Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Alegorija i arkadija – antički motivi u umjetnosti

26.09.-08.12.2013., Klovićevi dvori

Visoka koncentracija ljepote

Danas, kada se klasičan stil u umjetnosti više ne cijeni, kada je čak i suvremeno bavljenje figurativnom umjetnošću degradirano, zanimljivo je podsjetiti se razdoblja kada se takav princip rada cijenio, podupirao i veličao, te rezultirao nastankom cijelog niza remek-djela naših najpoznatijih umjetnika na prijelazu XIX. u XX. stoljeće. Možda bi upravo ovakve izložbe mogle utjecati na glavne aktere hrvatskog kulturno-umjetničkog kruga, posebice onih koji oblikuju mlade talente na akademijama i podsjetiti ih da je pedagogija osnovno polazište kod usmjeravanja mladih umjetnika, te da treba podupirati svaki razvoj ukoliko on zadovoljava osnovne premise za likovnu naobrazbu, a ne poticati samo one čiji afinitet odgovara ukusu profesora. Pozitivan pomak vidljiv je u primjeru mladih autora koji su se posvetili stvaranju umjetnosti u stilu novog realizma, gotovo hiperrealizma, čime se umjetnost odmiče od pukog veličanja samo onih djela kod kojih se često možemo zapitati koliko je zapravo moćno djelo koje tako slabo komunicira da dolazi sa cijelim priručnikom za interpretaciju svog izričaja i konteksta?

Pomno osmišljena i kvalitetno prezentirana izložba “Alegorija i arkadija – antički motivi u hrvatskoj moderni” govori o periodu stvaralaštva na prijelazu XIX. u XX. stoljeće kada je umjetnost, imitirajući obrasce prošlosti, stvarala djela iznimnih formalnih dostignuća. Oživljavanje klasičnih estetskih kanona predstavlja sredstvo za izražavanje skrivenih poruka putem savršeno uprizorenih antičkih tema i motiva. Krajnji cilj nije bila tehnička savršenost izvedbe, već je ona činila kulisu za izražavanje vlastitih emocija, preokupacija ili moralnih vrijednosti.

Ako izuzmemo kontinuirani nedostatak organiziranosti ustanove Klovićevih dvora, izložba predstavlja hvalevrijedan projekt kustosice Petre Vugrinec, koji je osmišljen i realiziran u suradnji s Irenom Kraševac s Instituta za povijest umjetnosti i Darijom Alujević iz Arhiva za likovne umjetnosti HAZU-a, te mladim kolegama Ivanom Radmanom zaduženim za obradu arheološkog konteksta i povjesničarem filma Danijelom Rafaelićem koji je obradio filmove s temom antičke prošlosti. Ova mlada skupina stručnjaka napravila je kvalitetan izbor prvoklasnih umjetnika, ne opterećujući izložbu s mnogo imena, ali pomno birajući i prezentirajući crème de la crème hrvatske Moderne. Iako je na izložbi prezentirano preko 130 djela, promišljen izbor i uključivanje ne samo slikarstva i kiparstva već i primijenjene umjetnosti i filma čini ovu izložbu skladnom zaokruženom cjelinom koja nam pruža sveobuhvatan pregled antičkih tema i motiva, a da pritom ne dođe do stanovitog zamora kod posjetioca zbog bombardiranja prevelikom količinom podataka. U skladu s time, legende su pregledne, te rječnikom namijenjenim širokoj publici skreću pozornost na najzanimljivije komponente pojedinog djela, umjetnika ili perioda. Za razliku od često pompoznih najava izložbi u Klovićevim dvorima koje puno obećavaju, a malo toga u konačnici daju, ova izložba zaista pruža jedinstvenu priliku vidjeti prava remek-djela, neka po prvi put prikazana zagrebačkoj publici, kao što su Kirka Bele Čikoš Sesije iz Veleposlanstva Republike Mađarske u Londonu, te do sada neizlagani veliki Bukovčev akt Andromeda posuđen iz Narodne galerije u Ljubljani, i Toaleta Atenjanke/Posljednji retuš Vlahe Bukovca iz Muzeja istorije Jugoslavije iz Beograda.

