1.10.-31.10.2026., Kranj

PROZOR KAO PROSTOR POGLEDA (hrvatska sekcija), Galerija Layerjeva hiša

Pojam prozora od samih početaka ima jednu od najljepših simboličkih konotacija, a to je “prozor u svijet” što neminovno potiče širenje obzora, dokidanje granica i barijera. Riječ je o koncepciji koja u kontekstu Međunarodnog festivala likovne umjetnosti Kranj ne ograničava ni temu ni medij izričaja već omogućuje široki dijapazon i slobodu selekcije autora rukovodeći se raznolikim asocijacijama koje su se intuitivno javile tijekom čitanja autorske koncepcije ovogodišnjeg Festivala. U konačnici, selektirala sam autorice i autore koji u sebi svojstvenom mediju čine određene pomake od uobičajenog – bilo kroz temu, tehniku ili percepciju medija unutar kojeg djeluju nudeći tako drugačiji pogled na nešto dobro poznato odnosno stvarajući viziju vlastitog prostora pogleda.           

Kada mi je dodijeljen izlagački prostor Layerjeve hiše odlučila sam njegove specifičnosti maksimalno iskoristiti kao vlastiti okvir za percepciju i doživljaj prozora u svijet likovnosti tj. kao dvostruki okvir: izložbeni prostor kao prostor pogleda na umjetnost koji propituje prostor umjetnosti. Vidjela sam kalijevu peć i kružnu udubinu umjesto standardnog ugla i sjetila se ugaonih slika Siniše Reberskog. Vidjela sam metalne nosače za rasvjetu i sjetila se lebdećih objekata Antona Vrlića. Vidjela sam ulaz u prostoriju koja se ne koristi i sjetila se vitraja instaliranih u stara drvena vrata Dominique Jurić. Vidjela sam drvenu klupčicu u zaobljenom uglu i sjetila se distorziranih pleksiglas radova Ivane Mrčele. Osjetila sam kako izložbeni prostor s puno prozora omogućuje velik priliv dnevne svjetlosti što me potaknulo na razmišljanje o mediju stakla koje dolazi do punog izražaja u direktnoj komunikaciji s prirodnim osvjetljenjem, dok forma prozora u radovima Antona Vrlića daje novu dimenziju pogleda u svijet. Uz spomenute trodimenzionalne eksperimente percepcije pogleda na likovnost i slikarstvo, sjetila sam se Damira Facana-Grdiše, Marine Fernežir i Nevene Živić koji u području klasičnog formata slike otvaraju nove vidike.

Priču o selekciji hrvatskih autorica i autora započinjem zadržavajući se u području klasičnog formata slike u kojem Marina Fernežir i Damir Facan-Grdiša interpretiraju prozor kao fizičku i simboličku granicu privatnog i javnog, dok Nevena Živić polazi od prozora kao jasne razdjelnice između vidljivog i nevidljivog. Marina Fernežir kao magistra konzerviranja i restauriranja umjetnina kroz široki dijapazon tehnika i podloga nudi bogatu i raznovrsnu interpretaciju europskih gradova poigravajući se s vizurama odnosno percepcijom pojedinog grada od monokromatskih, ekspresivnih do nadrealnih izričaja koje bazira na osobnom doživljaju i energiji grada. Među različitim mogućnostima pogleda ističe se prizor s raznobojnim stablima šume između kojih je pozicioniran naglašeno horizontalni format s pogledom na urbanu jezgru Berlina. Kompozicijski i koloristički originalna interpretacija ukazuje na mogućnost slojevite percepcije prožete individualnim doživljajem i viđenjem određenog grada. Pristup koji kombinira prirodu i velegrad nosi široki dijapazon konotacija odnosno percepcije pogleda – od aktivističkog i ekološkog, preko impresionističkog pa sve do duboko osobnog. Okvir unutar okvira dodatno pojačava simboliku prozora u svijet u jednom segmentu triptiha na temu Varšave. Riječ je o krajnje zasićenoj kompoziciji koja nudi jednu od tri posve različite interpretacije odabranih motiva grada dodatno potencirane okvirom od kolaža fotografija koje same po sebi predstavljaju prostor pogleda odnosno neposrednog bilježenja svijeta oko sebe kroz medij fotografije. Na taj način Marina Fernežir kroz dva rada izvedena u klasičnom mediju slikarstva, ali istovremeno kroz bogatstvo i raznolikost tehnika, stila, interpretacije i različitih formata i vizura grada nudi čitav spektar poimanja prozora kao metafore pogleda.

