Danijel Babić

Danijela Babića nazivaju “najaktivnijim protagonistom novosadske slikarske scene”. Svojim britkim humorom i prepoznatljivim autorskim rukopisom baziranim na pop-art tradiciji, stripu, ilustraciji i uličnoj umjetnosti, ovaj novosadski umjetnik izražava svoj pogled na civilizacijski trenutak u kojem živimo. Osim o njegovoj aktualnoj retrospektivnoj izložbi u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, u razgovoru s Danijelom Babićem dotakli smo se i drugih tema koje desetljećima opterećuju umjetnike poput manjka financija u kulturno-umjetničkom sektoru, nepostojanja autorskih honorara, nestajanja likovne kritike, te odnosa kustosa i umjetnika.

 

Počnimo s najklasičnijim pitanjem – što te najčešće inspirira?

Nemam neki motiv ili ideju kojoj se vraćam, ali često reagiram na vizualne podražaje suvremene pop kulture. To može biti i naslov pjesme koju trenutno slušam, a koja je inicirala neke asocijacije. Njih onda pretvaram u skicu/crtež u pokušaju da reflektiram svoje emocije i atmosferu vremena u kojem je nastala. Ako sam zadovoljan, pretačem je u sliku. Primjerice, rad “Kao da sam umoran, kao da sam star” nastao je kao posljedica slušanja pjesme grupe Ekatarina Velika.

 

Koje tehnike najčešće koristiš u svom radu?

Radim uglavnom akrilom na platnu ili lesonitu. Akrilna boja je u mom slučaju idealna jer se brzo suši, a tu je i moment plakatskog pristupa slici. U posljednje vrijeme koristim i cerade, PVC ploče i sprejeve. Kako mi neki materijal dospije u ruke, poigram se s njim da vidim što se u konačnici može dobiti. Ponekad i sama ideja zahtijeva upotrebu nekih sredstava i materijala koji nisu “čisto” slikarski, poput sprejeva i šablona.

 

Miloš Arsić, autor tvoje prve izložbe u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine 2001. godine, u tvom vidi kreativnu bliskost s mogućnostima reklamnih panoa, stripa i grafita. Koliko je u pravu i jesi li u tim vidovima umjetnosti pronašao bliskost sa svojim radom?

Strip je najizravnije utjecao na formiranje mog likovnog izraza. Kao dječak čitao sam Disneyeve stripove u Mikijevom zabavniku, a radovi Carl Barksa na Paji Patku su me oduševili. Taj čovjek je imao nevjerojatnu liniju i stilizaciju, bio je vrhunski crtač.

 

Vidljiv je i utjecaj pop arta. No, istražujući tvoj rad pročitala sam u jednom intervjuu kako nisi baš fasciniran glavnim predvodnicima pop arta. Možeš li to pojasniti?

Kad se poigravaš s produktima pop kulture neminovno se smještaš u tu kategoriju. No, gledajući reprodukcije najpoznatijih predstavnika pravca tijekom studija, nisam baš bio oboren s nogu. Svidjeli su mi se neki Warholovi radovi, a ponajviše Roy Lichenstein i Keith Haring kojeg sam upoznao tek kada sam se već formirao. Međutim, više su me fascinirali Egon Schiele, Gustav Klimt i općenito bečka secesija.

 

U tvojim radovima često je prisutna kritika izražena kroz suptilni humor. Što najčešće komentiraš i problematiziraš u svojim radovima?

Mislim da je to, prije svega, ljudski rod sa svim svojim manama i vrlinama, a ponajviše civilizacija u kojoj živimo i zapitanost kako smo do ovoga došli. Rekao bih da nismo daleko dogurali.

 

Koliko ima osobnog, a koliko refleksije aktualnih zbivanja u tvom radu?

Mislim da su to neodvojive stvari. Svaki zanimljiv umjetnik je vrlo osoban, a samim time i poseban ako je uspio dati snažan osobni pečat svom radu. Aktualna zbivanja oblikuju naše dnevne živote i ta refleksija je neminovna u radu, te na kraju daje pečat vremenu u kojem živimo. Naravno, postoje umjetnici koji se bave isključivo likovnošću i nemaju potrebu, recimo to tako, sukobljavati se sa svijetom.

 

Kakve su reakcije ljudi na tvoje radove i poklapaju li se s tvojim očekivanjima ukoliko ih imaš?

Reakcije su emotivne, iskrene, katkad burne, ali uglavnom pozitivne. Naravno, djeca uvijek najiskrenije reagiraju. Moja očekivanja uglavnom završavaju sa završetkom rada na nekoj slici, a ona tada započinje vlastiti život. Najbitnije je da sam u tom trenutku zadovoljan napravljenim, te da sam ispunio vlastita očekivanja.

