Arhitekt, urbanist i teoretičar Andrija Mutnjaković, poznat po arhitektonskom i urbanističkom projektiranju, te pisanju studija iz teorije i povijesti arhitekture, napisao je opsežnu monografiju u kojoj je obuhvatio prethodna istraživanja kulturne baštine objavljena u knjigama “Arhitekt Lucijan Vranjanin” i “Arhitektonika pape Siksta V.”, te ih nadopunio novim analizama i promišljanjima. Krajnji rezultat je monografija pod nazivom “Idealan grad”. Ova značajna publikacija donosi važne rezultate dugogodišnjeg autorovog istraživanja relevantnih umjetnika i humanista hrvatskog porijekla u osmišljavanju ideje grada.
Znakovite pojavnosti idealnog grada na području Hrvatske Andrija Mutnjaković obrađuje u opširnoj publikaciji na gotovo 300 stranica, preciznim i detaljnim analizama i promišljanjima, popraćenih kvalitetnim reprodukcijama gradova, pojedinih građevina, nacrta, rekonstrukcija, te ostalom foto dokumentacijom. Mutnjaković pritom iznosi stavove svih relevantnih istraživača kulturne baštine na području Hrvatske i Italije, te argumentira pojedine atribucije. “Ilirov grad”, “Dioklecijanov grad”, “Dalmatinčev grad”, “Vranjaninov grad”, “Petrisov grad”, “Sisktov grad” nazivi su poglavlja u kojima autor ukazuje na dosad nedovoljno analizirane aspekte hrvatskih doprinosa u osmišljavanju ideje grada odnosno doprinosa povijesti europske civilizacije. Citirajući akademika Velimira Neidhardta, ova knjiga “prikazuje traganje za idealnim gradom kao najvažnijom prostorno civilizacijskom temom cjelokupnoga ljudskoga razvoja”.
“Čovjek je stvorio grad. Grad je stvorio čovjeka” sintagma je od koje autor polazi, naglašavajući važnost samog grada u nastanku i razvoju civilizacije. Obzirom da se oblikovanje grada događalo u okviru kulture Mediterana još od antičkog doba, knjiga propituje koliko su narodi ove regije doprinijeli oblikovanju grada.
Prvo poglavlje autor započinje mitom o Zeusu i Europi, kojim objašnjava porijeklo naziva Illyrios odnosno Ilirija, naziva za pokrajinu u kojoj su Iliri oformili Monkodonju u Istri u II. stoljeću prije nove ere. Lokaciju Ilirije iz mita potvrđuje citatima helenističkog pjesnika i grčkog dramatičara, čime dolazi do spoznaje kako su potomci Illyriosa formirali pleme Ilira duž obje obale Jadranskog mora, dok fokus u ovom poglavlju stavlja isključivo na teritorij Istre. Element analize su utvrđena naselja, tzv. gradine, koja su bila smještena na vrhovima brežuljaka što im je pružalo idealne prirodne uvjete za stalni boravak naseljenika. Prije analize Monkodonje, Mutnjaković objašnjava urbanu morfologiju gradinskih naselja u Istri kao područja koja su do danas zadržala memoriju prapovijesne matrice. Detaljna interpretacija gradine Monkodonja počinje etimologijom samog naziva, nakon čega autor opisuje nastanak i povijesni razvoj gradine, referirajući se pritom na priznate arheologe, kustose i profesore koji se duži niz godina bave istraživanjem ovog lokaliteta. Monkodonja kao kružni grad, krunski uzorak prapovijesnog grada, najbolji je primjer jedne od najvećih gradina u regiji, jer je godinama bila zatrpavana zemljom i tako konzervirana, pa predstavlja plodno tlo za istraživanje.
