Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

ARTisFACT

06.03.-10.04.2014., Galerija likovnih umjetnosti Slavko Kopač, Vinkovci

Festival dokumentarnog rock filma DORF u organizaciji Udruge ljubitelja filma RARE od 2007. godine uspješno promovira sve oblike filmskog, glazbenog i likovnog stvaralaštva povezujući interese građana, posebice mladeži, s aktivističkim pristupom novim komunikacijskim i filmskim tehnologijama. Program Udruge obogaćen je 2010. godine edukativnim programom EDiT, a od ove godine i projektom ARTisFACT nastalim na inicijativu akademskog slikara i profesora u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek Marka Šošića. Projekt okuplja devet mladih umjetnica i umjetnika s područja Vinkovaca koji završavaju ili su netom završili likovnu akademiju. Objedinjeni pod zajedničkom temom “Muzika i film” mladi umjetnici nude devet različitih interpretacija zadane teme, izražavajući se sebi svojstvenim poetikama, te pokrivajući pritom područja od video umjetnosti, instalacija, digitalne grafike, sve do klasičnih medija ulja, akvarela i bakropisa.

Individualnost kao luksuz

Iako se radovi Ksenije Jurišić ne bave temom glazbe ili filma, sam medij video rada preuzima funkciju poruke i teme izložbe. Kroz sadržaj video radova umjetnica upoznaje publiku sa svojim angažmanom i djelovanjem. Kratki video rad State komentar je na ulazak Hrvatske u Europsku uniju, događaj na koji su se referirali mnogi umjetnici uzimajući u obzir u kojim će se razmjerima taj korak odraziti na našu državu. Poigravajući se s višeznačnošću riječi ‘state’ umjetnica oblikuje riječ od kockica leda koje izložene suncu i toplinskom djelovanju gube svoj oblik pretvarajući se u lokvu vode. Otapanje leda direktna je kritika suvremenih kretanja društva koji rezultiraju, kako sama umjetnica kaže, ubrzanim razlaganjem i propadanjem. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju interpretira se kao stapanje s drugim zemljama članicama koje neminovno dovodi do gubljenja identiteta prihvaćajući osnovna kretanja dominantne globalizacije. Promjenjivost stanja metaforički oslikano kockicama leda interpretira promjenljivost države, promjenljivost nas kao naroda i u krajnjem slučaju promjenljivost identiteta koji se gubi u masi unificiranosti koju zahtijevaju određeni politički sustavi.

Rad Box bavi se sličnom problematikom, ali na razini pojedinca i intimnih promjena individue. Koja je cijena slobodnog kreativnog razmišljanja spram prilagođenom djelovanju u skladu s okolinom? Autorica stavljanjem predmeta u kutiju označava kategorizaciju naših uloga u životu. Vađenje osobnih stvari iz kutije čin je izlaganja naše intime – stvari koje simbolički definiraju ono što jesmo, što volimo, čime se bavimo, čemu se posvećujemo, ali i ono što skrivamo. Postavlja se pitanje kako zadržati bit svog postojanja unutar zadanih struktura koje ne cijene individualnost, već potenciraju stvaranje vojske podložne modificiranju?

Kanalizacija novih medija

Skulpturom U kadru Slavica Salak Balenović interpretira ljudsku figuru kamermana. U tehnici žice gradi oblike unutar drvenog okvira koji preuzima funkciju odabranog kadra. Kroz četiri rada autorica se fokusira na prikaz cjelokupnog lika, s popratnim manjim okvirima unutar kojih prikazom ruke ili kamere stavlja u fokus ključne elemente funkcije kamermana. Prostorni crteži s naglašenim drvenim okvirima govore o ograničavanju istine odabirom pojedinog kadra i formiranjem vlastite istine. Ističe se moć pojedinca da od anonimne osobe preko noći stvori televizijsku zvijezdu konstruiranjem određene slike o toj osobi.

Radovi Slavice Salak Balenović i Domagoja Burilovića, iako naizgled nepovezani, savršeno se nadopunjuju kroz interpretaciju funkcije današnjih medija. Dok Balenović figurom kamermana problematizira fenomen voajerizma kroz sve prisutniju formu reality show-a koja puni televizijski program, Burilović razrađuje sistem infrastrukture medija uspoređujući nove medije, koji svojim jednosmjernim procesom vrše indoktrinaciju publike, s kanalizacijom kao sistemom jednosmjerne odvodnje otpada kojeg sami proizvodimo. Fotografija, film, televizija i internet pritom postaju model nepovratnog kanaliziranja. Oštra kritika konzumerizma ističe nemogućnost utjecaja na društvo fokusirano isključivo na puku zabavu i propagandu. Kroz fotografije koje strateški raspoređuje u prostoru kako bi ogolile strukturu zida postajući pritom dio scenografije tog prostora, Burilović formira zanimljivu korelaciju medija i infrastrukture grada kao jednosmjernih sustava otpadnih strujanja.