 

U ciklusu “From Babich to Art” citirao si najpoznatija slikarska ostvarenja starih majstora. Koja si remek-djela podvrgnuo svojoj interpretaciji?

Tu su se našli Vermeer, Pieter Bruegel, Jean Fouquet, Goya, Botticelli, Masaccio, Matthias Grunewald, Michelangelo, Edvard Munch, Degas, Seurat, Vasilij Vereščagin, Hokusai, Kraljica Nefertiti, Venera iz Willendorfa, krava iz Lascauxa, nepoznati majstor iz XVI. stoljeća i francuski strip crtač Georges Pichard. Jedina poveznica među njima je ta da su mi se upravo ti radovi svidjeli i da su na mene ostavili snažan utisak. No, postoji još puno djela i autora koji mi se sviđaju i vjerojatno će biti još koji osvrt u budućnosti.

 

Veliki utjecaj na tvoje stvaralaštvo ima i glazba što vidimo u nazivima radova, pa i u portretima poznatih glazbenika.

Glazba je bitan dio života mnogih ljudi, pa tako i mojeg. Ona od svih umjetnosti najbrže i najizravnije utječe na naše emocije. Tijekom rada slušam raznorodnu muziku od trancea, world musica, etno glazbe s ovih prostora, stoner rocka, pa sve do thrash metala koji slušam posebno u završnici neke slike, jer mi pomaže oko dizanja adrenalina i fokusa kod izvlačenja linija crteža.

 

Trenutno se u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine može pogledati tvoja retrospektivna izložba pod nazivom “Radovi 2002.-2017.” Izložene su slike, billboardi kao slike uvećanih formata, printevi i nacrti za murale, crteži, plakati i katalozi samostalnih izložbi, kao i naslovne stranice knjiga, publikacija i časopisa u kojima su publicirani tvoji radovi. Koliko eksponata broji izložba?

Izložba sadrži preko 90 radova, ne računajući plakate, publikacije i nešto uporabnih predmeta. No, i ta brojka je promjenjiva, jer će pred kraj biti izloženi dječji radovi nastali kao reakcija na neke od mojih radova, a i promijenit ćemo mali dio postava izložbe s drugim radovima i na kraju ćemo zamijeniti jedan rad sa slikom koja je nastala u prostoru muzeja tijekom izložbe. Koga zanima više, može skinuti katalog izložbe u pdf formatu na linku: Danijel Babic – Works 2002-2017-MSUV-Novi Sad

 

Tvoj opus je zaista bogat i raznolik. Koliko je bilo teško izabrati radove koji će biti zastupljeni na izložbi obzirom da je riječ o pregledu posljednjih 15 godina aktivnog djelovanja?

Haha! Da, bilo je zahtjevno, čak i fizički, jer sam morao dopremiti većinu radova u prostor muzeja. Bilo je teško zamisliti raspored i grupiranje radova, pa smo to učinili na licu mjesta. Od pribojavanja da neću imati dovoljan broj radova za jednu izložbu došlo je do viška eksponata dovoljnih za priređivanje još jedne izložbe.

 

Kako je bilo na otvorenju?

Bilo je sjajno. Pozitivna atmosfera, puno ljudi, dosta prijatelja. Prema riječima djevojaka koje rade u muzeju bilo je između 300 i 350 posjetitelja. Ljudi su prolazili, komentirali radove, podsjećali se gdje su ranije vidjeli pojedina djela. Međutim, ja sam, kao i obično na otvorenjima, bio u nekoj vrsti transa i uistinu se ne sjećam svih detalja. Tek kada vidim fotografije podsjetim se koga sam sve vidio. U jednom trenutku se u atriju muzeja gdje se služilo piće mogla čuti i grupa Slayer.

 

Imao si preko 60 samostalnih izložbi i sudjelovao si na brojnim skupnim izložbama. Izdvajaš li neku izložbu ili projekt kao izuzetno drag ili poseban?

Ima izložbi koje pamtim, ne toliko po komforu i ugodnosti, nego jakim osjećajima koje vežem uz njih. Pamtim, primjerice, prvu izložbu koju sam s bratom održao u galeriji Sava Šumanović u Šidu. Tada sam po prvi put vidio vlastite radove u većem broju na zidovima galerije (tu ne računam grupne izložbe) i pred otvaranje sam imao užasnu tremu. Izložba u Budimpešti ostala je zapamćena po radovima koji su vraćeni na granicu zbog papirologije i odnosu “pomoćnika” koji mi je dodijeljen oko postava izložbe. Tada sam cijeli postav izložbe napravio sam, što me, pak, uvijek podsjeti da je prva izložba na kojoj nisam morao ništa raditi oko postava bila u organizaciji Muzeja savremene umetnosti Vojvodine 2001. godine. To mi je bilo veliko iznenađenje, jer sam već navikao da uvijek moraš sam zasukati rukave. Ovu posljednju izložbu vjerojatno ću pamtiti po zahtjevnosti – počevši od rada na publikaciji, do postava izložbe i svih popratnih aktivnosti. Ima ih još koje su se urezale u pamćenje, ali da ih sad ne nabrajam. Najbolje pamtimo traumatična iskustva.