Drugo poglavlje posvećeno je “jednom od najvelebnijih spomenika naše zemlje koji se ubraja u najpoznatije antičke spomenike u svijetu’,’ kako je rekao Cvito Fisković. Na temelju zapisa kroničara, autor upoznaje čitatelja s porijeklom Dioklecijana, njegovom poviješću i načinom razmišljanja, što predstavlja ključnu faktografiju presudnu za cjelovito razumijevanje Dioklecijanovog grada. “Jedini od svih ljudi, nakon što je osnovao Rimsko carstvo, nakon tolike časti i dostojanstva, sam od sebe, bez prisile, povukao se u privatni život kao obični građanin” citat je povjesničara Entropiusa koji možda ponajbolje opisuje način promišljanja cara Dioklecijana čija je direktna posljedica bila nastavak života u palači u njegovom zavičaju daleko od svih reprezentativnih velikih gradova Rimskog carstva. Cijelo poglavlje upotpunjeno je preciznim snimkama građevina i vjernim crtežima veduta palače koje je Robert Adam, dominantni arhitekt klasicističkog stila u Engleskoj, objedinio u knjizi posvećenoj arhitekturi Dioklecijanove palače. Andrija Mutnjaković u ovom poglavlju nije zaobišao vječno pitanje da li je Dioklecijanova palača villa, castrum ili urbs, već nudi odgovore relevantnih istraživača Dikolecijanova djela poput Frane Bulića i Mate Suića, dolazeći do zaključka kako palača posjeduje bitne elemente svih triju. No još iscrpnije se posvećuje analizi kastruma tvrdeći kako kastrum treba oponašati model grada, jer tako podsjeća vojnike na zavičaj, a sukladno činjenici da kastrum ovdje nije vojni logor već grad, time je Dioklecijanova palača zapravo Dioklecijanov grad. Grad nastao oko 300. godine u formi idealnog antičkog grada s ortogonalnom shemom ulica, cardom i decumanusom, i kvadratnim stambenim blokovima sa svetištem i javnim prostorom smještenim u centru grada. Kao što je sam autor to najbolje opisao, car Dioklecijan je “sagradio palaču u obliku minijaturnog grada kao realizaciju teoretskih aksioma antičkog promišljanja grada: Hipodamove urbanistike, Platonove estetike i Aristotelove etike”.
Treće poglavlje opširno obrađuje novi grad Pag, čiju je osnovu djelomično ostvario Juraj Dalmatinac 1443. godine. Ova tematska cjelina zanimljiva je iz nekoliko razloga. Riječ je o novom gradu Pagu za koji se zna točan datum početka gradnje, 18. svibnja 1443. godine i čija je struktura grada praktički u potpunosti sačuvana do danas. Povijest Dalmatinčeva grada počinje objašnjenjem povijesne situacije srednjovjekovnog grada Paga i želje stanovnika da sagrade novi utvrđeni grad u blizini solana. Jedinstvenost ove situacije leži, kako autor objašnjava, u činjenici da Pažani traže od mletačke vlasti, karakteristične po srednjovjekovnom gotičkom ukusu, stvaranje idealne strukture grada temeljene na renesansnoj morfologiji, što im biva i odobreno. Riječ je o “prvoj pojavi ranorenesansne arhitekture i skulpture u Dalmaciji i ranorenesansnog urbanizma u Dalmaciji i među prvima u Europi”, ističe autor. Pošto izvorni nacrti i slike grada Paga nikad nisu pronađeni, Andrija Mutnjaković većinu ovog poglavlja posvećuje iznošenju povijesnih činjenica koje idu u prilog atribuciji Jurja Dalmatinca kao autora urbanističkog koncepta novog grada Paga. Iznoseći faktografiju o sudjelovanju Dalmatinca u gradnji triju ključnih paških građevina – Crkva Blažene Djevice Marije, Knežev dvor i Biskupska palača – autor indicira da je Juraj Dalmatinac, kao dominantan autor koncepcije arhitekture Paga, mogao biti i kreator urbanističke koncepcije grada Paga, posebice ako se uzme u obzir činjenica da je u to doba jedino Juraj Dalmatinac imao dostojan autoritet afirmiranog venecijanskog arhitekta i kipara da bi mu Pažani povjerili izradu plana novog grada.
