Nakon niza neuspješnih pokušaja obnove i revitalizacije Francuskog paviljona, ovaj spomenik nulte kategorije napokon poprima vizuru remek-djela moderne arhitekture koju je izgubio tijekom niza godina propadanja i zapuštenosti. Zahvaljujući svojoj jedinstvenoj inženjerskoj inovaciji Paviljon je od samog početka uvršten u preglede najzanimljivijih konstrukcija XX. stoljeća.
Povijest Francuskog paviljona seže u daleku 1937. godinu kada je bio izgrađen za potrebe sajamske izložbe Zagrebačkog zbora, svojevrsne preteče današnjeg Zagrebačkog velesajma. Projekt francuskih arhitekata Roberta Camelota i Jacquesa i Paula Herbéa, te građevinskog inženjera Bernarda Lafaillea svojom karakterističnom nosivom metalnom konstrukcijom zauzeo je središnju poziciju unutar Zagrebačkog zbora. Na površini većoj od 600 četvornih metara, izložbeni paviljon Francuske isticao se vrhunskim rješenjem konstrukcije i oblikovanja – prvi put je primijenjena tankostijena vitoperna konstrukcija za nosivu strukturu u visokogradnji. Zasluge za odvažan poduhvat konstrukcije prstena koji drži plitku obrnutu kupolu bez potpornja, koji prenose težinu kao konstrukcija toka, pripale su projektantu konstrukcije Bernardu Lafailleu. Valjkasti monovolumen nepravilna oboda natkriven je spomenutim visećim krovom – le voile mince – u formi plitkog stošca. Ono što dodatno čini ovu konstrukciju izvanrednom dimenzije su primijenjenih konstruktivnih elemenata – 12 šupljih čeličnih cilindričnih stupova promjera 80cm i debljine samo 3mm podržava gredu kružnog oblika na visini od 13,5m od tla na koju je ovješena membrana u obliku obrnutog krnjeg stošca promjera 32,30m. Opisana opna debljine 3mm zauzima površinu od 820m2 i izgrađena je od trapeznih čeličnih ploča koje su prethodno pripremljene u radionici, a potom zavarene na licu mjesta. Rezultat je krovna konstrukcija razapeta pod teretom središnjeg kružnog nadsvjetla tj. visećeg stropa i staklenog krova sastavljenog od čeličnih ploča u rasponu od 30m.
Razlog zašto je obnova Francuskog paviljona bazirana na skoro pa potpunoj rekonstrukciji nosivih i nenosivih elemenata leži u povijesnoj činjenici same izvedbe paviljona 1937. godine. Od kolovoza do prosinca 1936. godine izrađena je sva projektna dokumentacija, dok je izgradnja paviljona počela u listopadu 1936. godine unatoč činjenici da tada još nije bila izdana dozvola za gradnju. Francuski paviljon svečano je otvoren 14. travnja 1937. godine, no radovi na paviljonu trajali su sve do otvorenja prve izložbe 17.travnja 1937. godine, a dokumentacija svjedoči o aktivnostima na paviljonu sve do ožujka 1939. godine. Upravo zbog vrlo kratkih rokova za projektiranje, autori su se odlučili na skoro montažnu gradnju paviljona. Pritisak i ograničenja rokovima rezultirali su jedinstvenim prostorom specifičnog tehničkog rješenja građevine od iznimne kulturno-povijesne vrijednosti, ali s jednim velikim propustom u projektu koji je doveo do pojave kondenzata na podgledu krova, a kasnije i do ubrzane korozije nosive konstrukcije.
Prema izvornoj namjeni Francuski paviljon se koristio kao stalni izložbeni prostor Republike Francuske. Robert Camelot je za korištenje paviljona predvidio četiri vrste događanja – dvije proljetne velesajamske, te jesensku i konferencijsku manifestaciju, no nakon što je kompleks Zagrebačkog zbora prešao u vlasništvo Studentskog centra 1957. godine, paviljon gubi svoju funkciju i postaje skladište scenske opreme teatra ITD, te brojnog uredskog inventara. Takvo stanje zapuštenosti dovelo je do radikalnog propadanja paviljona. Tijekom godina bilo je nekoliko pokušaja oživljavanja paviljona, no svi su oni bili kratkotrajnog daha. Početkom 80-tih godina u paviljonu su prikazani filmovi, nacrti i projekcije adaptacije samog paviljona, te je izveden performans Umjetno srce. Početkom 90tih Francuski paviljon preuzima funkciju scenskog prostora i u njemu se izvodi nekoliko kazališnih predstava, no opasnost poroznog stanja paviljona nije dozvoljavala kontinuiranu uporabu bez prethodne sanacije prostora, te se paviljon iz sigurnosnih razloga do daljnjeg zatvara. Osim pokušaja oživljavanja prostora izrađeni su konkretni projekti obnove i adaptacije Francuskog paviljona poznatih hrvatskih arhitekata – 1963. godine Vjenceslav Richter i Vahid Hodžić napravili su Investicioni elaborat adaptacije okruglog paviljona u dansing-kabare; Zdenko Grbac i Eugen Franković 1982-85. godine predlažu građevni program sanacije okruglog paviljona u sklopu Studentskog centra pod nazivom Teatron, te projekt rekonstrukcije Francuskog paviljona u Zagrebu Nenada Fabijanića iz 1992. godine. Unatoč navedenim projektima i brojnim studijama i studentskim radionicama, te izložbama o povijesti i mogućim obnovama paviljona, tek se 2003. godine krenulo u konkretnu obnovu koja traje do danas.