Nevena Živić spaja suvremeni slikarski izraz s tradicionalnim ručnim vezom kojim protkiva svoja djela. Konac tako postaje integralni dio rada dajući materičnost i reljefnost površini platna, dok segmenti izvedeni ručnim vezom otvaraju pitanje granice između vidljivog i nevidljivog. Smisao i razlog bavljenja umjetnošću Nevena Živić utjelovila je u triptihu “Svojim djelima popraviti svijet”. Autorica koristi konac kao gradivni element svojih slika, koji u konačnici postaje most između unutarnjih stanja i vanjskog svijeta. Osim percepcije unutarnjeg i vanjskog, autorica spaja vizualno i taktilno, likovno i tekstualno interpretirajući pritom prozor kao prostor pogleda kroz niz slojeva i kompleksnosti vlastite umjetnosti potičući rušenje barijera uskogrudnosti individualnih pogleda. Reljefna površina njezinih platna postaje meditativni prostor koji ukazuje na smisao dokidanja granica uskih pogleda kako bismo dali mogućnost ideji zajedništva, povezanosti i međusobne podrške. Na Brailleovom pismu izvezena rečenica “Svojim djelima popraviti pokvareni svijet” omogućuje slijepima da osjete i dožive rad te svima ostalima da spoznaju svijet u kojem žive.

Siniša Reberski i Damir Facan-Grdiša autori su prepoznatljivi po svom izričaju u tehnici akvarela koju ne tretiraju poput slobodne razlivene mrlje, već pronalaze jedinstven i krajnje specifičan pristup u gradnji kompozicije. U radu Damira Facana-Grdiše, motiv prozora je i doslovno prisutan kao bitan sadržajni element interpretacije visokih nebodera. Autorov cjelokupni izričaj preispituje pojam percepcije svijeta kroz visoko stiliziran, krajnje reduciran i tonski definiran likovni rukopis, dok pojam prozora u radovima s motivom grada preuzima funkciju psihološkog elementa pitanja osobnih granica interpretiranog kroz subverzivni motiv siluetnih ljudskih figura smještenih u prozorska okna.

S druge strane, Siniša Reberski u potpunosti je posvećen bilježenju neposredne izražajnosti prirode u tehnici akvarela koju istinski osjeća svojom te ona postaje njegov primarni medij komunikacije sa svijetom, ali i sa samim sobom. Autor pritom tradicionalni format dvodimenzionalnog prostora slike obogaćuje trećom dimenzijom oblikujući ugaone slike čime dokida diktat plohe i dozvoljava slici da uđe u prostor. Izlaženje iz uobičajenog konteksta percepcije površine slike otvara cijeli niz novih mogućnosti doživljaja sadržaja, dok prateći nazivi radova čine svojevrsnu poeziju u malom te poput pogleda kroz prozor emotivno doprinose cjelokupnom ozračju ciklusa.

