Djelo kao proces
Kao što je u životu bitno putovanje, a ne odredište, tako je u radu Gordane Bakić ključan proces, a ne završni proizvod. “Nevidljivo učiniti vidljivim, analizirati i informirati, neprestano mijenjati perspektivu pojedinca, te uvijek biti u pokretu” citat je Gordane Bakić koji ponajbolje naznačuje što čitatelj može očekivati unutar korica nedavno izdane monografije odnosno umjetničke knjige posvećene njenom dosadašnjem radu.
Monografija se ne bazira samo na likovnom razvoju i stvaralaštvu već na sveukupnom procesu promišljanja i djelovanja, konteksta bivanja kroz prirodno okruženje, formiranje ideje i njezinu realizaciju. Ova umjetnička knjiga ne utkiva značenje, simboličke i metaforičke konotacije i konačne definicije. Kao što su radovi Gordane Bakić kontinuirani otvoreni proces tako i monografija tumači genezu njezine umjetnosti kroz začetke i izvore, bez povlačenja paralela i davanja konačnih zaključaka, a sporadična izdvajanja dijelova predgovora predstavljaju ključ apstrahiranja procesa, djelovanja i toka rada.
Na promociji likovne monografije istaknuto je kako njezina struktura, sadržaj i oblikovanje odražavaju karakter i ideju umjetničinog rada. Monografija predstavlja i svojevrstan nastavak rada Gordane Bakić, te time dobiva značenje umjetničke knjige. Pomno promišljanje koncepta i perfekcionistička izvedba koji prethode svakom umjetničkom radu Gordane Bakić prethodili su i realizaciji njezine monografije. Svako novo poglavlje ispisano je na radu koji čini pozadinu teksta. Isprepletenost radova, teksta monografije, isječaka predgovora pojedinih izložbi i obrazloženja same umjetnice stvara vizualno-tekstualni kontinuitet i tvori dinamičnu cjelinu promišljanja o jedinstvenoj liniji opusa baziranog na paradoksu kontinuiranih suprotnosti.
Knjiga je podijeljena na jedanaest cjelina: Stalnost pokusnih radova, O konstrukciji crteža, Potvrda nultog stupnja, Traženje objekta, Pokusne sobe, Ispražnjeni pejzaž, Prijenos značajnog signala, Impuls promjenjivosti, Pronađeni objekti, Dnevnici nepostojećeg i Zaključak. Svaka od ovih jednakovrijednih cjelina započinje na reprodukciji pojedinog rada, a prate ju samostalni ili dnevnički crteži, odnosno grafički zapisi umjetnice. Riječ je o tristotinjak crteža u tehnici tuša, flomastera, olovke, kemijske olovke i akvarela na papiru, te ulja na platnu smještenih unutar 180 stranica monografije na čijem se kraju nalazi biografija umjetnice, popis samostalnih izložbi popraćen fotografijama njihovih postava nužnih za razumijevanje vremenske dimenzije ostvarene ulaskom rada u prostor, kao i popis skupnih izložbi, te bibliografija tekstova o stvaralaštvu autorice.
Unutrašnjost korica monografije naznačuje ulazak u “umjetnički laboratorij” Gordane Bakić. Kolaž fotografija s kadrovima radnog prostora, pribora, detalja radova u nastanku i konstruktivnih elemenata promišljanja koncepta postava čitatelja uvodi u kompleksnost i slojevitost elaboriranu riječima Marijana Špoljara u uvodnom odlomku Stalnost pokusnih radova. Neki bi mogli utvrditi kako je pomalo pretenciozno odmah na početku izdvojiti Gordanu Bakić kao jednu od rijetkih autorica čiji je opus nastajao s “toliko unutarnje logike, građen s onoliko evolutivne svijesti i formiran s tako usuglašenim vezama između namjere i postupka”, međutim daljnje apstrahiranje umjetničke knjige doista obrazlaže, analizira i u krajnju ruku potvrđuje navedene stavke, kao uostalom i cjelokupno dosadašnje djelovanje autorice. Upoznavanje s osnovnim odrednicama promišljanja poput dihotomije rada baziranog na paradoksu, konstantnih promjena, protočnosti, ali i neprekinutog trajanja ključno je za razumijevanje cjelokupnog transformativnog procesa Gordane Bakić.
