“Ne volim priče o umjetničkim veličinama”
Goran Trbuljak neminovno je jedan od naših najznačajnijih konceptualnih umjetnika još od doba kada akteri na likovnoj sceni nisu bili sigurni u značenje riječi konceptualna umjetnost. Prije dvije godine Trbuljak je proslavio četrdesetu obljetnicu prve samostalne izložbe u Galeriji Studentskog centra izlažući svoju fotografiju slikanu s leđa, s natpisom “star, ćelav, a još uvijek netalentiran”.
Sva ironija i skromnost koncentrirani su u tom natpisu, koji se s manjim modifikacijama kontinuirano pojavljuje kroz njegov stvaralački opus, pa je tako i dio trenutne izložbe Ekstravagantna tijela: ekstravagantne godine u Klovićevim dvorima s plakatom “…star i ćelav tražim, galeriju” iz 1994. godine.
Iako kolege Gorana Trbuljaka često nazivaju zafrkantom, nemoguće je ne primijetiti njegov čvrst karakter kojim je kročio novim putevima kontrirajući nekim ustaljenim normama i načelima umjetnosti. Upravo o tome svjedoči i njegova samostalna izložba u Radničkoj galeriji. Monografije Gorana Trbuljaka svojevrstan su komentar i stav umjetnika o formi monografije. On ne izlaže jednu monografiju u boji, tvrdog uveza i lijepog sjajnog papira, popraćenu brojnim fotografijama u visokoj rezoluciji kako bi se svaki pojedinac mogao diviti njegovoj ličnosti i stvaralaštvu. Trbuljak izlaže dvjestotinjak monografija manjeg formata, grupirajući ih u nekoliko kategorija prema vanjskom izgledu pojedine monografije. Koristeći prazne bilježnice i potrošne materijale poput škarnicla, papira za umotavanje iz papirnica, pekara i dućana on stvara cijeli niz unikatnih monografija koje na nestereotipan način doista pričaju priču o životnom vijeku i opusu ovog konceptualnog umjetnika. Referirajući se ponovno na stariju dob, koristi svaki materijal kako bi na njemu nešto nacrtao prvom olovkom ili kemijskom koja mu dođe pod ruku. I tu staje. Takve crteže na već korištenim materijalima on izlaže kao gotov proizvod, bez dorade i bez uljepšavanja – what you see is what you get. Time im daje autentičnost, originalnost i u krajnju ruku unikatnost jer je svaka monografija ručno izrađena, i pritom oslobođena dodatnih troškova obrade i izrade.
Osim propitivanja svrhe monografija, autor izložbe referira se i na autentičnost umjetničkih djela, odnosno veličanje nedodirljive umjetnosti često izložene iza staklenih okvira i ograda, osigurane kamerama i alarmima, odnosno elementima koji doprinose osjećaju strahopoštovanja prema djelima velikih imena umjetnosti.
Izložba Monografije Gorana Trbuljaka konceptualni je komentar autora na demistifikaciju umjetnika i dematerijalizaciju umjetnosti kroz umjetnicima toliko važnu formu monografije kojom potvrđuju svoju važnost i veličinu na polju umjetnosti.
Što Vaše monografije govore o Vama?
One su podijeljene na tri dijela. Postoje bijele, crno-bijele i kolor monografije. Svaka od njih bi trebala obrađivati jedno područje. Crno-bijele monografije obuhvaćaju radove s kojima me ljudi najčešće povezuju i s kojima sam osobno zadovoljan. Ti radovi nastali su 70tih godina kada se sve dokumentiralo u crno-bijeloj tehnici.
U jednom periodu umjetnicima je bilo jako važno imati kolor monografiju, to je bio… neću reći vrhunac karijere, ali vrhunac uspjeha i postignuća jednog umjetnika. Kada dobiješ kolor monografiju onda si velika faca. Tako sam ja napravio svoje kolor monografije, ali u njima sadržajno nema ništa. One su samo po koricama kolor monografije, obojane u različite boje, ali iznutra potpuno prazne, dapače, one su čak zalijepljene, pa se ne mogu ni listati. Razlog tome je što u svom radnom vijeku nemam puno kolor radova da bi ih mogao staviti u tu monografiju, ali budući da svaki umjetnik mora imati kolor monografiju onda sam si i ja isto tako napravio kolor monografiju.