Ivana Mrčela djeluje u području crteža, slike, objekata, prostornih i ambijentalnih instalacija te intervencija u prostoru problematizirajući pritom aktualne teme i preispitujući okvire svijeta u kojem živimo kroz visoko estetiziran i prepoznatljiv likovni rukopis. Rad “Handglasses” izveden u kombinaciji crteža na papiru i pleksiglasu omogućuje pogled koji, iako je zadan i definiran okvirom, sadrži višedimenzionalnost koja se prenosi i u sadržajnost rada istražujući odnos između vanjskog viđenja, identiteta i samoprezentacije. Prozor koji je inače barijera ili niša iz koje promatramo i bivamo promatrani ovdje je zamijenjen ženskim likom koji pokriva lice rukama, ali otvori u dlanovima otkrivaju oči čime se stvara paradoks gledanja – lice je zaklonjeno, ali pogled ostaje prisutan i intenzivan. Motiv dvostruke percepcije omogućuje subjektu koji je promatran da istovremeno postane i onaj koji promatra. Rad se bavi preispitivanjem tradicionalne pozicije i percepcije ženskog tijela unutar vizualne kulture kao objekta i subjekta trajno izloženog pogledu i evaluaciji. Kombinacija crteža na papiru i sloja pleksiglasa stvara blagu prostornu distancu između elemenata slike što daje dodatni sloj percepcije lika – ističe ideju zaštite, skrivanja, ali i kontrole vlastite vidljivosti. Korak dalje u širenju mogućnosti percepcije i ustaljenih obrazaca pogleda tumači triptih “Just a girl”. Osim što nije riječ o klasičnom dvodimenzionalnom crtežu, već savijanjem pleksiglasa dolazi do distorzije tj. udubljenja i izbočenja koja u potpunosti deformiraju očekivani i ustaljeni prikaz ženskog lica, crtež akrilom oblikovan na pleksiglasu omogućuje dodatnu slojevitost i otvaranje novih vizura zbog transparentnosti podloge. Osim distorzije prikazanih ženskih likova dolazi i do preklapanja vizura između dijelova triptiha. Rad nosi duboku simboliku prostora pogleda i percepcije kao komunikacijskog kanala za ukazivanje na neuralgične točke u našem društvu s naglaskom na ponovne pokušaje ograničavanja ženskih prava, ogroman utjecaj društvenih normi na očekivanu percepciju i ulogu žene u današnjem društvu, te se kroz distorzijski moment ukazuje na krhkost ostvarene ravnopravnosti i opasnost od društvenog “vraćanja unatrag”.

U području izlaska iz okvira, distorzija i drugačije percepcije ustaljenih normi i umjetničkih formata djeluje Anton Vrlić koji interpretira slikarstvo napuštajući tradicionalnu površinu papira i zalazeći u trodimenzionalnost slike. Pleksiglas koji je u radovima Ivane Mrčele bio gradivno sredstvo likovnog izraza, u djelima Antona Vrlića preuzima ulogu zaštite i definiranja slobodne razlivene akvarelne mrlje upijene u materiju izgužvanog papira koji je poput vrijedne skulpture ukalupljen u transparentan okvir pružajući pritom prostor pogleda na materiju sa svih strana. Zadržavajući se u istom ciklusu, Anton Vrlić zalazi u proces recikliranja odbačenih krpenih objekata koje također prati naglašena razvedenost površine kroz nabore, konce i dodatne inkorporirane elemente poput kartonske kutije ili ladice koja umjesto prozirne pleksiglas kutije ekspresivnoj kolorističnoj tkanini daje njezin konačan okvir i definiciju. Autor ide i korak dalje te pojedine tkanine ostavlja slobodne u njihovim organskim formama, tretira ih sa svih strana te im omogućuje novi aspekt pogleda i percepcije puštajući ih da slobodno lebde u prostoru kao samostalni objekti. I dok ljepota akvareliranih paus papira dolazi do punog izražaja kroz fluidnost boje u sinergiji s dnevnom svjetlošću, rekonstrukcije krpenih objekata komuniciraju kroz grubu estetiku zasićenih boja na tragu kaljuže surove svakodnevnice otvarajući nam ponovno mogućnost percepcije svakodnevnog života kroz recikliranje i različit tretman nekoć odbačenih predmeta koji preuzimaju funkciju zasebnih umjetničkih objekata. Izlazak iz uobičajenih okvira i kontinuirana prisutnost eksperimenta u radu Antona Vrlića zaokružena je radovima izvedenim u mediju stakla. Objekti kroz svoju osnovnu formu, aludirajući na prozor ili okno, do punog izražaja dolaze u direktnoj komunikaciji s dnevnom svjetlošću otvarajući područje krajnje kompleksne i slojevite priče o mogućnostima percepcije prostora. Nit koja povezuje sve zastupljene radove Antona Vrlića tema je prozora kao prostora znanja koji nas uči o postojanosti osjećanja i prolaznosti materije i vremena.