Genealogija otvorenog procesa kontinuirano mijenjajućih vrijednosti baziranih na oprečnostima tumačena je od strane autora monografije, kao i autora predgovora pojedinog ciklusa, te same umjetnice. Time se ostvaruje raznolikost pogleda koji pružaju višestrukost tumačenja pulsirajućih dubina kontinuiranog procesa.
Kroz poglavlje O konstrukciji crteža ističe se važnost temeljne ideje formirane u dubini pojedinca. Riječ je o unutarnjem crtežu koji se manifestira klasičnim oprečnostima na površini crteža ili slike. Takav unutarnji impuls definira život, prenosi osobno iskustvo i vizualizira tjelesnost svijeta.
Razvoj promišljanja nadalje se tumači u odlomku Potvrda nultog stupnja gdje već u prvim izložbama Gordane Bakić, održanima još za vrijeme studentskih dana, pronalazimo prauzorke njezinih današnjih formi. Upravo su distopijski prizori opustošenih prostora propale civilizacije poslužili kao počelo procesa, tj. nulta pozicija kontroliranog kaosa slobodne imaginacije. Oni svjedoče o razvoju stila bez evolutivnih mijena gdje svaka forma nastaje na razmeđi umiranja prethodne i rađanja sljedeće, tvoreći pritom vlastite vrijednosti koje omogućuju stabilnost i jedinstvenost svake cjeline. Kraj je ujedno i početak što osigurava beskonačan kontinuitet rada.
Kako navodi autor monografije Marijan Špoljar primat postojanja oblika, njihove bujnosti i ekspandirajuće moći realizira se kroz dinamično prožimanje pozitivnog i negativnog naboja, te permanentno postojanje stanja kontroliranog kaosa. Tumačenje velikih ovala iz druge polovice 90-tih godina XX. stoljeća ključno je za razumijevanje genealogije rada Gordane Bakić, jer upravo oni čine izvorište svih kasnijih radova, te postaju njezin zaštitni znak.
Ulazak u privatni prostor umjetnice, naznačen u fotografskom kolažu unutar korica monografije, nastavlja se u segmentu Traženje objekta u kojem Marijan Špoljar ističe autoričinu opsesiju količinom vizualnog materijala prisutnog u atelijerskom okruženju. Taj čudesni umjetnički kabinet ispunjen je hrpama složenih knjiga, časopisa, udžbenika i novina antikvarnih vrijednosti koje asociraju na kabinet osebujnog znanstvenika ili strastvenog čitača. U prilog znanstveno-istraživačkom pristupu zasigurno idu i radovi iz serije crteža “Forme istraživanja” nastali tijekom 1999. godine koji prate spomenuti odlomak, a djeluju poput Da Vincijevog dnevnika zagonetnih izuma. Autor monografije u radnom okruženju Gordane Bakić iščitava izvorište praforme vidljive u začecima njezinog likovnog jezika i to ne samo tematski već i prostorno pošto se prenatrpanost atelijera transformira u horror vacui prisutan na crtežima i slikama uz nezaobilazni vremenski predznak svakog rada.
Pitanje vremena obrađeno je i u sklopu cjeline Pokusne sobe, u kojem citat same umjetnice objašnjava pristup promišljanju i nastanku rada: “Cilj nije bio prikazati rad publici u nekom vremenskom roku i nakon toga isprazniti prostor, nego kroz postupak rada i konstruiranja osvijestiti sâm radni proces, što to uzrokuje i vodi provođenje umjetničke djelatnosti u završni produkt nazvan umjetničko djelo”. Osim vremenskog aspekta radovi nose i osobno iskustvo o čemu govori i izložba “Opservatorij” održana u Galeriji SC 1999. godine koju je Gordana Bakić definirala kao “kodirani autoportret” temeljen na šifriranom opisu pulsirajuće cjeline.