Četvrto poglavlje je najopsežnije obrađeno, što je i logično ako se uzme u obzir da se radi o analizi triju slika s vedutama idealnog grada koje je oko 1470. godine naslikao Lucijan Vranjanin. Andrija Mutnjaković navodi kako su tri slike veduta grada bile od iznimne važnosti za razvoj slikarstva, arhitekture i urbanizma iz tri razloga: “prvi je put naslikan totalni egzaktno konstruirani prostor urbanog ambijenta, prikazano je mnoštvo renesansnih pročelja kakva do tada nisu bila projektirana i prvi put je stvorena vizija novog renesansnog grada”. Ključnu ulogu za razumijevanje slika veduta igra Federico de Montefeltro, urbinski vojvoda, čija humanistička naobrazba i životna filozofija odgovaraju filozofiji idealnog grada odnosno idealne države. Preko Piera della Francesce, Montefeltro dolazi do Lucijana Vranjanina kojeg imenuje glavnim arhitektom gradnje njegove urbinske palače. Palazzo Ducale Vranjanin gradi od 1463. do 1479. godine i njome stvara arhetip pročelja renesansne palače. Iscrpnom analizom i usporedbom pojedinih građevina na slikama veduta, te pojedinih dijelova urbinske palače, autor potvrđuje svoje mišljenje o Vranjaninovom autorstvu. Sva tumačenja popraćena su bogatom foto dokumentacijom kako bi se čitatelju približila tematika i omogućilo kvalitetnije razumijevanje, primjerice, usporedbom realiziranih građevina s detaljima ilustriranih građevina na trima veduta idealnih gradova.
U tematskoj cjelini Petrisov grad, Mutnjaković obrađuje do sada nedovoljno istraženu i poprilično zanemarenu ulogu Franje Petrisa u povijesti hrvatske baštine. Creski filozof Franjo Petris autor je knjige “La citta felice” objavljene u Veneciji 1551. godine, koja predstavlja jedno od prvih i kapitalnih djela izučavanja organizacije idealnog renesansnog grada. Petris opisuje kako bi idealan grad trebao izgledati, gdje bi trebao biti smješten, kakva bi trebala biti organizacija sadržaja u gradu, a posebno se zadržava na socijalnoj strukturi grada koja uključuje socijalnu segregaciju na radnički, bijedan stalež kojeg čine seljaci, obrtnici i trgovci, te gospodski, sretan stalež kojeg čine vojnici, rukovoditelji i svećenici. Iz skromno opisanog grada autor prepoznaje Petrisovo prenošenje iskustva iz svog zavičaja tvrdeći kako Cres predstavlja idealan grad, dok obližnji Osor smatra primjerom nezdravog grada. Mutnjaković potkrepljuje svoju tvrdnju o Cresu kao sretnom gradu dokazima kako se je riječ o prosperitetnom trgovačkom gradu koji se nalazi na morskoj obali, smješten u dubokom zaljevu s uskim prolazom i tvrđavom na hridi, gdje je osnovna funkcija grada smještena na obalnom dijelu čime pridonosi njegovom izgledu.
Posljednje poglavlje bavi se Sikstom V., papom hrvatskog porijekla koji je, osim sveobuhvatne preobrazbe i rekonstrukcije Rima, u Loretu ostvario idealni renesansni grad nazvan La citta Felice. Počevši srednjovjekovnom legendom o Svetoj Kući, autor objašnjava važnost Svete Kuće u Loretu koja je postala okosnica formiranja bazilike Santa Maria di Loreto. Siksto V. bio je obožavatelj kulta Svete Marije kao Majke Božje, te je htio od Loreta napraviti Novi Jeruzalem. Kako skučeno naselje utvrđeno unutar zidina na brežuljku nije omogućavalo širenje, naredio je građenje cjelovitog novog utvrđenog grada koji će biti povezan s postojećim svetištem. Opsežno urbanističko planiranje i intenzivnu gradnju proveli su Fontana, koji je imao odlučujući utjecaj u odabiru lokacije i koncepcije Sretnog grada, te Floriani zadužen za prostorno planiranje i fortifikacijski sustav grada. Stvoren je novi grad sa rasterom pravokutnih ulica i blokova kuća, povećanih uz glavnu uzdužnu ulicu koja vodi od glavnih ulaznih vrata do vrata zasebno utvrđenog Loreta. Ispreplitanjem tema koje se zasebno obrađuju u pojedinim poglavljima, poput usporedbe crkve Santa Maria di Loreto i crkve Sv. Jakova u Šibeniku, zatim usporedbe Loreta i Urbina, te povezivanjem Siksta V. i Franje Petrisa, autor ovu knjigu zaključuje povezujući sva poglavlja u jednu zaokruženu cjelinu.
Objavljeno u Vijencu br. 502