Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Slađana Zubić

 

Ključni događaji u životu pojedinca često su okidači cijelog niza promjena – emocionalnih stanja, propitivanja i individualnog proživljavanja novonastalih okolnosti. Bilo da je riječ o pozitivnom ili negativnom događaju, on nas neminovno mijenja na svjesnoj, podsvjesnoj i nesvjesnoj razini.

 

Slađana Zubić se u svojem radu bavi interpretacijom osobne traume. Gubitak voljene osobe pokrenuo je niz pitanja koje umjetnica obrađuje koristeći nove estetske sadržaje u svom radu. Inspiraciju za interpretaciju proživljenog iskustva pronalazi u ruskim drvenim lutkama Matrjoške poznate i kao Babuške. Stalno prisutan motiv iz djetinjstva postaje glavni subjekt putem kojeg projicira vlastito iskustvo suočavanja sa svijetom. Ciklus crteža i ručno rezanih formi babuški svojim nesavršenim oblikom naglašavaju osobnu priču i iskustvo autorice, gradeći pritom intimnu ispovijest jednog života.

 

Lik babuške pamtimo kao tradicionalnu drvenu igračku bez ruku, ozarena lica i jarkih boja narodne nošnje. Slađana Zubić motiv babuške svodi na akromatski prikaz baziran na suprotnostima zadržavajući nježne oblike raznovrsnog cvijeća kojima, pak, suprotstavlja geometrijske uzorke. Blage valovite frizure našminkanih lica remete grube, hladne i nasilne sprave koje izvlače trpni osmijeh likova.

 

Bogata ornamentalnost pozadine i odjeće babuški sačinjena od geometrijskih i floralnih oblika pažnju promatrača usmjerava na njihova lica koja umjetnica deformira, izobličuje i unakažuje različitim mehaničkim pomagalima. U prvom su planu istaknute osobne deformacije i traume koje najčešće skrivamo od okoline, iako nas upravo te nesavršenosti čine posebnima, jedinstvenima i u konačnici dijametralno “savršenima”. Lica prikazanih likova izazivaju nelagodu nizom intervencija mehaničkim pomagalima i posljedičnim grčem koji nastaje uslijed unutarnje borbe da prekrijemo ono što zapravo jesmo. Tjeskoba izazvana promatranjem radova potiče promatrača na promišljanje o svemu nesavršenom u nama što pokušavamo sakriti i potisnuti negirajući pritom krucijalni dio sebe.

 

Ukazujući na važnost suočavanja pojedinca sa svojom tugom, boli i gubitkom, Slađana Zubić polazi od sebe, te nudi svoj identitet kao predmet istraživanja jednog ženskog iskustva. Oblik babuške posuđen je za funkciju mjesta susreta javnog i osobnog, odnosno kolektivnog i individualnog. Utkivajući vlastito iskustvo u umjetničko djelo prepoznatljivog oblika kolektivne svijesti, umjetnica izražava svoj strah, proživljenu traumu i gubitak, te poziva promatrača na identifikaciju s radom.

 

Osim ciklusa crteža Slađana Zubić ručno izrezuje babuške od kaširanog papira i smješta ih u prostor naglašavajući njihovu prisutnost u našem životu i nemogućnost vječnog izbjegavanja suočavanja sa samim sobom. Kolaž u kombinaciji s crtežom umjetnici daje neograničeni spektar mogućnosti naglašavanja emocija. Crtež kombinira s kolaž papirom, a najčešće je riječ o printevima u kombinaciji linija i ploha. Vlastiti strah od praznine rješava gomilanjem detalja koji čine cjelinu crteža. Slučajnosti koje se pojave tijekom procesa stvaranja često su onaj zadnji dio slagalice koji na kraju i kompletira rad. Hrapava podloga dodatno naglašava postojeće elemente, a dekorativnost primarno služi kako bi se rad estetski nadopunio i tako promatraču postao još interesantniji. Na taj način autorica želi promatračevo oko što duže zadržati na radu, usmjeravajući njegovu pažnju prvenstveno na ono nesavršeno u nama. Dekorativni elementi odjeće, povremeno značenjski pojačani natpisima “happy” ili “painfully”, još više usmjeravaju pažnju na lica deformirana u boli. Mehanička pomagala strateški postavljena na usta, oči i uši kao primarne receptore i komunikatore vanjskog svijeta personifikacija su muke i patnje čovjeka razapetog između idealne slike kojoj teži i stvarnog stanja koje kontinuirano negira.

 

Kada se suočimo sa svim aspektima svoje ličnosti i prihvatimo ih kao integralni dio naše osobnosti, shvatit ćemo kako su nas vrlo često upravo negativna i bolna iskustva učinila jačima, empatičnijima ili hrabrijima. Tek kada se riješimo okova iluzije tko smo, te verbaliziramo osjećaje, proživimo proces tugovanja i procesuiramo vlastita iskustva i događaje, zaista možemo krenuti dalje.

 

Slađana Zubić podijelila je sa svijetom osobno iskustvo gubitka voljene osobe kroz umjetničku interpretaciju proživljene boli. Nastojeći transformirati sva pitanja koja su je zatekla u nešto stvarno i opipljivo, zapravo je prošla kroz jednu vrstu oproštaja. Ili, riječima same umjetnice: “Svoje umjetničko stvaralaštvo promatram kao putovanje na kojem istražujem svoju osobnost, svoj razvitak i samo postojanje. Kroz to putovanje otkrivam i učim i s usvojenim informacijama želim ljudima prikazati jednu sasvim novu dimenziju svijeta kojeg promatramo istim očima, ali ipak vidimo i doživljavamo na različite načine. Svako umjetničko djelo koje stvorim za sebe nosi svoju osobnu priču, vodi promatrača na neku vrstu osobnog putovanja gdje on kroz sjećanja pokušava pronaći svoj put…”

 

 

VIŠE O AUTORICI:

Slađana Zubić rođena je 1986. godine. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, smjer slikarstvo, gdje je stekla titulu magistra edukatora likovne kulture. Uz brojne skupne izložbe izlagala je i na nekoliko samostalnih izložbi. Voditeljica je projekta Papergirl Osijek i suradnica ReArt festivala Osijek. Bavi se pedagoškim radom kao profesorica likovne kulture, a sudjeluje i u likovnim kolonijama te pohađa likovne radionice u Hrvatskoj i inozemstvu.