Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Vjera Bakić: Bazenski kompleks Svetice

Dobra arhitektura ne smije biti pomodna

 

U svibnju ove godine svečano je otvoreno novo zdanje bazenskog kompleksa Svetice. Realiziran prema projektu mladih arhitekata Vjere Bakić i Matthiasa Kulstrunka, kompleks pruža jedinstveni spoj sportskog objekta namijenjenog profesionalnim sportašima, te prostora namijenjenih za rekreaciju, zabavu i druženja građana. Transparentna, funkcionalna i skladno ritmizirana građevina, izgrađena na mjestu nekadašnjih otvorenih bazena starog sportskog parka iz 1965. godine, utemeljena je na uporabi lokalnih materijala u kombinaciji s velikim staklenim stijenama koje pružaju dojam prozračnosti i povezanosti s okolnim pejzažem.

O tijeku samog procesa gradnje, koliko se slijedila tradicija sportsko-rekreacijske lokacije kompleksa, koje su posebnosti novog objekta, te kako je prošla prva ljetna kupališna sezona razgovarala sam s jednom od autorica realiziranog projekta arhitekticom Vjerom Bakić.

 

Diplomirali ste 2001. godine na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 2005. godine je Vaše rješenje zajedno sa Matthiasom Kulstrunkom za bazenski kompleks Svetice dobilo prvu nagradu na javnom, državnom, općem i anonimnom natječaju. Što je za jednu mladu osobu značio dobitak ovako velikog i odgovornog projekta?

 

Bila je to prva ozbiljna potvrda našeg rada. Natječaj smo radili strastveno i predano za vrijeme studija na ETH u Zürichu, gdje smo se Matthias i ja upoznali. Bili smo izuzetno ponosni kada je stručni žiri u kojem je bio i moj prvi učitelj s arhitektonskog fakulteta u Zagrebu prof. Andrej Uchytil prepoznao senzibilitet naše ideje o bazenskoj dvorani na Sveticama kao ekstenziji maksimirske šume. Korak u samostalni rad u vlastitom uredu bila je logična posljedica, ali i avantura u kojoj nismo znali što nas sve čeka i u kojoj smo morali puno toga naučiti.

 

Predajete i na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, što pedagoški rad predstavlja za Vas?

 

Pedagoški rad mi predstavlja zadovoljstvo. Dobar je osjećaj raditi sa studentima, poticati njihovu znatiželju te ih učiti na koje sve načine možemo promišljati arhitekturu. Taj misaoni i istraživački proces rada na fakultetu je u odnosu na realnost rada u birou, temeljitiji, radikalniji i baziran na intelektualno precizno postavljenim tezama, bez ograničenja zahtjeva investitora. Obrazovanje je enormno važno, kao priprema za izazov građenja, kroz koji je arhitektura jedino zanimljiva.

 

Koliko je važan timski rad na tako opsežnom i kompleksnom projektu kao što je bazenski kompleks Svetice?

 

Arhitektura ne nastaje kao rezultat jednog genijalnog autora. Ona je uvijek rezultat kolektivnog procesa, timskog rada u kojem se učimo međusobno poštivati i uvažavati. Prednost tima je da ne mora svatko znati sve. Matthias i ja smo od samog početka bili ravnopravno uključeni u proces projektiranja, a u našem timu bio je i arhitekt Bogdan Budimirov, autor svjetski poznatog sistema prefabrikacije YU 61 kojim su građene limenke na Borongaju i Remetincu. On je kao veteran u našem mladom timu bio pojačanje s golemim iskustvom rada na kompleksnim projektima. Međutim, arhitekti su kod tako kompleksnog projekta uvijek u manjini. U razradi projekta sudjelovalo je čak šest različitih inženjerskih ureda, tako da je u određenim fazama na projektu istovremeno radilo i više od dvadeset projektanata. Kod razrade projekta bitna je disciplina i fokus kako ne bismo izgubili iz vida osnovnu ideju projekta i kako bi svi detalji, instalacijski sustavi i konstrukcija ostali njoj podređeni. Za vrijeme gradnje uspješan timski rad s izvoditeljima radova te predstavnicima investitora bio je presudan za realizaciju projekta.

 

Koji su bili zadani parametri natječaja i koliko ste imali slobode prilikom realizacije?

 

Gradski ured za obrazovanje i šport zajedno s uredom za izgradnju grada zadao je građevni program zatvorenog bazenskog kompleksa koji je obuhvaćao olimpijski bazen od 50 m s tribinama, školski bazen za učenje plivanja od 25 m, te bazen za djecu sa svim potrebnim servisnim prostorima garderoba i sanitarija. Naravno, bila je zadana i parcela na Sveticama koja za traženi program nije bila naročito velika. Kroz idejno rješenje natječajnog rada definirali smo prostornu organizaciju bazenskog kompleksa, temeljni način gradnje i odnos objekta prema okolnom kontekstu.