Larpurlartizam i erudicija

Izložba nas uvodi u svijet lapurlartizma, gdje umjetnost stimulirajući intelekt i osjetila oplemenjuje svakodnevni život stvaranjem djela čiste ljepote. Prva prostorija prikaz je humanističke naobrazbe krajem 19. stoljeća kada je antika bila poimana kao umjetnički vrhunac u povijesti čovječanstva. Precizne studije Auera i Mašića u tehnici olovke odlikuju se mekoćom i finoćom u obradi prikazanog lika. Izloženi sadreni odljev Here prema originalu iz 5.st.pr.n.e. primjer je odljeva prema kojima su umjetnici vježbali svladavanje formalnih zakonitosti oblikovanja. Pažnja je posvećena i ženskim umjetnicama tog perioda koje nije zaobišla zaokupljenost antikom i svladavanje ikonografskih tema. Slika Statua Venere iz 1883. godine, autorice Štefane Klaić-Hribar, u prvi plan stavlja pastuozne nanose boje prilikom oblikovanja nabora tkanine, dok je idealizirano tijelo modelirano mekim prijelazima svjetla i sjene.

Zanimljiv ‘iskorak’ prilikom razgledavanja izložbe čini Pozivnica “Društva umjetnosti” za izlaganje, iz 1896. godine u tehnici laviranog tuša. Iskorak zato što je djelo važnije kao dokumentacijski podatak, negoli kao likovno djelo. Riječ je o pozivnici na Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. godine povodom obilježavanja tisuću godina Ugarskog kraljevstva na kojoj je izlagao velik broj poznatih hrvatskih umjetnika predstavljenih i na ovoj izložbi.

Neopisiv je doživljaj na jednom mjestu uživati u Bukovčevim patricijkama, Medovićevim pompejankama, Čikoševoj Penelopi i Kirki, te Auerovoj kraljici ruža. Ova koncentracija naglašene ljepote, senzualnosti i suptilnosti primjer je esteticizma u punom smislu te riječi. Anđeoske djevojke bujnih kosa i rumenih usana, naglašene ženstvenosti tijela u romantičnim haljinama mekih tkanina koje naznačuju obrise njihovih tijela smještene su u romantične eksterijere mediteranskog podneblja ili luksuzne interijere s mramornim arhitektonskim elementima. Prikazane u opuštenim pozama prilikom češljanja ili pripremanja za uživanje u blagodatima rimskih kupelji, često su okružene brojnim predmetima iz antičkog doba poput bista, vaza, pribora za uređivanje poput ogledala, češljeva, nakita, ukrasa za kosu i brojnih drugih dekorativnih predmeta.

Postavljanje male studije koja je prethodila nastanku velikog reprezentativnog umjetničkog djela pruža posjetiocu mogućnost usporedbe i praćenje razvoja umjetnika. Takav je slučaj i s jednim od najranijih sačuvanih radova Roberta Auera Svečani dan. Remek-djelo velikih dimenzija u izduženom formatu sadrži sve elemente koji čine Auera iznimnim slikarom. Vrhunska tehnika prisutna je u tretiranju raznovrsnih tekstura – od detaljne obrade podnog mozaika, preko oblikovanja brončane biste i stroge arhitekture pa sve do nježnih, mekih nabora odjeće mlade djevojke i delikatnog cvijeća u njenim rukama.

U istoj prostoriji izložene su Bukovčeve Patricijka III i Mlada patricijka iz 1890. godine. Sličnosti s Auerovim ženskim likom pronalazimo u istom mediteranskom tipu djevojke klasičnog kanona ljepote sa tamnom kosom i opijajućim pogledom, ovalnog oblika lica s ravnim nosom i naglašenim crvenim usnama. Slika Mlada patricijka izložena na Salonu 1890. godine postigla je veliki uspjeh osvojivši brončanu medalju. Promatrajući sliku, vidljiva je uspješnost cjelokupne izvedbe. Zelenilo prirode čini pozadinu mlade djevojke koja sjedi na kamenoj klupi. Raskošna paunova lepeza u njezinoj ruci, te bogata draperija finog materijala grčke haljine sa zlatnim povezima i bogato ukrašenim zlatnim porubom elementi su koji svjedoče o profinjenom ozračju cijele kompozicije. Sve je podređeno kultu ljepote.

Terme, Pompeji i Dioniz

Posve drugačiji tip čulnosti prisutan je u slikama djevojaka s glazbenim instrumentima Ivana Tišova. Na slici Djevojka s lutnjom iz 1890. godine nedefinirana pozadina usmjerava svu pozornost na ženski lik okrenut leđima prema promatraču. Teška tkanina smeđeg tonaliteta skliznula je s ramena djevojke usredotočene na sviranje, te je pritom otkrila delikatnost ženske građe s naglaskom na krhka leđa i nježan vrat. Umjetnik svjesno odabire položaj poluprofila s leđa koji naznačuje karakter lika, zadržavajući pritom anonimnost djevojke.