Dominique Jurić, kao jedina umjetnica u dugoj povijesti zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti koja je diplomirala s temom vitraja, i dandanas predstavlja jednu od rijetkih suvremenih umjetnica koja naglašeno njeguje ovu tradicionalnu tehniku i stvara u mediju stakla. I dok će mnogi reći kako je riječ o klasičnoj tehnici i klasičnim motivima poput interpretacije prirodnih ljepota, svijeta flore i faune i prepoznatljivih vizura gradova koji ne problematiziraju suvremene teme, ostaje otvoreno pitanje – je li uistinu tako? Kultni filmovi nazivaju se klasicima i kontinuirano se stvaraju njihove nove obrade u XXI. stoljeću, u glazbi se vječni hitovi zovu evergreenima i možemo ih čuti na svim radio postajama, ali jedino se u likovnoj umjetnosti kontinuirano ukazuje da je slikarstvo mrtvo, kao i klasični likovni izričaji, te se ponosno ističe kako je jedina prava i ozbiljna umjetnost danas ona koja je prožeta političkim, ekološkim i inim aktivizmima. No, nije li u vremenu u kojem se svi nazivaju stručnjacima za sve, a zapravo više nitko ništa ne zna, progresivno i hrabro ukazati na usvojeno umijeće i autentično slijediti vlastiti unutarnji glas? Kako iskrena komunikacija o univerzalnim vrijednostima svijeta u bilo kojem području može biti manje vrijedna od slijepog slijeđenja nametnutih trendova i prilagođavanja ispraznim i površnim tokovima? Radovi Dominique Jurić svojevrsni su početak i kraj zadane teme ovogodišnjeg Festivala. Tradicionalna tehnika kojoj autorica pristupa na suvremeni način uz nevjerojatan osjećaj za sklad boja, ploha i postizanje uravnotežene kompozicije nosi auru nekih davnih vremena kada smo cijenili sve što nam život pruža – prirodu, kulturu, znanost i umjetnost. Podsjeća nas na period kada se nije svatko nazivao umjetnikom, već je umjetnikom bio onaj koji je posjedovao znanje, zanat i vještinu, ali i koji je promišljao i interpretirao svijet drugačije od prosječnog ljubitelja umjetnosti. Dominique Jurić svoje vitraje oblikuje unutar formata starih drvenih vrata i prozorskih okvira implementirajući umjetničko djelo u našu svakodnevnicu gdje ono i pripada i gdje nam uvijek iznova pruža mogućnost drugačije vizure i percepcije svijeta u kojem živimo.

Jedinstvenost hrvatske selekcije autorica, autora i njihovih radova leži u činjenici kako se svi mogu vizualno direktno dotaknuti doslovnosti prepoznatljivog formata prozora svojim oblikovnim elementima u nekom segmentu, ali na sadržajnoj i interpretativnoj razini obuhvaćaju čitav dijapazon najrazličitijih mogućnosti interpretacije i percepcije zadane teme “Prozor kao prostor pogleda” i u tom kontekstu u potpunosti slave svrhu i smisao suvremene umjetnosti danas.

ŠETNJA KROZ POSTAV:

FOTOGRAFIJE S POSTAVLJANJA IZLOŽBE: