Kada govorimo o kulturnim i umjetničkim događanjima u Hrvatskoj, sama od sebe nameće se činjenica kako upravo u tom području često naš balkanski mentalitet dođe do punog izražaja. Pritom mislim na potpuno apsurdnu činjenicu da će organizatori izložbi, koji su ujedno i financijeri, prije zakinuti suradnike za honorare negoli odustati od domjenka na otvorenju. I to ne mislim kao šalu, već kao činjenicu.

Tako nastaje jedan zanimljiv paradoks gdje ljudi dolaze na koncerte, kazališne predstave i filmske projekcije, uredno plaćaju ulaznice i znaju da nema besplatne hrane i pića, ali svejedno ta događanja su dobro posjećena, dok su otvorenja izložbi u pravilu besplatna te popraćena isto tako besplatnim domjenkom, ali i dalje imaju daleko manju posjećenost od koncerata i kazališnih predstava. I tu se nameće pitanje zašto je uz besplatan ulaz nužno osigurati i besplatne zalogaje i je li to zaista pravi put za privlačenje publike u muzeje i galerije? Stječe se dojam da ljudi neće biti zadovoljni kvalitetom izložbe tj. viđenog i posjećenog ukoliko dodatno nešto besplatno ne gricnu ili ne popiju na otvorenju?

I tako smo došli do situacije da ustanove koje unutar svojih godišnjih programa pokrivaju realizaciju izložbi s financiranjem pozivnica, plakata i deplijana, povremeno kustosa, a u najboljem slučaju i umjetnika, pri svakoj realizaciji izložbe osiguravaju domjenak na otvorenju. I da se razumijemo, domjenak nije problem ako su osnovni aspekti realizacije izložbe pokriveni, a tu mislim prvenstveno na autorske honorare umjetnika i suradnika bez kojih ni ne bi bilo izložbe. Navest ću par primjera koji potvrđuju ove uvriježene manire. Ne planiram navoditi nazive ustanova, kako ne bih dovela u neugodnu situaciju vanjske suradnike i umjetnike. Imena u konačnici nisu bitna, već praksa koja se primjenjuje.

IMAMO OGRANIČENI BUDŽET, ALI MOŽEMO POKRITI DOMJENAK

Trebala sam raditi jednu samostalnu izložbu za koju je osoba iz ustanove zadužena za realizaciju izložbe rekla kako na raspolaganju imaju budžet od 800 € bruto za cjelokupnu realizaciju izložbe, a taj iznos je trebao pokriti: troškove produkcije radova (razvoj 30-ak fotografija), prijelom i tisak deplijana, kustosa i domjenak. Ako imate samo 800 € bruto budžet – zašto je domjenak naveden kao stavka osnovnog troška umjesto honorara umjetnika na temelju kojeg su dobivene financije i potvrđen program? Nikada mi neće biti jasan pristup da se s toliko malim iznosom pod osnovne stavke navodi i domjenak na otvorenju.

MOŽEMO VAM ORGANIZIRATI IZLOŽBU, ALI…

Još jedan otužan primjer stiže iz muzeja koji je za realizaciju izložbe ponudio ni više ni manje nego ustupanje svog tehničara za postavljanje izložbe i pokrivanje troškova domjenka na otvorenju. I to je to. To je sve. Upravo ovaj primjer dodatno potvrđuje da čak kada ustanove ne žele financirati cjelokupnu izložbu, u najuži krug troškova koje su voljne pokriti, uredno svrstavaju domjenak što je zapravo posve nelogično ako uzmemo u obzir da Ministarstvo kulture i medija te drugi izvori financiranja za javne ustanove u kulturi u pravilu nikada ne osiguravaju troškove reprezentacije odnosno hranu i piće?! Kako onda uvijek završimo na tome da i kada su vrlo oskudni financijski uvjeti koje ustanove osiguravaju za izložbu, nikada se ne zaboravi uvrstiti domjenak?

ŠEĆER NA KRAJU!

Vjerojatno najneugodniji trenutak poniženja umjetnika i kustosa odvio se od strane ustanove koja je bila proaktivna i sama se javila kako želi ugostiti izložbu. Iako nije bila riječ o muzeju ili galeriji, radilo se o ustanovi koja je izdašno financirana od strane grada za svoj rad. Našli smo se na sastanku s direktoricom dotične ustanove i taj sastanak je bio poprilično neugodan, jer je cjelokupna komunikacija išla u smjeru da se realizira izložba bez pokrivanja ikakvih troškova, što je u potpunosti neizvedivo. Što pod time mislim? Prvo pitanje na sastanku je bilo ”pa dobro je li baš moramo imati plakat za izložbu?”, da bi se drugo nametnulo samo po sebi “je li baš nužno da radimo deplijan izložbe i koliko opsežan on mora biti?”, a kulminiralo je trećim pitanjem “pa dobro jel biste vi mogli malo smanjiti taj vaš honorar?”. Mislim da možete i sami pretpostaviti kako je dalje tekao niz ovih nebuloznih pitanja i komentara? Nakon što sam zbog prijateljstva i suradnje s umjetnikom snizila svoj honorar i nakon što smo maksimalno izašli u susret ustanovi i sveli deplijan na osnove, dogovorili smo izložbu za koju smo u konačnici sve sami odradili – ja predgovor, umjetnik prijelom kataloga, zajedničko postavljanje izložbe bez ikakve tehničke podrške i promoviranje otvorenja putem vlastitih kanala i kontakata. Kada je došao dan otvorenja izložbe uslijedilo je pravo iznenađenje! Direktorica, koja je sat vremena naricala kako oni nemaju novaca, ali bi zaista jako voljeli ugostiti ovu izložbu i predstaviti umjetnika u svom prostoru te je smanjila sve honorare i budžete na osnove osnova, za samo otvorenje izložbe angažirala je dvoje glazbenika te je bio upriličen domjenak koji je po procjenama onih koji se bave cateringom koštao barem 9.000 kuna odnosno 1.200 €. Bilo je tu pršuta, sira, kozica, lososa, riblje paštete i ostalih delikatesa. Dakle, domjenak i glazba su koštali više od cjelokupne izložbe. Ako to nije bila direktna uvreda za umjetnika i kustosicu, ne znam što jest.

Od tri navedena primjera, dva su iz Zagreba i jedan iz grada s izdašnim budžetom za svoj sektor. Naravno, mogla bih nastaviti s nabrajanjima, ali htjela sam kroz tri vrlo različita primjera ukazati na ustaljeni obrazac pristupa i djelovanja pojedinih ustanova i ljudi na stalnim plaćama prema umjetnicima i vanjskim nezavisnim suradnicima. Razvidno je kako se umjetnik i kustos tj. primarna i stručna radna snaga ne cijeni i ne percipira kao prioritet prilikom realizacije izložbi, iako bez umjetnika ne bi bilo ni ostvarenih financija za realizaciju godišnjeg programa. Čast izuzecima, ali ovakvi primjeri ukazuju kako su se popratni, sekundarni sadržaji poput domjenka i glazbe nametnuli na ljestvici prioriteta rukovodećih u ustanovama kao neophodan element svakog otvorenja izložbe. Kako i zašto je do toga došlo, ostaje za zaključiti, ali ovaj tekst se može shvatiti i kao apel za revalorizacijom prioriteta prilikom realizacije izložbi.