Osim prikaza važnih dionica koje čine nužni dio evolucijskog i transformativnog procesa u opusu, u monografiji su zastupljene i neke manje značajne, ali zanimljive dionice, poput ciklusa “Mono”, koje prema riječima Marijana Špoljar pomažu u razumijevanju vrijednosti temeljnog dijela opusa kao što je visoka razina konceptualizacije i mentalne operacije na kojoj se bazira nastanak forme.
Vizualno možda najdojmljiviji ambijenti nastali u periodu od 2005. do 2007. godine predstavljeni su u poglavlju Prijenos značajnog signala, što je ujedno i naziv izložbe održane 2005. godine u velikogoričkoj Galeriji Galženica. Proces u slici širi se na proces u prostoru koji se transformira u proces u vremenu. Uprostoreni ekspandirajući crteži i slike šire se u svim smjerovima tvoreći cjeloviti ambijent. Izlazeći u prostor crtež “osvaja” izlagački prostor i redefinira njegove vrijednosti uzimajući u obzir svojstva prostora, kao i njegove funkcionalne, odnosno transformativne mogućnosti. Karakteristike prethodnih ciklusa bazirane na dihotomijama konstruktivno-organsko, tehnološko-vegetabilno, mikroskopsko-svemirsko i plošno-dubinsko materijalizirale su se prostornoj instalaciji u svrhu postizanja cjelovitosti ideje. Kretanje iznutra neopterećeno vanjskim konotacijama angažirane suvremene orijentacije realizira se u protoku vremena koje je u skladu s dimenzijom prostora.
Odlomak Impuls promjenjivosti govori o nedovršenom procesu kao ključnoj odrednici stvaralaštva Gordane Bakić. Željko Marciuš označava njezino djelovanje kao “work in progress” – proces formiranja djela s jasnim polazištem, ali nikada dosegnutim odredištem. Riječ je o emotivnoj niti kao kontinuumu s finesama unutar pojedinih dionica. Svaka dionica se razvija i nadovezuje na onu prethodnu, no ovdje nije riječ o stilskoj progresiji ili evolutivnim mijenama, već jednakovrijednim fazama promjene.
Tekst Pronađeni objekti posvećen je recentnim radovima koji objedinjuju suprotnosti, dvostrukosti i heterogenosti prethodnih ciklusa prenoseći kroz horror vacui odlike suvremenog svijeta preopterećenog suvišnim informacijama.
Zaključku prethodi relevantan ulomak Dnevnici nepostojećeg u kojem se potvrđuje direktna povezanost mentalne aktivnosti i fizičke materijalizacije mišljenog. Nakon otkrivanja radnog prostora atelijera, dopuštajući ulazak u najintimnije područje usputnih bilješki svojevrsnog dnevnika čije stranice ispunjavaju skice s raznolikim motivima i sadržajem iz svih autoričinih razvojnih faza, Gordana Bakić zainteresiranom čitatelju predaje ključeve za “dubinsko iščitavanje geneze slikarstva i morfologiju njezinih radova”.
Zaključak ovog osvrta vjerojatno je najprikladnije završiti citatom samog autora monografije: “Monografija o Gordani Bakić može biti samo slika procesa koji teče, procesa u kojem su divergentni odnosi dominantni do te mjere da se svaki put čini kako je kohezija posljedica slučaja, dok se, istovremeno, pojavljuju konvergentne sile koje rad ustabiljuju do sigurne točke gdje više ne postoji opasnost rasapa”.
Objavljeno u Konturi br. 132