Nismo željeli stvoriti spektakularni objekt već kuću koja će stupiti u dijalog s okolinom,  prostore bazena s prezentnom konstrukcijom čiji će se materijalitet moći osjetiti, a koji istovremeno imaju lijepe proporcije. Taktilnost materijala bila nam je izuzetno važna, jer su materijali u prostorima bazena u direktnom doticaju s ljudskim tijelom. Tijekom gradnje nastojali smo raditi s elementima koje lokalne građevinske firme poznaju i koje smo s njima mogli unaprijediti. S firmom Beton Lučko razvili smo ovješenu fasadu od brušenih betonskih ploča te stolove i klupe od pranog betona. Kod betona nas je prije svega zanimalo njegovo prirodno podrijetlo pa agregat šljunka iz rijeke Drave svojim različitim segregacijama i bojama daje osnovni karakter čitavom objektu.

 

Predstavite nam ukratko bazenski kompleks na Sveticama. Od čega se sastoji kompleks?

 

U središnjem prostoru bazenskog kompleksa koji se proteže u smjeru sjever-jug nalazi se bazenska dvorana s olimpijskim bazenom, zatim bazenom za rasplivavanje, rehabilitaciju i usavršavanje plivanja, te tribinama za 300 posjetitelja. Bazenska dvorana u direktnom je doticaju s ulaznim halom, restoranom i ulaznim trgom na sjeveru objekta, te sunčalištem na jugu. Bočno je središnji prostor bazenske dvorane omeđen longitudinalnim traktovima u kojima su smješteni intimni prostori bazena: dječji bazen s vodenim igralištem, garderobe, tuševi, uprava i wellness. Wellness ima tursku, finsku i bio saunu s pratećim hladnim i toplim bazenom i vanjskim zen vrtom. Na krovnim terasama servisnih traktova može se sunčati, igrati mali nogomet ili badminton. Prostori namijenjeni kupačima isprepliću se s prostorima za vanjske korisnike. Tako, primjerice, jedino staklene stijene na prvom katu bistroa dijele ljude u kaputima od onih u kupaćim kostimima, definirajući pritom granicu između bistroa za vanjske korisnike, te bikini bara za kupače.

 

Natječaj je raspisan 2005. godine, s gradnjom se počelo 8. svibnja 2009. godine, a radovi su od 2011. do 2014. godine bili prekinuti zbog nedostatka financija. Bazenski kompleks je napokon otvoren 30. svibnja ove godine, točno sedam godina nakon početka radova. U kojoj mjeri se dugi period gradnje odrazio na kvalitetu realizacije projekta?

 

Kvaliteta realizacije objekta sporošću gradnje nije bila narušena, osim što je prekid gradnje uzrokovao dodatne troškove za sanaciju konstrukcije koja je par godina bila izložena utjecaju atmosferilija. Sanacija je imala i svoje pozitivne strane, jer su njezini tehnološki zahtjevi omogućili eksperiment s taktilnošću betonskih površina. Betonski zidovi izvedeni u vidljivom betonu zbog brojnih pukotina morali su biti sanirani 2014. godine, a sanaciji je prethodio postupak pjeskarenja. Pjeskareni betoni izgledali su toliko prekrasno da smo ih nakon sanacije samo premazali sjajnim poliuretanom i ostavili vidljive u interijeru.

 

Što ste postavili kao prioritete prilikom osmišljavanja i realizacije projekta, o čemu se najviše vodilo računa?

 

Željeli smo stvoriti bazensku dvoranu u kojoj će kupači osjećati blizinu maksimirske šume, a koja će istovremeno biti fizički upečatljiva: s betonskim zidovima u kojima su vidljivi obluci iz rijeke Drave, filigranskom i suzdržanom bijelom čeličnom konstrukcijom, te velikim staklenim stijenama kroz koje se pogled pruža od Maksimira do stambenih nebodera u Budakovoj.

Također smo htjeli hermetičan program zatvorenog bazena na izrazito maloj parceli dopuniti otvorenim prostorima i sadržajima koje će koristiti kupači i vanjski posjetitelji. Osim zadovoljavanja osnovnog građevnog programa stvorili smo dodatnu vrijednost – ranije spomenute otvorene krovne terase za kupače i vanjske korisnike s malim nogometom, bikini barom i sunčalištem koje paralelno mogu koristiti sportski klubovi, rekreativci i djeca.

 

Kako se kompleks uklopio u postojeći urbani identitet Zagreba?

