“Art is not what you see, but what you make others see.”
Svijet likovnih elemenata i njihove komunikacije tj. odnosa na površini slike strukturalno je polazište u radu Ljiljane Barković. Višegodišnje istraživanje slikarske površine kao geometrijskog i fragmentiranog likovnog polja, koje se bavi slikarskim prostorom kao mrežom, dovelo je umjetnicu u područje u kojem slikarski prostor postaje odraz apstrahirane misli.
U tradicionalnoj antropologiji žena simbolizira moć prirode. Kroz povijest umjetnosti i književnosti žena je često bila percipirana kao najveći ideal ili blagoslov, ali i najveći grijeh ili iskušenje. Karakterizacije žena varirale su od krhke, nježne i fragilne djevojke te ideala supruge i majke, preko impulzivnog, emocionalnog, intelektualnog, moralnog bića, pa sve do fatalne žene ili junačke, jake i neustrašive ženske persone. Žena je često bila simbol velike kompleksnosti koja u sebi spaja niz duhovnih i emocionalnih stanja. Položaj žena u društvu mijenjao se ovisno o društveno-povijesnim, ideološkim, ekonomskim i mnogim drugim faktorima. No, vremena su se značajno promijenila. Žena kao samostalna i neovisna jedinka traži vlastiti prostor slobode za razvoj i djelovanje, te želi aktivno i ravnopravno sudjelovati u izgradnji svijeta.
Izraz emocija, stanja i iskustava, ogoljivanje samog sebe i svoje duše kroz umjetnički rad hrabar je potez koji obvezuje promatrača na vlastiti doprinos tj. povratnu reakciju na percipirano i spoznato. Akademska umjetnica Ivana Bajcer u novom ciklusu radova istražuje “totalitet čovjeka kao kozmičkog bića” polazeći prvenstveno od same sebe. Sagledavši cjelovitost njezinog ciklusa navire misao poznatog slikara Hansa Hartunga: “Što dublje poniremo u sebe, to će jasniji i uvjerljiviji biti i rad koji stvaramo iz dubine duše i to će bogatiji biti i naš vlastiti izraz.”
Nerazdvojiv odnos čovjeka i prirode, koliko god bio narušen u suvremeno doba, potvrđuje se uvijek iznova kroz niz najrazličitijih manifestacija. Marinko Jelača započinje proces preispitivanja čovjekovog odnosa s prirodom u ciklusu grafika unutar kojeg pronalazi prostor za promjenu i istraživanje, ali ujedno i mogućnost ostvarenja unutarnjeg mira.
Živimo u vremenu koje ne potiče i ne slavi individualizam. Načelno, na papiru i u teoriji ćemo pronaći hvalospjeve takvom principu djelovanja, ali u praksi puno bolje prolaze oni koji se prilagode, povinuju rukovodećima i podržavaju glavne tokove. Lakše je postati dio sistema, umrežiti se i međusobno podijeliti nagrade. No, gdje je tu iskrenost? Autentičnost? Kako ćemo napredovati ako ne istražujemo, ne propitkujemo i ne otkrivamo nove puteve, misli, mogućnosti? Kakva je umjetnost koja igra na sigurno? Oportunistička? Pragmatična?
Sve što je izvan… posve je drugačije od onoga što je skriveno unutar. Primjerice, naše fizičko obličje opna je i štit bogatstva koje krijemo unutar našeg srca i uma. Kao što se izvan doma nalazimo u području izloženosti i ranjivosti, unutar doma osjećamo mir i spokoj. No, put do osjećaja pripadnosti dugotrajan je proces.
U proljeće 2020. godine kada je nastupio prvi lockdown – situacija u kojoj se nitko od nas do tada nije našao, umjetnici svih vrsta izričaja bili su jedni od prvih koji su svoje sadržaje prenijeli u online svijet s ciljem podizanja i oplemenjivanja duha cijelog naroda. Iako su se i sami umjetnici našli u krajnje nezahvalnoj i zabrinjavajućoj poziciji, jer su mnogima otkazani projekti i angažmani, a s njima i jedini izvor prihoda, to ih nije zaustavilo da daju sebe i ono što najbolje znaju kroz besplatne kazališne predstave, koncerte, izložbe, filmove i dokumentarce. Tek tada su mnogi od nas osvijestili kako često uzimamo zdravo za gotovo sve kulturno-umjetničke sadržaje koji čine sastavni dio naših života.
Pripadati osobi, gradu, zajednici… pripadati sebi… Osjećaj pripadnosti jedna je od najvažnijih emocija koje čovjek može ostvariti. Kada osjećamo pripadnost ispunjava nas osjećaj smisla i životnog zadovoljstva tako da naše blagostanje izravno ovisi o našoj povezanosti s drugim ljudima i okruženjem u kojem obitavamo.
Potraga za ljepotom, za likovnošću, za skladom u formama koje je stvorila priroda ili ljudska ruka često rezultira pronalaskom jedinstvenosti u nečemu posve običnom i svakodnevnom i to prvenstveno zbog sposobnosti pojedinca da pronikne u sfere dublje od puke površinske pojavnosti. Jedan od načina traganja jest medij fotografije. Poznati fotograf Pierre Poulain ide korak dalje tvrdeći kako fotografija ima istu ulogu kao filozofija bivajući “sredstvom kojim se otjelovljuje potraga” pri čemu fotograf utjelovljuje nevidljivo u vidljivom. Odabirući upravo fotografiju kao svoj primarni medij izričaja Jovica Drobnjak polazi od svakodnevnih motiva koji čine savršenu podlogu za bilježenje fascinantne igre svjetlosti prilikom koje nastale fotografije otvaraju jedan posve novi svijet apstraktnih oblika čiste likovnosti.
Čekanje je period koji često percipiramo kao vrijeme u kojem se ne događa ništa relevantno, jer smo suviše usmjereni na ono što čekamo. Pritom često propustimo čitav splet jedinstvenih okolnosti, emocija i stanja koja se odvijaju upravo u periodu čekanja. Iako je svijet događanja onaj kojem smo većinom posvećeni, Karla Čurčinski svoj ciklus radova posvećuje upravo svijetu čekanja.