Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Jelena Jovančov

Poziv umjetnicima za predstavljanje na portalu PerceiveArt.com rezultirao je raznolikim i zanimljivim prijavama autora kako iz Hrvatske, tako i iz regije. Jedna od prijavljenih umjetnica mlada je grafičarka Jelena Jovančov čiji su me radovi privukli na posljednje dvije međunarodne izložbe minijatura u Vršilnici o kojima ste također imali prilike čitati na portalu. Jelena je magistrica grafike koja živi i radi u Crnoj Gori. Do sada je izlagala na više od deset samostalnih izložbi, te iznimno velikom broju međunarodnih skupnih izložbi na kojima je osvojila nagrade i priznanja koja potvrđuju kvalitetu njezinog rada. Radovi Jelene Jovančov nalaze se u raznim muzejskim i javnim kolekcijama diljem svijeta. U podužem intervjuu razgovarale smo o školovanju, grafici, umjetnosti, tržištu, položaju i mogućnostima realizacije i djelovanja umjetnika u Crnoj Gori. Sa zadovoljstvom Vam predstavljam ovu intrigantnu i samozatajnu umjetnicu koja ima puno toga za reći.

 

Diplomirali ste 2007. godine na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, smjer grafika u klasi profesorice Anke Burić. Zašto baš grafika?

Moj interes se kretao prema likovnim umjetnostima općenito. Moram priznati da sam na samom početku više naginjala crtežu, čak i slikarstvu. Tijekom priprema za upis na fakultet stariji kolege i profesori savjetovali su da bi zbog senzibiliteta crteža bilo dobro da upišem grafiku o kojoj tada nisam znala previše. Osim linoreza i drvoreza sve ostalo mi je bilo nepoznanica. Da je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Cetinju postojao smjer crtež vjerojatno bih to upisala. Ovako je grafika možda bila najbliža crtežu. Grafika je, u tehničkom smislu, smjer na kojem naučite dosta, samo što nakon završene akademije nažalost mnogi grafičari nemaju priliku nastaviti se  njome baviti.

 

Osim klasične grafike u Vašem opusu zastupljena je i eksperimentalna grafika, ali i crtež, slikarstvo, objekti-skulpture… U kojem mediju/likovnim tehnikama ste se najviše pronašli?

Najviše se pronalazim u grafici bilo da je eksperimentalna ili klasična. Ne mogu napraviti usporedbu između tradicionalne i eksperimentalne grafike,  jer mi obje pružaju mogućnosti koje mi neki drugi mediji i likovne tehnike ne omogućavaju. Objekti-skulpture su također medij gdje sam se prilično dobro pronašla, vjerojatno zato što sam objekte većinom realizirala kolažirajući ih grafikama. Međutim, konačni izbor medija dosta ovisi o ideji koju namjeravam realizirati.

 

Što Vas najviše motivira u radu?

Najveći izazov mi predstavlja procesualnost grafike, dok je postizanje tehničke perfekcije možda najveća motivacija. Specifičnost grafike ogleda se u finoći njezinih izražajnih mogućnosti, a kombinacijama različitih tehnika dubokog ili visokog tiska mogu se postići zanimljiva likovna rješenja. To mi je uvijek dobar pokretač za rad. Iščekivanje prilikom otiskivanja prvog probnog otiska u grafici je neopisiv trenutak.

 

Gdje pronalazite inspiraciju za rad?

Dobar dio moje grafičke umjetnosti nastao je preoblikovanjem fotografija okoline i to uglavnom pejzaža. Imala sam potrebu zabilježiti i zamrznuti neke trenutke koje sam kasnije koristila kao polazne ideje za grafiku. Bavljenje fotografijom pomoglo mi je da uobličim svoje ideje. Fotografija mi je poslužila kao zapis, skica ili nacrt, iako se često na nju može gledati kao na samostalan prizor. Fotografsko iskustvo omogućilo mi je da stvarnost sagledavam na više načina i iz više kutova. Nerijetko krenem stvarati bez neke posebne inspiracije za rad. Proces rada često otvara moju kreativnost.