Ekspresivna vs. kontrolirana ispovijed umjetnika

Fokusirani pokret Vjekoslava Filipovića prilikom gradnje spirale u jednom kontinuiranom potezu kroz duži vremenski period svjedoči o gotovo meditativnom činu maksimalne kontrole upravljanja rapidografom po papiru. Nastala spirala jedinstvena je i osobna poput otiska prsta, a svjedoči o jedinstvenom genetskom kôdu gdje kroz mirnoću i titravost, razmake između linija, količinu grešaka, te postojanost i izdržljivost isčitavamo osobine karaktera koje nam pruža autor kroz svoju osobnu “likovnu ispovijed”. Potpunu suprotnost Filipovićevom kontroliranom potezu daje ekspresija boja i dinamičan ritam linija na slikama Zorana Šimunovića. Autor spontanim potezima gradi središte slike koje definira kompoziciju u kojoj ništa ne miruje. Spontano širenje odvija se bez granica i bez kontrole, uvjetovano isključivo emocionalnim izrazom. Dinamičnost i ritmičnost slike analogija su ritmu i ekspresiji glazbe. Oba autora, svaki na svoj način, grade kompozicije u kojima izmicanje kontroli daje dinamiku prikazu, a izraz čine svojstvenim i zanimljivim.

Glazba i film

Za razliku od spontane ekspresije boja Zorana Šimunovića, rad Ivana Matančevića kroz dokumentaristički pristup interpretira glazbu. Dokumentiranjem izvedbe glazbenog djela okidanjem istog kadra prilikom kojeg duga ekspozicija fotoaparata bilježi pokret svirača Matančević stvara formu niza pokretnih sličica koje sugeriraju film u nastajanju. Niz nastalih fotografija čini cjelinu u kojoj se promatrač više ne fokusira na pojedini segment već na  doživljaj cjelovitosti energije koja bilježi ton glazbe.

Simbolika spirale

Martina Đerđ u tehnici bakropisa obrađuje proces komunikacije čovjeka s okolinom. Koristeći antropomorfni oblik na granici apstrakcije za prikaz ljudske figure, umjetnica interpretira različite dimenzije stvarnosti u kontekstu odnosa s neživim stvarima i predmetima u čovjekovoj okolini. Spirala koja je u prošlosti simbolizirala pojednostavljeni oblik labirinta ističe zamršeni odnos komunikacije i razumijevanja čovjeka s okolinom. Ljudski lik prikazan kao splet neurotičnih obrisnih linija svjedoči o fragilnosti ljudske duše i osjećaja, dok su neživi predmeti naglašeni crnilom ponavljajućih poteza koji ispunjavaju površinu papira. Napetost interakcijskog odnosa izražena je kroz potez, dok nedorečenost prikaza dopušta promatraču da dovrši priču vlastitom interpretacijom.

Fantazijski prizori svakodnevnice

Nikolina Starčević Vorgić, poznata po svojim ranijim ciklusima prikaza iz svakodnevnog života u tehnici ulja na platnu, predstavila se nizom akvarela u kojima zadržavajući figurativnost prikaza uvodi elemente fantazije. Nadrealna interpretacija svakodnevnice ne bazira se na podsvjesnom, već na fragmentaciji stvarnosti kroz presjek elemenata koji ju čine jedinstvenom. Motivom odsječene glave kao forme autoportreta umjetnica stavlja naglasak na psihološku interpretaciju prikaza. Glava kao metafora osobnosti, inteligencije i memorije biva stavljena u niz bizarnih situacija od kojih neke odražavaju sjećanja na putovanja, svakodnevnicu ili osobne strahove, dok se drugi izravno nadovezuju na neke glazbene ili filmske uratke poput Panovog labirinta.

