Ivana Jurić uspješna je multimedijalna umjetnica koja je izlagala na mnogim samostalnim i skupnim izložbama, te sudjelovala na brojnim festivalima animiranog filma u Hrvatskoj i inozemstvu. Njezin prvi film pod naslovom “Ja” iz 2009. godine, s kojim je diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, uvršten je u jaku međunarodnu konkurenciju na Brooklyn International Film Festivalu, a film “Soba” iz 2011. godine dobitnik je Grand Prix-a na Festivalu hrvatskog animiranog filma, te je uvršten u program festivala New Directors/New Films u MoMa-i i prikazan 2012. godine na ARTE TV-u.
U razgovoru s Ivanom Jurić prirodno se nametnula tema projekta Ko’laž na kojem radi od 2015. godine. Riječ je o njezinom dosada najintimnijem projektu, koji je hrabro izložila publici transformirajući potisnuto u dostupno čime je polučila pozitivne kritike i emocionalne reakcije kod publike. Upoznajte Ivanu Jurić, njezino područje rada, otkrijte zašto je odabrala film i video kao svoj primarni izričaj, te saznajte na čemu trenutno radi i što možemo očekivati od nje u bliskoj budućnosti.
Zašto animirani film i video?
Sastavni dio filma uz sliku je i zvuk, a radnja se odvija u vremenu. Zapravo mi jako odgovara mogućnost da manipuliram tim vremenom. Drugi vidovi umjetnosti su relativno statični – dođeš, pogledaš i poslušaš, dok kod filma u biti stvaraš jedan novi mali svijet. Kada pomisliš “da sam barem nešto drugačije rekao ili napravio”, ovdje imaš mogućnost te promjene – promjene stvarnosti, prošlosti ili tijeka zbivanja. Možda je malo egoistično, ali mislim da je super kod filma što imam mogućnost mijenjati svijet i to doslovno.
Koliko ti je važna glazba u filmu i videu tj. na koji način povezuješ sliku i zvuk?
Slika i zvuk su nerazdvojni, zajedno pričaju priču, makar kroz mrak i tišinu, kao pauze od vidljivog i čujnog. U posljednja dva filma radila sam s dvojicom odličnih muzičara, Adamom Semijalcem na filmu Kukuljica i Krunom Domaćinovićem na filmu Déjà Vu. Iako sam u glavi imala skicu zvuka i glazbe, željela sam da oni sami, uz minimum moje sugestije, odreagiraju na vizualni dio tj. animaciju.
U radovima se baviš ljudskim identitetom i to često kroz područje frustracija.
Kada se spomenu frustracije ljudi najčešće odmah pomisle na nešto negativno, ali ja mislim da su frustracije pozitivne, potrebne i sveprisutne u životu zato što pomoću frustracija prirodno rješavamo neke stvari kako bismo bili bolji i kako bismo bolje spoznali sebe. To je kao da imaš zadatak iz matematike koji te frustrira i moraš ga riješiti. Kada ga riješiš osjećaš se dobro, jer si zaokružio jednu cjelinu. Traganje za identitetom kroz frustracije, kroz one najgore stvari koje su u nama, zapravo znači oslobađanje.
Glavno sredstvo izraza u tvom radu je lutka.
Namjerno sam uzela lutku kao simbol čovjeka, jer ona najviše sugerira da govorim o ljudskim bićima. Da sam uzela neku životinju to bi više išlo u smjeru basne i bila bi riječ o nekoj drugoj metafori. Lutka se jednostavno pokazala kao savršen medij da ispričam svoju priču. Ona je poput ljudske ljušture koju iznutra punim sa stvarima koje želim.
Lutke inače vežemo za djetinjstvo, pozitivna sjećanja i igru. One su često lijepe, no, kod tebe znaju biti i dosta zastrašujuće?
Mislim da to više govori o gledatelju tj. o tome kako ih on vidi i doživljava. Kada netko gleda film, sluša glazbu ili promatra likovna djela i kada naknadno priča o tome, zapravo više govori o sebi, a ne o umjetniku koji je stvorio taj rad.
U sklopu recentnog projekta Ko’laž predstavljen je i kratki film Déjà Vu u kojem se baviš djetinjstvom. Lutke u filmu predstavljaju žene u tvojoj obitelji. Koliko važnu ulogu ima obitelj u tvom stvaralaštvu?
U projektu Ko’laž bavim se frustracijama iz djetinjstva tj. nemogućnošću da se sjetim točno kada, što i kako je bilo. Svoje djetinjstvo dijelim na dva dijela – prije rata i poslije rata. Rat je bio ogroman šok za sve nas i u meni su se manifestirala razna potiskivanja. Dijete jednostavno razvije ili ne razvije obrambeni mehanizam. Srećom, ja sam ga razvila, pa sam zaboravila traumatičan dio djetinjstva. Što sam starija to mi više ti trenuci nedostaju. Kada razgovaraš s ljudima posve je prirodno prisjetiti se stvari iz djetinjstva kako bi mogao povezati neke sadašnje situacije. Taj dio meni nedostaje. Na temelju onoga što su mi roditelji i sestra pričali htjela sam otići na mjesta iz djetinjstva i potaknuti samu sebe da vidim hoće li mirisi i zvukovi i slike oko mene nešto proizvesti… I zapravo se to i dogodilo. Neke stvari su samo navrle u slikama, ali nisam ih mogla vremenski posložiti. Kroz video sam slagala segmente onako kako su mi dolazili, jer se u prošlost jednostavno ne možemo vratiti.