 

Kako se distancirate od svakodnevnice, odnosno kako obnavljate energiju. Što Vam pomaže napuniti baterije?

Nemoguće je potpuno se distancirati od svakodnevnice. Negativne informacije stižu do nas svakodnevno i to mi najviše prazni kreativnu energiju. Postoje trenuci kada me dobra glazba opusti. Često stvaram uz glazbu. Putovanja su također odlična za obnavljanje energije, ali nisu česta. Raspoloženje nakon putovanja može me “držati” neki kraći vremenski period.

 

Što prethodi samom stvaralačkom procesu?

Stvaralačkom procesu prethodi zamisao. Ona je uvijek okvirna, no nikada nije definirana do kraja. Ne volim se strogo držati skica, jer sam stekla dojam da negativno utječu na kreativnost i spontanost pri radu koja mi je izuzetno bitna. Rijetko ideju razrađujem toliko detaljno u smislu da izrađujem mnoštvo kompliciranih skica. Postoje neki manji oblici nacrta. Imam takozvane “bilježnice ideja” u koje zapisujem misli i ideje. Moji radovi su u konačnici uvijek spoj zapisanih misli i jednostavnih skica.

 

Koje su emocije najčešće prisutne prilikom samog procesa stvaranja?

Strah i uzbuđenje. Strah prati kreativni i stvaralački dio rada, a uzbuđenje je prisutno prilikom otiskivanja grafika.

 

Sudjelovali ste na brojnim međunarodnim izložbama diljem svijeta. Jeste li prisustvovali na otvorenjima dotičnih izložbi i koja Vas se osobno najviše dojmila?

Nažalost, na većini otvorenja nisam bila u prilici prisustvovati. Najčešći razlozi su bili udaljenost i financijska nemogućnost da se poprate sve izložbe. Žalim što nisam uspjela prisustvovati na nekim dobrim izložbama poput Biennala umjetnosti u Pekingu obzirom da je riječ o najvećem biennalu umjetnosti u Aziji. Prijavila sam se dvaput, 2012. i 2015. godine, i oba puta sam bila izabrana za izložbu, te pozvana da sudjelujem na njihovom simpoziju. To je zasigurno događaj koji ostavlja najveći dojam kada je riječ o kvaliteti radova, organizaciji i katalogu koji se može svrstati među najluksuznije publikacije.

Prošle godine nisam bila u mogućnosti pojaviti se ni na otvorenju izložbi na kojima su mi dodijelili nagrade, pa su mi ih organizatori naknadno slali poštom ili uplaćivali na bankovni račun. U većini slučajeva prijavljujem se na međunarodne izložbe, te sam prezadovoljna kada prođem žiriranje i budem izabrana za izložbu. Organizatori međunarodnih izložbi uvijek se potrude, pa mi pošalju fotografije ili proslijede video snimku s otvorenja izložbe. Na taj način barem vidim kako je sve izgledalo iako nisam prisustvovala događaju.

Izdvojila bih Biennale umjetnosti minijature Bosne i Hercegovine u Tuzli kao jednu od dobrih izložbi na kojoj sam sudjelovala i čijem sam otvorenju prisustvovala. Visok nivo organizacije događanja, odlično medijski promovirana izložba i iznenađujuće kvalitetan katalog što je rijedak slučaj za širi prostor regije.

 

Rođeni ste u Podgorici, a živite i stvarate u Baru. Kako biste opisali crnogorsku likovnu scenu? Ima li interesa i potrebe za umjetnošću?

Crnogorska likovna scena je dobra. Postoji zavidan broj kvalitetnih likovnih umjetnika koji u ograničenim i skromnim uvjetima ipak uspijevaju pronaći svoj put, čak i na međunarodnoj sceni. Nedostatak je što se na tradicionalnim nacionalnim godišnjim izložbama i salonima uvijek pojavljuju ista imena, pa se lako može steći dojam kako Crna Gora ima dvadesetak umjetnika. Međutim, to je stvar izbornika i kustosa koji uvijek rade slične koncepcije i očito favoriziraju određene stvaralačke senzibilitete.