Autorica kroz svoje radove pruža niz elemenata formirajući sukus iskustava, sjećanja, trenutačnog raspoloženja i očekivanja, te misli i osjećaja, preispitujući kolika je zapravo mogućnost objektivnog pogleda ukoliko svaki pojedinac djeluje na temelju svojih dosadašnjih iskustava, vođen osobnim ciljevima i očekivanjima. Fokusirajući se na identitet okoline u kojoj živimo, autorica se direktno nadovezuje na promišljanja Ivana Miletića koji, vođen profesorovim tumačenjem umjetnosti kao “područja koje treba odražavati okolinu iz koje je umjetnik potekao”, stvara cikluse radova u kojima tematski razrađuje određene emocije.

Filmski arhetipovi ljudskih emocija

Vođen temom izložbe Ivan Miletić odabire četiri tematski različita, ali interpretacijski povezana filma koja ocrtavanjem slojevitih i kompleksnih tragičnih sudbina glavnih likova pružaju umjetniku bazu za slojevitu psihološku analizu ljudske prirode kroz vizualnu interpretaciju likova. Nazivi radova citati su iz odabranih filmova koji simbolički definiraju priču pojedinog lika. “Her lie reflected my lie” (Fight Club) prikaz je Marle, žene koja suočava glavnog protagonista filma sa samim sobom, tj. lažima koje svi mi govorimo sebi i ostalima svojski se trudeći da te laži postanu istina ako ih dovoljno puta izgovorimo. “I told you I would make it Mama” (Requiem For A Dream) satira je koja na brutalno naturalistički način prikazuje naličje američkog sna. Bol, poniženje, fizičke i duševne patnje glavnih likova sažeti su u prikazu muškog lika u čučnju s rukama oko nogu i glave položene na koljena. Takav položaj asocira na položaj karakterističan za dijete koje je tužno ili u strahu, te sklupčano čeka u nadi da će ono što je loše nestati ako dovoljno dugo ostane u tom položaju sklopljenih očiju negirajući svijet oko sebe.

“The past is just a story we tell ourselves” (Her) citat je iz filma koji preispituje mogućnost ljubavi spram umjetne inteligencije. Kroz priču baziranu na psihičkom testiranju ljudskih granica, film obrađuje pitanja kompleksnosti ljudskih emocija i potreba, što nam je portebno kako bismo voljeli i osjećali se voljeno, u kakva duševna stanja smo sposobni porinuti, iz kakvih smo se depresivnih stanja sposobni izvući, te što čini magičnu formulu koja nas uvlači i izvlači iz pojedinih emocija? Autorov prikaz gotovo prozirnog čovjeka okrenutog leđima dok odlazi od promatrača zadržava anonimnost lika, ali ujedno i naglašava pitanje zaljubljujemo li se u nečiji um, u nečiju fizičku prisutnost i je li moguće da ljubav funkcionira ako jedan od ključnih segmenata nedostaje? “We lonely here mostly too” (Meet Joe Black) citat je posve sporednog lika starice koja prepoznaje smrt zamaskiranu u lik privlačnog mladog muškarca. Mudrost dugovječnog života govori o čovjekovom osjećaju usamljenosti prilikom kojeg lijepe uspomene, poput blic kadrova iz prošlosti, preplavljene pozitivnim emocijama, čine mozaik našeg života.

Kompleksni čin izvedbe djela koji obuhvaća fotografiranje, crtež, iscrtavanje tekstura uključujući i digitalnu grafičku obradu rada reflektira kompleksnost prikazanih ljudskih emocija. Otuđenje, samoća, autodestrukcija, depresija, bezizlaznost i očaj objedinjeni su bogatom dubinom crnila, bojom koju često vežemo uz negativne emocije. Paradigma rodnog kraja prožima mračne prikaze elementima magle, nepreglednih šuma i pustih oranica koji se uklapaju u atmosferičnost obrađene teme.

Zanimljivost ove izložbe leži u istovremenoj povezanosti s festivalom, te slobodi da se svaki umjetnik predstavi karakterističnom formom, djelovanjem i promišljanjem. Iako naizgled posve različiti, radovi se međusobno na nekoliko razina nadopunjuju i komuniciraju. Pružajući novom naraštaju likovne scene mogućnost zajedničkog izlaganja u galerijskom prostoru u sklopu festivala koji je već utabao svoj put i stekao vjernu publiku, mladim umjetnicima je omogućeno djelovanje na domaćem prostoru u cilju afirmacije suvremenog likovnog izričaja na području Vinkovaca i šire okolice, oplemenjujući pritom kulturni i društveni sadržaj grada.