12.3.-10.4.2026., Galerija Idealni grad, Zagreb

Od samih početaka umjetničkog djelovanja Kristina Kinkela Valčić posvećena je eksperimentiranju i istraživanju novih tehnika u području apstraktnog slikarstva. Ekspresivna gesta i neposredan, intuitivan i spontani odnos prema slici omogućili su joj da slobodno i nesputano izrazi unutarnje iskustvo, emocije i sadržaje. Pritom je utkala vlastiti karakter i temperament u prepoznatljiv likovni rukopis primjenjujući nesvakidašnja sredstva poput kamenog granulata, pijeska i epoxy smole prilikom oblikovanja slobodnih otvorenih kompozicija. Upravo u području apstrakcije, autorica se osjeća dovoljno slobodnom istražiti vlastitu ulogu u svijetu umjetnosti, a to čini pretakanjem svih akumuliranih znanja, spoznaja i iskustava na površinu platna materijalizirajući pritom ono najdublje u sebi kroz formu fluidnih izmaglica, organskih mrlja i tragova suptilno oblikovane materije.

Sve ono nesvjesno i podsvjesno, ali kontinuirano prisutno, Kristina Kinkela Valčić spontanim i intuitivnim stvaralačkim procesom prenosi na površinu platna. Ona izražava, materijalizira i bilježi emociju, stanje i iskustvo koji nemaju jasno definiranu formu već supostoje u konstantnoj mijeni. Uz klasične medije akrila, ulja i pigmenata, umjetnica koristi nekonvencionalne materijale poput kamenog granulata, pijeska i epoxy smole čime se značajno mijenja očekivani registar dok se talože novi slojevi iskustva. Izložba “Refleksije prisutnosti” obuhvaća radove iz serije “Ultramarine” koja označava unutarnji svijet odnosno poetiku tišine i seriju “Urban Echoes” koja je odraz vanjskog svijeta, dok najveći iskorak u kontekstu izlaska u trodimenzionalni svijet objekata predstavlja serija “Synthetic Dissonance”. Potonja je nit poveznica između dva ranija ciklusa te objedinjuje unutarnje i vanjsko u prostorno prisutno.

Zaroniti u plavu boju znači prijeći s onu stranu ogledala gdje svjesna misao prepušta mjesto nesvjesnoj. U seriji “Ultramarine” Kristina Kinkela Valčić to čini putem otvorenih kompozicija unutar kojih intuitivno i spontano gradi uravnotežene apstraktne izraze plohe, boje i volumena. Kada razmišljamo o beskraju, božanstvima ili nebu odnosno veličanstvenim apstraktnim pojavama, intuitivno ih vežemo uz plavu boju, jer ona označava mirnoću, razmišljanje i um. Plava otvara i rastvara oblike, ona dematerijalizira sve što se u nju uhvati. Upravo zato je idealna za utjelovljenje i interpretaciju onog nematerijalnog u nama, a to su duša i identitet pojedinca. Identitet je slojevit, kompleksan i jedinstven skup značajki koje nas čine onima koji jesmo. Njegovu jedinstvenost i kompleksnost najbolje utjelovljuje apstraktni izričaj plavetnila, gdje se zbiljsko pretvara u imaginarno. Intenzivno plavetnilo u ciklusu „Ultramarine“ predstavlja svojevrsnu kulminaciju sadržaja sa svojom sveobuhvatnom, dominantnom i krajnje preplavljujućom centripetalnom energijom koja poziva promatrača u središte zbivanja. Kristina Kinkela Valčić dodatno razrađuje kompoziciju s nizom crnih mrlja i izmaglica koje naviru i nestaju u dubokom plavetnilu poput pukotina u prostoru i vremenu simbolizirajući pritom okamenjene misli, emocije i iskustva koja su trajno zabilježena i pohranjena u dubini naših duša. Dinamika izmjenjujućeg ritma crne i plave te organskih formi koje nastaju i nestaju odnosno izviru i utapaju se u dubokoj plavoj ultramarin boji stvara dojam kao da je slika u stalnom pokretu – što je duže gledamo to dublje i konkretnije iščitavamo njezine slojeve tišine, mira i dubine.

I dok je “Ultramarine” izraz onog unutarnjeg, nematerijalnog i meditativnog, “Urban Echoes” reflektira vanjsko, dinamično i pulsirajuće. Kako umjetnica sama kaže, ova serija sažima različite fragmente vizualne stvarnosti poput tragova fasada, slojeva boje, grafita, arhitektonskih linija, ali i osobnih emotivnih otisaka prostora u kojima se ona kreće. Jednolično oblikovane plohe boje dinamizirane su i međusobno povezane elementima pijeska, paste i epoxy smole u smislenu organičku cjelinu. Slike djeluju poput urbanih misaonih konglomeracija svijeta u kojem živimo. Pročišćene i apstrahirane u vizualni znak one neposredno komuniciraju tragove ljudske prisutnosti, prolaska ili bivanja u prostoru. U pojedinim djelima upotrebom kamenog granulata i pijeska ostvarena je naglašena materičnost površine slike uz reflektirajući moment koji se najbolje očituje u dubokom crnilu dodatno potenciranom epoxy smolom. Zrcalna površina slike omogućuje nam da se ogledamo u radu dok proučavamo apstrahirano znakovlje urbanog okoliša odnosno da u reflektirajućim segmentima vanjskog svijeta odrazimo i spoznamo ono naše iskonsko unutarnje tj. odraz naše duše.

Objedinjavajući unutarnje intimno i vanjsko dinamično, Kristina Kinkela Valčić izlazi iz sigurne zone apstraktnog slikarstva i zalazi u realan prostor u seriji “Synthetic Dissonance”. Krajnje pročišćena površina metalnih ploča poslužila je kao podloga za koloristične kubuse koji djeluju poput oprostorenih slika iz ranijih ciklusa, a povezani su s podlogom epoxy smolom koja se prelijeva s kubusa na metalnu površinu dajući hladnoj metalik podlozi organičku notu. Dinamika je ostvarena različitim rezovima metalnih ploča kao i razvedenim pozicioniranjem kubusa na površini. Raniji ciklusi objedinjeni su i transformirani kroz seriju “Synthetic Dissonance” u kojoj su sva ekspresivna zbivanja koncentrirana u kolorističnim kubusima.

Unutarnji misaoni svemiri serije “Ultramarine” i urbane cjeline svedene na semantički znak u seriji “Urban Echoes” kulminiraju u hrabrom prostornom iskoraku u vidu objekata u seriji “Synthetic Dissonance”. Metalne ploče omogućuju meditativnu pauzu odnosno mir i tišinu s kolorističnim naglascima unutar kompozicije dok materično nanesena boja simbolizira tragove ljudskog prisustva u urbanom tkivu. Objekti izlaze u prostor i otvaraju posve novu dimenziju komunikacije između slike, materije i promatrača. U potpunosti prihvativši vrijednosti, mogućnosti i potencijal slike, Kristina Kinkela Valčić hrabro istupa u novo područje istraživanja mogućnosti i granica slike, zadržavajući pritom svoj prepoznatljiv likovni rukopis. Začudne difuzne forme, organski tragovi i tankoćutne pukotine s površine platna transformiraju se u slikarske objekte koji postaju vizualni kôd za razumijevanje našeg identiteta, ali i područje ogleda naše duše i refleksije svijeta u kojem živimo.

Fotografije s otvorenja (autori fotografija: Zoran Pero Radaković i Damjan Španjol):