i sportaša odnosno ljudi koji su svojim djelima, postignućima i otkrićima zaslužili mjesto u javnom diskursu, danas doslovce svatko tko ima kameru može postati slavan. Ono što je Andy Warhol najavio svojim djelovanjem kada su tabloidi umjetnikovu svakodnevnicu pretvarali u atraktivne novinske priče i naslove, a on im je uvelike pomagao izmišljanjem sočnih detalja, danas je postala naša svakodnevnica. Obični ljudi smješteni u reality showove postali su zvijezde samo zato što su pristali na snimanje i omogućili zadiranje u vlastitu intimu. Izgubila se granica između stvarnosti i izmišljenog sadržaja, a praćenje nečijeg života postalo je glavni izvor zarade. Živimo u užurbanom svijetu preopterećeni velikim brojem krajnje nepotrebnih informacija što je rezultiralo smanjenjem koncentracije kod pojedinca. Instant sadržaji najbolje se prodaju što automatski dovodi i do banalizacije sadržaja i vrijednosti do te mjere da možda čak i Warholovih 15 minuta u konačnici djeluje predugo za zadržavanje fokusa. No, ključno pitanje postavio je autor jednog londonskog grafita: ako je cijeli svijet pozornica, gdje sjedi publika?
Tradicionalna Privrednikova dobrotvorna likovna kolonija ove godine donijela je puno novosti. Po prvi put je održana u predivnom okruženju Nacionalnog parka Plitvička jezera, a sudionici su birani putem javnog natječaja pa je kolonija okupila akademske slikare iz cijele Hrvatske.