Što je sjećanje i koliko je ono važno?
Sjećanje nam pomaže da shvatimo gdje smo danas u odnosu na jučer.
Ali treba i hrabrosti da bi se pojedinac suočio se s potisnutim sjećanjima?
Treba puno hrabrosti i bilo je užasno teško baš zbog mojih potiskivanja. Puno sam razgovarala s roditeljima i dolazili smo na teme o kojima nikad prije nismo razgovarali što im je bilo teško. I meni je bilo teško, jer sam pričala o stvarima o kojima nisam htjela. To su traume koje ne moraju biti vezane za rat, već je riječ o temama koje bole, pa ljudi ne žele o njima govoriti. Lakše je praviti se kao da se nikada ništa nije dogodilo. Za mene je to bio terapeutski rad.
Je li terapija uspjela ili je rad samo još više uskomešao emocije?
Prvo je uskomešao, a sad kako vrijeme prolazi pomirila sam se s činjenicom da se ne sjećam nekih stvari koje su se dogodile i da će one uvijek ostati negdje izvan mog dosega. Drago mi je da sam se bavila tom temom. Nakon svega, imam puno bolji odnos s roditeljima i neke stvari su se prirodno posložile u mom životu.
Dio izložbe bili su i kolaži.
Od fakulteta se uz animirani film i video paralelno bavim kolažima i nekako uvijek stvaram i jedno i drugo, samo je pitanje u kojem trenutku će mi nešto više iskočiti u prvi plan. U tom zadnjem projektu kolaži su predstavljali moje godine. Tada sam imala 33 godine i svaki kolaž je predstavljao jednu godinu, s time da nisam znala redoslijed zbivanja i zato ih nisam pravocrtno posložila nego sam namjerno ostavila da se kompozicija sama od sebe oblikuje.
Kakve su reakcije publike na tvoje radove i poklapaju li se s tvojim očekivanjima ako ih imaš?
Svi mi imamo očekivanja, samo je pitanje hoćemo li to otvoreno priznati. Umjetnost postoji da bi komunicirala i naravno da je bitna povratna reakcija. Jednostavno nema smisla raditi nešto, ako se time ne želi ništa reći. Cijeli moj koncept bio je sastavljen od kolaža, videa i talismana. Fascinantno mi je kako se djeca nisu bojala, jer se još nisu susrela s tim strahovima koje predstavljaju lutke. Pojedinci su komentirali kako ih je strah, a oni koji se nisu bojali su zapravo s odmakom promatrali radove i shvatili da je riječ o nečemu što je u meni.
Je li netko u radovima pronašao sebe pa se uznemirio?
Da, bilo je i ljudi koji su prepoznali trenutak iz svog života. Meni je divno što je bilo toliko reakcija, jer to znači da sve ima smisla i da postoji komunikacija s publikom.
Na izložbi su predstavljene i instalacije hvatača snova, talismana i motiv lutke… koliko je važna prisutnost arhetipskih simbola u tvom radu?
Važna je i cijeli ovaj projekt ima jedan voodoo moment. Moji talismani predstavljaju prave talismane, samo za razliku od voodoo talismana čije su vrećice iznutra crvene boje i u koje se stavlja objekt koji se nosi skriven da nitko ne vidi, ja sam namjerno izokrenula svoje vrećice i sve izložila ljudima kako bih se sama suočila sa svime, ali istovremeno i dopustila drugima da odreagiraju na viđeno. Htjela sam ukazati ljudima da treba komunicirati, propitivati i sebe i cijeli svijet, ali i svoju prošlost.
Bismo li mogli reći da je ovo tvoj najintimniji ciklus do sada?
Da, definitivno. Iako su i moji prijašnji projekti imali veze sa mnom, meni bliskim ljudima i njihovim pričama, ovaj projekt je najintimniji u smislu da sam iznijela nešto što ni sama sebi nisam htjela priznati.
Osim filma, videa, kolaža i instalacija, baviš se i dizajnom.
Bavim se dizajnom naslovnica i trenutno radim za Frakturu što mi je istovremeno veliki izazov, a i zadovoljstvo. Likovni rad u ovom slučaju nastaje potaknut ‘tuđom pričom’, što inače nije moj način stvaranja. Isto tako, ponosna sam što je moj kolaž Unicorn love korišten za naslovnicu knjige “Meki trbuh jednoroga” autorice Đurđe Knežević.
Na čemu trenutno radiš?
Polako zaokružujem ovu seriju s djetinjstvom. Izložba je bila predstavljena 2016. godine na samostalnim izložbama u Galeriji Prsten HDLU-a u Zagrebu, u galeriji Artdepot u Innsbrucku i na umjetničkom sajmu Parallel Vienna u Beču u Austriji.
U srpnju ove godine sudjelovala sam na umjetničkom sajmu Art Bodensee u Austriji sa serijom kolaža, a predstavljala me galerija Artdepot iz Innsbrucka.
Trenutno radim na novom projektu za samostalnu izložbu i scenariju za animirani film, ali to je još u začecima.
Objavljeno u Konturi br. 137/138