Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Bojan Dolenec

Bojan Dolenec slijedio je svoj put umjetnosti pohađajući srednju školu primijenjene umjetnosti i dizajna i razne likovne radionice da bi 2012. godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti nastavnički smjer (slikarstvo) u klasi profesora Damira Sokića i profesora Emila Roberta Tanaya. Njegov životni put bio je ispunjen mnogim iskušenjima i iskustvima koja je odlučio izraziti u umjetnosti. U djetinjstvu i ranoj mladosti Bojan je bolovao od epilepsije, te je svoj život opisao, izrazio i dočarao kroz intimnost stvaralačke emocije. Svojim živopisnim slikarstvom ispunjenim subjektivnim i naglašeno ekspresivnim izrazom Bojan oslikava vlastitu autobiografiju. Već u diplomskom radu obrađuje Međuprostore koje definira kao kratka stanja između sna i jave. Riječ je o stanjima koja izazivaju strah, tjeskobu i nemogućnost djelovanja. Temu detaljnije razrađuje u ciklusu Epi – fauves. Kroz ekspresivne prikaze mutiranih životinja Bojan izražava promjene koje se zbivaju u ljudskom tijelu i umu prilikom epileptičnog napada. Strah izazvan neželjenom promjenom transformira ljudsko biće u nadnaravnu zvijer. Snažnom gestom, izraženim koloritom i intenzitetom poteza dočarana je neizvjesnost ishoda te gubitak kontrole nad situacijom. U posljednjem ciklusu radova pod nazivom Doživljaji slika postaje pročišćena emocija. Uporaba jeftinih materijala poput lesonita stavlja naglasak na običnog čovjeka i stvarne probleme, dok crne konture definiraju niz halucinantnih likova unutar privatnog prostora doma. Pročišćenim jezikom lišenim suvišnih detalja Bojan gradi kompoziciju akromatskim bojama. Intimna priča čovjeka koji je bio instrument u rukama liječnika, prilikom čega je izgubio kontrolu nad vlastitim životom postepeno nestaje. Često ponavljanje prikaza u kojima lik izlazi iz raznih predmeta poput stolne lampe, wc školjke i ormara interpretacija je oslobođenja iz okova skučenih, mračnih i ograničenih prostora. Riječ je o metafori novopronađeog puta slobode i ozdravljenja.

Kada si otkrio da te zanima umjetnost i da se njome želiš baviti u životu?

Odrastao sam u slikarskoj obitelji, gdje se osjećao miris terpentina, a svaki crtež ili omanju skicu jako se poštovalo i cijenilo. Gledao sam Ljerku, moju tetu, kako slika u atelieru. Tamo sam provodio većinu dana. Odgojen sam na mješavini impresionizma, realizma, može se reći i klasicizma. Odgojile su me Filakovčeve slike… Kada sam upisao školu primijenjene umjetnosti i dizajna shvatio sam da se želim baviti umjetnošću.

Tvoj stvaralački put nije običan, prošao si mnogo toga u životu, suočio se s vrlo teškim situacijama. Možeš nam nešto više reći o svom životnom putu?

Pola moga života bolest i lijekovi su imali velik utjecaj. Zbog lijekova, kao da živite pod staklenim zvonom, prisutni ste, ali u biti i niste. U to vrijeme život je protjecao jako sporo. U školi vas profesori i učenici gledaju sa sažaljenjem, zbog toga je bilo  i nedorečenih stvari. Dugo sam se zbog toga osjećao neshvaćeno, te sam bio introvertiran. Moj život je počeo operacijom 1999., a netom kasnije, kada sam prestao piti lijekove, epilepsija je nestala. Kasnije bolest promatrate posve drugačije. Što se više udaljavate imate bolji pogled.

Iz tvog dosadašnjeg opusa razvidno je da su djela odrazi proživljenog, specifičnog iskustva. Kako pristupaš umjetničkom djelu? Opiši nam svoj stvaralački proces koji prethodi nastanku djela?

Prvo čekam i promišljam. U fazi tog promišljanja počinju mi navirati razne slike i tada počinjem stvarati crteže. Kada proberem 10 najboljih crteža, počinjem slikati. Najgora faza je kad stojite pred praznim platnom, s kistom u ruci… No kad počnete, sve je lakše i lakše.

Kako umjetničko izražavanje utječe na tvoj odnos prema bolesti?

Jako utječe, to je usko povezano. Katkad sam se pitao u životu: da nemam epilepsiju bi li me umjetnost uopće zanimala ili bih otišao u sasvim drugom smjeru?

Prošle godine si imao izložbu u Galeriji Kopjar naziva Epi-fauves. Možeš nam objasniti naziv i izložbe i tematiku radova izloženih u galeriji Kopjar?

Moje izložbe su biografske i nadovezuju se jedna na drugu. Prikazao sam epileptične aktove koji se strahom transformiraju u zvijeri. Epi od ‘epilepsija’ i fauve – francuski ‘zvijer’, otud naziv epileptične zvijeri. Dok sam smišljao ime sjetio sam se kako su fauviste likovni kritičari prozvali zvijerima, stoga je fauvizam ujedno i zvjerizam. Izvrsno je pasalo uz moju temu.

Vidljiv je stanovit pomak od tadašnjih radova i novih djela izloženih u Galeriji Matice Hrvatske u rujnu ove godine. Mogli bismo reći da je došlo do pročišćenja i smirivanja kolorita iako je snažna ekspresija poteza i oblika još uvijek prisutna.

Bilo mi je bitno postići jasnoću poruke u sadržaju i ne opterećivati ga bojama.

Tvoji radovi su naglašeno autobiografski, nabijeni emocijama, proživljenim strahom i iskustvom. Vrlo je hrabro ogoliti svoj život i osobnost pred publikom.

Vrlo mi je važno ispričati svoju priču na iskren način. Želio bih da ljudi prepoznaju epilepsiju kao običan dio stvarnosti jer je ona danas još uvijek veliki tabu za većinu ljudi. Statistika govori da određen postotak ljudi čak misli da je prijelazna. Kada se razbiju predrasude, to će biti u drugom planu a likovna kvaliteta u prvom, kao i kod bilo koje druge teme. Slikari koji su slikali npr. društvene nepravde ili ratove sigurno su emotivno bili njima pogođeni, ali nikomu nije palo na pamet da u njihovom slikanju vidi terapijsku komponentu oslobađanja od emotivne ranjenosti.

Izuzev osobnog iskustva, gdje još pronalaziš inspiraciju?

Inspiraciju prolazim svugdje; na ulici, u prirodi, u društvu prijatelja, u mislima. Pokušavam svakodnevne stvari povezati sa svojim iskustvima.

Koji su ti daljnji planovi?

Razmišljam organizirati izložbu izvan Zagreba, možda i izvan Hrvatske. Austrija možda…

 Što za tebe znači umjetnost?

 Umjetnost je za mene širok pojam. To je život kroz koji prolazim.