 

Tradicija javnih prostora u Zagrebu je vrlo važna. Na istočnom ulazu u centar grada Svetice su sa parkom Maksimir, gradotvorno i urbanistički, baš kao i zagrebačka zelena potkova, znak prepoznatljivosti Zagreba. Radi se o jednoj od najstarijih sportskih lokacija u gradu koja je oduvijek poticala na donošenje važnih odluka. Tako je primjerice legendarna skulptura Bika mojeg djeda, koja je predstavljala Jugoslaviju na svjetskoj izložbi 1958. u Bruxellesu, a do nedavno bila postavljena na ulazu u željeznički kolodvor grada Antwerpena, prema projektu arhitekta Vladimira Turine trebala biti postavljena na lokaciji Svetica, baš na ulazu u Maksimirski stadion. Stari je maksimirski stadion otvorenošću svoje sjeverne tribine uvažavao prisutnost i snagu maksimirske šume. Mi smo željeli osvijestiti duh te ideje pa smo servisnim traktovima ogradili parcelu s istoka i zapada, a u smjeru sjever- jug vizualno otvorili bazen prema Maksimiru.  Željeli smo da i bazen postane prepoznatljivo mjesto susreta u gradu na kojem ljudi rado borave i kada ne idu plivati.

 

Novi projekt je nastao na mjestu starog sportskog parka s otvorenim kupalištem izgrađenog 1965. godine prema projektu arhitekta Franje Bahovca. Jeste li preuzeli neke elemente od starog kupališta?

 

Staro je kupalište dio zajedničkog sjećanja svih Zagrepčana, legendarno i po hladnoj vodi koja se grijala isključivo suncem. I sama sam kao dijete plivala na tom bazenu. Sjećam se i dan danas bosonogog hodanja po pločama od pranog betona kojima je čitavo kupalište bilo opločeno. Materijalizacija našeg projekta u različitim vrstama betona, pranom, brušenom i pjeskarenom inspirirana je naslijeđem tog materijala. Snažna otvorenost i kontakt s vanjskim prostorom također su dio sjećanja kojim smo željeli zadržati karakter bivšeg otvorenog plivališta unatoč velikom građevnom programu kojeg je trebalo smjestiti na parcelu.

 

Koliko se vodilo računa o praktičnosti i funkcionalnosti, a koliko o suvremenom dizajnu kompleksa?

 

“Suvremeni dizajn” u smislu formalno/stilski spektakularnog izgleda nije nas zanimao. Arhitektura je disciplina vezana uz život ljudi i nije formalna vježba. Cilj nam je bio stvoriti kuću koja će kroz aktiviranje postojećih kvaliteta fizičkog, kulturološkog i povijesnog konteksta, a koristeći lokalne načine gradnje, stvoriti doživljajno snažan sportsko-rekreacijski ambijent.  Svijet za sebe. Svaka dobra arhitektura ne smije biti pomodna, već kao fizički izgrađeni prostor mora biti uvjerljiva i za 100 godina.

 

Ima li Zagreb dovoljno natkrivenih bazena u odnosu na populaciju grada? 

 

Potrebno je još nekoliko manjih bazena, posebno u zapadnom dijelu grada, kako bi se osigurala dostupnost i blizina svim građanima. Važno je pritom osigurati smisleno radno vrijeme bazena za sve građane. U Zürichu ili Beču moguće je u svakom gradskom bazenu plivati od 6-23 sata svaki dan i vikendom, kao što se u to vrijeme možemo voziti i tramvajem. To bi trebao biti i naš cilj.

 

Bazenski kompleks Svetice otvoren je početkom ljeta ove godine. Kako je prošla prva kupališna sezona?

 

Kupališna sezona bila je izrazito uspješna s preko 1800 posjetitelja dnevno u špici sezone. Novi bazen prihvaćen je s oduševljenjem prvenstveno zato što je ujedinio svoju sportsku, rekreacijsku i rehabilitacijsku funkciju. Potencijal je velik i za gradska događanja obzirom na jednu od najljepših zagrebačkih lokacija u blizini parka Maksimir. Očekuju se još otvorenje wellness centra, te osmišljavanje gastronomske ponude za bistro. Potrebno je revidirati i radno vrijeme vikendom, jer trenutno građani i obitelji s djecom vikendom ne mogu plivati u bazenu prije 12 sati što je nezamislivo.

 

Kako ste vi osobno zadovoljni realiziranim projektom?

 

Zadovoljna sam jer smo uspjeli dosljedno izgraditi jednu jasnu arhitektonsku ideju i stvoriti jedinstveni ambijent. Kuća nije ostala izolirani objekt već je svojim vizurama, krovnim terasama, te materijalitetom postala kulturološki i doživljajno dio Zagreba, Maksimira i Svetica.

 

  Objavljeno u Vijencu br.591