Interes je uvijek postojao, tako da i danas postoji potreba za umjetnošću. Možda ne u tolikoj mjeri ako bi ga se usporedilo s interesom koji je postojao ranijih godina, no odgovor možda leži u činjenici kako mladi ljudi koji žele upisati likovnu akademiju jednostavno nisu dovoljno motivirani, jer su svjesni činjenice kako zanimanje samostalnog umjetnika traži ogromno ulaganje, a ne obećava siguran uspjeh.

 

U kakvoj su poziciji umjetnici? Koliko država izdvaja za kulturu i umjetnost, te imaju li umjetnici mogućnost dobitka ateljea, izlaganja i adekvatne prezentacije svog rada?

Ako bismo stvar gledali samo na papiru iščitavajući zakon, onda se može reći kako su stvari djelomično uređene. No, u samoj praksi to baš i nije tako. Crnogorski Zakon o kulturi među ostalim definira mogućnost da država ili općina umjetniku i stručnjaku u kulturi omoguće korištenje i kupovinu radnog i stambenog prostora pod povoljnim uvjetima. Ali dok mi čekamo da stvar profunkcionira i da se to zaista dogodi proći će puno kreativnih godina, a vrijeme ne možemo vratiti unazad i nadoknaditi ga… Situacija u glavnom gradu je nešto bolja jer umjetnici, kako čujem, dobivaju radne prostore. No, i to u Podgorici je samo djelomično uređeno. Ostali gradovi baš i ne vode brigu, pa se umjetnici snalaze sami. Iz osobnog iskustva mogu reći da sam umjetnica koja je aktivna desetak godina na likovnoj sceni, a da pritom nisam dobila atelje od države ili općine, nisam dobila nikakvu šansu za zapošljavanjem, a nemam niti status samostalnog umjetnika. Samostalna izlaganja gube smisao, jer umjetnik mora sam uložiti u produkciju djela, pa kasnije i u prezentaciju rada. Umjetnik nerijetko snosi troškove transporta svojih djela, smještaja i ostalog. Galerije danas jedva da pokrivaju troškove vrlo skromnih kataloga u formi letka ili deplijana, a neke čak niti to ne rade. Autorski honorari u bilo kojem obliku ne postoje. Općenito gledajući sve se manje novca ulaže u ozbiljnu promociju umjetnika. Sa strane državne postoji razumijevanje da treba ulagati mnogo više, no sredstva su uvijek ograničena.

 

Postoje li privatne galerije koje funkcioniraju kao promotori likovnih umjetnika ili je sve prepušteno autoru da se sam probije na likovnoj sceni?

Postoji neznatan broj privatnih galerija koje promoviraju likovne umjetnike. Sve je prepušteno umjetniku: on je stvaralac, promotor, menadžer, administrativni radnik, kontakt osoba, galerist, kustos, fotograf, prijevoznik, publika, kolekcionar…

 

Je li tržište umjetnina uređeno u Crnoj Gori? Uspijevate li prodati radove u svojoj zemlji ili ste više orijentirani na međunarodno tržište?