Tema rimskih kupelji bila je čest motiv što je vidljivo i po djelima izloženim u jednoj od prostorija gdje Auer, Medović i Bukovac obrađuju spomenutu temu. Dodatak vitrine sa izloženim predmetima koji su bili čest motiv na slikama naših umjetnika pobliže ilustrira naglašenu materijalnost i pažnju posvećenu detaljima u prikazima antičke tematike. Slike Kraljica ruža i Prije kupelji dva su maestralna djela Roberta Auera koja obrađuju njegovu najdražu tematiku – slikanje ljepote golog ženskog tijela. Ruže u punom cvatu prisutne na obje slike, čest su Auerov lajtmotiv, a simboliziraju mladost i ljepotu, ali ujedno i njihovu prolaznost. Prikaz četrnaest djevojaka na slici Kraljica ruža čini sukus antičke ljepote. Ženstvenost je prisutna u svakom naslikanom elementu – pastelne boje prozračnih haljina, nježan inkarnat lica i tijela djevojaka, senzualnost središnjeg nagog lika te naglašena ambijentalnost i eteričnost cjelokupne kompozicije.

Obzirom da je na retrospektivnoj izložbi Mate Celestina Medovića naglasak bio više na njegovim zavičajnim pelješkim krajolicima zanimljivo je pomnije proučiti i djela iz njegove antičke faze. Pompejanke malih formata izložene u zasebnoj prostoriji prikaz su Medovićeve umješnosti u spajanju teme Rimljanki sa monumentalne slike Bakanal i svoje terase u zavičajnoj Kuni na Pelješcu. Terasa iz stvarnog života poslužila je kao antička kulisa za smještaj ženskih likova naslikanih poput skica, bez prepoznatljivih karakteristika koje bi ih međusobno razlikovale. Jedino Pompejanka iz 1901. godine ima osobnost, te se izgledom uklapa u mediteranski karakter Bukovčevih patricijki, s bitnom razlikom u pozi koja nije idealna i nije namještena, već je riječ o spontanom položaju djevojke koja si popravlja frizuru.

Koncentracija dosad neviđenih remek-djela hrvatskih velikana smještena je u najvećoj dvorani. Dedal i Ikar/Ikarov pad naziv je Bukovčevog diptiha posuđenog iz Narodnog muzeja u Beogradu na kojem Bukovac prikazuje Ikara i Dedala prilikom namještanja krila i Ikara pri padu. Legende sa citatima pjevanja iz Ovidijevih Metamorfoza vrlo slikovito dočaravaju svijet grčke mitologije. Gotovo nepoznat Bukovčev akt Andromeda djelo je iznimne kvalitete. Zavodljiva ljepota golog ženskog tijela naglašena je kontrastom tamne pozadine stijene na koju je ženski lik privezan, a zajedno s toplim smeđim tonovima duge raspuštene kose još više ističe inkarnat senzualnog ženskog tijela pritajene erotike. Majstor kompozicije u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, Bela Čikoš Sesija predstavljen je, uz ostala djela, i slikom Kirka koja je u medijima najavljivana kao najveća atrakcija izložbe. Antičke teme često su bile samo paravani za izražavanje vlastitih misli i emocija, pa je tako Čikoševa Kirka interpretirana kao parafraza umjetnikove vjernosti svojoj supruzi, a Penelopa kao vjernost Čikoševe supruge njemu za vrijeme njihove razdvojenosti.

Izložene skulpture mogu se podijeliti na sadrene odljeve prema originalima iz antičkog doba koje su služile za vježbu i studije, te vrhunska ostvarenja najznačajnijih predstavnika naše Moderne – Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca. Skulptura je zastupljena i kroz izbor Meštrovićevih ranih djela nastalih na klasičnoj podlozi. Karakteristično Meštrovićevo oblikovanje ženskog tijela prisutno u mramornom reljefu Plesačica iz 1911. godine nagovješćuje reduciranu stilizaciju koja je obilježila njegovo stvaralaštvo za vrijeme Prvog svjetskog rata. Tema plesačice prikazana je i u formi plitkog reljefa na izloženoj Vazi dugog vrata rađenoj po narudžbi za Meštrovićevog mecenu Karla Wittgensteina, bogatog bečkog industrijalca.

Ova iznimna izložba pruža nam ulazak u svijet najvećih majstora slikarstva i kiparstva hrvatske umjetnosti na prijelazu XIX. i XX. stoljeća. Velik trud mlade ekipe stručnih ljudi dotakao se teme koja nije u potpunosti obrađena, ozbiljno pristupio velikom poslu i uspješno napravio antologijski izbor djela, te ga adekvatno prezentirao hrvatskoj javnosti, pružajući pritom posjetiteljima evokativnu i poučnu izložbu.

GALERIJA

Objavljeno u Vijencu br. 511