Do obnove Francuskog paviljona došlo je u sklopu inicijative Sveučilišta u Zagrebu da se ponovno definira sadržaj prostora Studentskog centra. Sporazum o obnovi Francuskog paviljona u okviru Studentskog centra 2009. godine potpisali su gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, rektor Sveučilišta Aleksa Bjeliš i ravnatelj Studentskog centra u Zagrebu Niko Vidović. Predviđen rok završetka radova bio je kraj 2009. godine, a proračun obnove iznosio je devet milijuna kuna. Skandal koji se javio tijekom rekonstrukcije SC-a, vezan uz pozamašan dug Studentskog centra nastao zbog zapošljavanja velikog broja novih ljudi u administraciji, te sufinanciranje gradnje dvaju paviljona u Studentskom domu Stjepan Radić sa novcima koje Studentski centar nema, rezultirao je i odugovlačenjem obnove Francuskog paviljona.
Francuski paviljon je 1987. godine stavljen pod preventivnu zaštitu, a 2003. godine je upisan u Registar nepokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. U skladu s navedenim, primarni cilj autora projekta obnove Alana Brauna bio je vratiti paviljon u izvorno stanje uz izvođenje isključivo nužnih tehničkih zahvata. Nakon izrade arhitektonske snimke postojećeg stanja i provedenih sveobuhvatnih konzervatorsko-restauratorskih istražnih radova na konstrukciji uvidjelo se da je stanje betonske, metalne i drvene konstrukcije iznimno loše i da je obnova nosivog sustava neizvediva. Bilo je potrebno ponovno izvesti nosivi sustav slijedeći dokumentaciju o izvornoj konstrukciji. S obzirom na zatečeno stanje, bile su potrebne dvije godine za izradu cjelokupne projektne dokumentacije za obnovu i rekonstrukciju.
Istraživanja su pokazala kako je korozija uništila i do 40% presjeka izvorne nosive konstrukcije, pa je bilo potrebno obnoviti kompletnu čeličnu i drvenu konstrukciju. Izrađeni su novi stupovi, koji su rađeni jednako kao i izvorni, ali s kvalitetnijom zaštitom protiv korozije. Izvedena je i krovna ploha s vijencem i stožastim svjetlikom na središnjem dijelu. Čelična konstrukcija napravljena je u radionici, slijedeći original u smislu materijala i dimenzija, te su potom gotovi elementi dovezeni na gradilište gdje su montirani i vareni. Nakon završetka izvedbe čelične konstrukcije montirana je novo izvedena drvena konstrukcija, te su postavljeni prozori i vrata.
Rekonstrukcija, obnova i adaptacija u potpunosti su prilagođene izvornom projektu, konstrukciji i izgledu Francuskog paviljona. S obzirom da je Paviljon bio građen kao privremena građevina sa jeftinim materijalima, namijenjen sezonskom korištenju, prilikom obnove izvedene su određene prilagodbe koje doprinose dugotrajnosti ovog kulturnog dobra. Nakon drvene stolarije, izvedena je instalacija podnog grijanja, struje i vode, obrada i saniranje betonske konstrukcije, te sanitarije smještene u podrumski prostor. Inovacija podnog grijanja i toplinske izolacije omogućuju korištenje prostora tijekom cijele godine. Trenutno se rade preostali završni poslovi poput montaže rukohvata na ulaznim vratima, postava bravarskih rukohvata na stepeništima, i još neki manji radovi popravaka. Nakon njihovog završetka i uređenja okoliša slijedi tehnički pregled i izdavanje uporabne dozvole. Završetak svih radova predviđa se u studenome 2013. godine. Buduća namjena Paviljona trebala bi biti ista kao i izvorna – izložbeni prostor – s proširenim opsegom događanja poput raznih kulturnih i umjetničkih programa, predavanja i prezentacija.
Iako su nacionalni paviljoni Zagrebačkog zbora izvedeni u približno isto vrijeme, između 1937. i 1938. godine, Talijanski, Njemački i Češki paviljon dobili su novu funkciju nakon prelaska u vlasništvo Studentskog centra, dok je Francuski paviljon postao skladište što je uvelike ubrzalo njegovo propadanje. Paradoksalno zapravo, s obzirom da je jedino Francuski paviljon pojedinačno zaštićeno kulturno dobro koje nadilazi lokalni značaj, jer ga i Francuzi smatraju svojim kulturnim dobrom, te su se financijski i stručno uključili u obnovu Paviljona, koju prati predsjednik nacionalnog odbora ICOMOS-a Pierre Antoine Gattier.
Ova tragična povijest propadanja prvoklasnog spomenika arhitekture, samo je jedna u nizu otužnih priča hrvatske realnosti. Građevina koja je bila prepoznata po svojoj vrhunskoj konstrukciji izuzetno naprednih tehnoloških i tehničkih rješenja za doba u kojem je nastala, ostavljena je preko 70 godina da propada i trune. Ovo je jedna od rijetkih priča koja je dobila sretan kraj. No treba se postaviti pitanje što i kako s ostalim vrhunskim primjercima kulturne baštine koji čekaju svoj dan.
Objavljeno u Vijencu br. 512