Tržište umjetnina u Crnoj Gori nažalost nije uređeno, a kupovna moć publike je slaba i postaje sve slabija. Jako je teško prodavati radove, jer publika nije previše zainteresirana za umjetnine, a posebno za grafiku. Ljudi koji kupuju grafike obično su osobe profinjenog ukusa, a takvih je malo. Prošle godine sam prodala nekoliko radova, no to nije dovoljan financijski izvor koji mi može pokriti osnovne životne potrebe. Skoro da je nemoguće živjeti kao samostalni umjetnik isključivo od prodaje svojih autorskih djela, jer bi to značilo da umjetnik konstantno mora prodavati. U stvarnosti često nije tako ni u puno bolje uređenim društvima gdje je tržište ipak mnogo veće i razvijenije. Crnogorska publika ima jednu negativnu specifičnost, a ta je da voli kupiti rad već priznatog i dovoljno afirmiranog umjetnika. Teško i s nevjericom će kupiti autorski rad nekog mlađeg umjetnika. Uza sve to, tržište je malo, što proizlazi iz činjenice da je Crna Gora teritorijalno i populacijski mala zemlja, a male države vrlo često imaju skromne mogućnosti. Samo mali broj umjetnika i na svjetskom nivou uspijeva živjeti od svog autorskog rada. Umjetnici u pravilu obavljaju cijeli niz drugih bliskih poslova kako bi si osigurali egzistenciju. U Crnoj Gori su privilegirani oni umjetnici kojima je pružena šansa da rade u nastavi, kulturi, administraciji i sličnim sektorima.

 

Završili ste i poslijediplomski studij 2010. godine na temu “Iluzivna stvarnost ili lažna stvarnost u refleksijama”. Kako to da ste se odlučili na poslijediplomski studij? Je li Vam dodatno obrazovanje otvorilo neka vrata i nove mogućnosti?

Poslijediplomski studij došao je kao logičan slijed događaja. Neposredno nakon diplome počela sam raditi na novom ciklusu radova koji se nametnuo kao tema za poslijediplomski studij. Smatrala sam da nije loše dodatno uložiti u još jedan stupanj obrazovanja. Danas, međutim, kad gledam na postdiplomski studij ne mogu reći da su mi se otvorila neka vrata u poslovnom smislu, ali su mi se otvorile nove istraživačke mogućnosti.

 

Krenuli ste od klasične figuracije kroz temu ženskog akta u ciklusu “Govor tijela”, preko motiva pejzaža i svakodnevnice u ciklusu “Iluzivna stvarnost ili lažna stvarnost u refleksijama” koju ste potom dalje razradili i prenijeli u ciklus objekata-skulptura gdje se tema prirode dublje razrađuje kroz pitanje očuvanja životne sredine i negativnog učinka čovjeka na samu prirodu, da biste se u seriji umjetničkih knjiga “Heart Mirror” vratili osobnome. Što je ključni okidač za novi ciklus i promjenu medija izričaja?

U procesu rada obično osjetim da je došlo do prezasićenja temom. Takav je bio slučaj s ciklusom “Govor tijela”. U nekom trenutku sam shvatila da više nemam potrebu djelovati u okviru te tematike. Na neki način sam je zaokružila i bilo je vrijeme za otvaranje nečeg novog. “Iluzivna stvarnost ili lažna stvarnost u refleksijama” je širi ciklus iz kojeg se kasnije razvio manji podciklus “Refleksije”. Ta dva ciklusa su najtemeljitije i vremenski najduže obrađivani ciklusi. Neki od radova su, pak, nastajali spontanije, kao u već spomenutom serijalu “Heart Mirror”, dok ću za neke cikluse radije reći da još uvijek nisu “zatvoreni” i da ću im se nakon određenog vremena ponovno vratiti.

 

Čime se trenutno bavite?

U posljednje vrijeme radim manje formate – minijature. Mali format je jako zgodan i praktičan za izlaganje. Lak je za transport i šalje se na međunarodne izložbe bez prevelikih financijskih izdataka. Posljednje dvije godine počela sam intenzivnije raditi mezzotinte. Ranije sam koristila sve tehnike dubokog tiska (kemijsku i mehaničku obradu), međutim zbog trenutno ograničenih uvjeta rada baziram se samo na mehaničkim obradama. Mezzotinta je specifična tehnika koja ponekad oduzima dane provedene na nazrnčavanju/rastriranju matrice. Imam improvizirani atelje u kući gdje živim, pa se malo sporije organiziram, jer je kuća mjesto predviđeno za stanovanje, a ne za grafički studio.

 

Planovi i želje za blisku budućnost?

Odlazak u inozemstvo.