 

Pokrivaju li muzeji i galerije sve troškove izložbe ili se, kao u Hrvatskoj, često očekuje od umjetnika da financira dio produkcije svoje izložbe?

U Srbiji je situacija ista kao i u Hrvatskoj. Razlikuje se u nijansama od grada do grada. Dobar dio troškova uglavnom padne na samog izlagača, a imajući u vidu kako funkcionira prodaja umjetnina to predstavlja veliki problem. Tada postavljaš sam sebi pitanje smisla čitavog angažmana ne bi li prikazao rad u nekoj drugoj sredini. Moje iskustvo je, naravno, raznoliko i zavisi od kvalitete ljudi koji rade u raznim kulturnim centrima i galerijama. Događalo se i da mi se radovi vrate oštećeni, nakon čega su uslijedili mukotrpni pregovori oko rješavanja problema.

 

U Hrvatskoj se ponovno aktualiziralo pitanje autorskih honorara za umjetnike što je do sada više bio mit nego realnost. Pojedina strukovna udruženja poslala su priopćenje hrvatskim galerijama, muzejima i kulturnim ustanovama s namjerom da se uvede redovna praksa isplate honorara izlagačima. Kakvo je stanje u Srbiji?

Stanje je nikakvo. Tek pojedine institucije isplate honorar koji je više simboličan. Kao da se očekuje da umjetnici sami financiraju kulturu dok se istovremeno ogromna sredstva daju na raznorazne festivale upakirane u ruho kulture. Kruha i igara, kako kaže dobro poznata metafora. Ako se u Hrvatskoj uspije uvesti takva praksa, to će predstavljati veliku pobjedu prvenstveno za kulturu zemlje, a potom i za vječno marginalizirane umjetnike.

 

Naišla sam na tvoja promišljanja da likovni kritičari žele biti predvodnici novih umjetničkih pokreta što dovodi do toga da je bitnije ime kustosa koji organizira izložbu od umjetnika koji izlaže. Što je po tebi uloga kustosa izložbe, a što uloga likovnog kritičara?

Uloga kustosa i kritičara je prije svega prepoznavanje vrijednosti pojedinih pojava ili autora, bez obzira na osobne afinitete i ukazivanje na njih, te približavanje publici. A tu je potreban talent, baš kao i za proizvodnju te iste umjetnosti.

 

U Hrvatskoj likovna kritika praktički izumire, a i oni koji još imaju hrabrosti češće se orijentiraju na kritičko promišljanje tzv. klasične umjetnosti negoli konceptualne. Kakva je likovna kritika u Srbiji i smatraš li da se sva umjetnost treba kritički promišljati?

Sve, a ne samo umjetnost, treba kritički promišljati. Samo tako se dolazi do podizanja svijesti. U Srbiji je situacija slična. Države nam guraju obrazovanje i umjetnost u stranu. Zar je potrebno ovdašnjim političarima objašnjavati važnost navedenog? Oni bi trebali biti fakultetski obrazovani ljudi svjesni potreba vlastite države i njihova je obaveza da naprave ključne pomake. Međutim, kada dođu na vlast svi se ponašaju kao faraoni, potirući prethodno, ne mareći za vlastiti narod i čineći sve da izvuku korist za sebe. Najgori sinovi naših zemalja su u politici.

Likovnoj kritici su potrebni ljudi koji rade svoj posao profesionalno, s ljubavlju i iskreno.

 

Čime bi se bavio da nisi umjetnik?

Ovo je najteže pitanje i na njega nemam odgovor. Ne mogu zamisliti takvu situaciju, jer nemam interesa za druge oblike aktivnosti, posebno ako uključuju veći broj ljudi.

 

Na čemu trenutno radiš?

Trenutno sam još uvijek angažiran na aktivnostima oko izložbe, ali počinjem s radom na slikama vezanim za staru slavensku religiju i mitologiju, te izvlačenjem na površinu našeg kolektivno nesvjesnog koje još uvijek kola našim venama.

 

Zvuči jako zanimljivo! Kakvi su ti planovi za blisku budućnost?

Vjerojatno organizacija izložbe na Explosiv stageu u okviru Exit festivala gdje mi se promišljanje o sljedećim radovima poklapa s dolaskom ruske pagan metal grupe Arkona. Jako me zanima hoću li u ovo malo vremena koje mi je preostalo do početka festivala stići napraviti radove.

 

 

GALERIJA RADOVA