Bijele monografije su posebna priča. One su nastale tako da sam s jednom monografijom htio vidjeti kako bi ona izgledala kada bi bila oslobođena teksta, kada bi u njoj bile samo fotografije i tako sam najprije blokirao tekst. To mi se svidjelo pa sam kasnije blokirao i fotografije i tako je nastala jedna serija potpuno nevinih, bijelih monografija koje su praktički oslobođene bilo kakvog sadržaja.
Koje je Vaše općenito mišljenje o pisanju monografija?
Ja mislim da su monografije umjetnicima jako važne i to iz nekoliko razloga. Prvo, taština umjetnika je zadovoljena. Drugo, jedna kvalitetna monografija postaje, ukoliko umjetnik ima galeriju ili izlaže u galeriji, vrlo važna jer je to praktički katalog po kojem vaš trgovac prodaje vaša umjetnička djela, a ljudi vole kupovati stvari ako vide da su otisnute u lijepom skupom katalogu. Treće, postoje ozbiljne monografije u kojima su sva djela jednog umjetnika koja je on ikad napravio zabilježena na jednom mjestu.
Monografije su dobar proizvod, no nameće se pitanje hoće li one opstati i u bliskoj budućnosti, jer danas većinu informacija o umjetniku možete saznati na internetu. Teško je predviđati što će biti za deset godina i s internetom, a još manje što će biti s monografijama.
Može li se izložba Monografije (crno-bijele, bijele i kolor) interpretirati kao komentar na cijelu situaciju s povlačenjem Vaše monografije?
Pa to i jest na neki način vezano, a opet cijela izložba baš i nije povezana s tim detaljem. Priču sam spomenuo i u tekstu koji sam napisao za ovu izložbu. Moja monografija je bila povučena iz knjižare i tako je ona postala mrtva. Kada sam radio bijele monografije, sjetio sam se filma Žike Pavlovića Kada budem mrtav i beo, pa mi je to samo još potvrdilo da ta bjelina može značiti i smrt neke moje monografije. Na ovoj izložbi doživio sam jedan bizaran trenutak. Kada sam postavio izložbu i pogledao te staklene vitrine, dobio sam dojam kao da se radi o nizu mrtvačkih sanduka. Onda mi je ta vitrina gdje su bile bijele monografije ličila na priču o Snjeguljici koja je bila sva u bijelom i u potpuno staklenom sanduku i čekala princa da ju poljubi i onda je sve živnulo. Čudne stvari vam prolaze kroz glavu kada pripremate izložbu. Primjerice, kada je bila dogovorena izložba išao sam prebrojati koliko imam monografija jer sam mislio da ih je oko dvjesto, a zapravo nisam bio siguran. Na kraju smo izbrojali sedamsto monografija, onda sam odlučio da ću ih napraviti još tristo i onda još onu jednu koja će biti 1001 i ona će se zvati 1001 monografija. Ona će možda biti otisnuta.
Koji je Vaš stav o konceptualnim umjetnicima danas?
Kada je Zvonko Maković sedamdesetih godina došao na jednu izložbu, gledajući radove upitao nas je da li je to konceptualna umjetnost. Moram priznati da tada nisam bio upoznat s tim terminom. Postojali su različiti smjerovi kao arte povera i slično, ali konceptualna umjetnost je bila nešto za mene novo. Tako da smo se kolega i ja pogledali, kimnuli potvrdno glavom i rekli ”da, ako ti kažeš da je to konceptualna umjetnost, onda je konceptualna umjetnost”.
Kao što onda ja nisam bio siguran i nisam znao da li je to konceptualna umjetnost tako će danas svi vrlo rado reći za sve što baš nije razumljivo da je to konceptualna umjetnost. Vjerojatno su tako govorili i za nadrealizam u jednoj fazi. Taj termin se proširuje, ali nemam ništa protiv toga. Primjerice, neće me smetati da mi netko sad kaže da sam fluxusovac, neodadaista, nadrealista ili nešto slično. Zapravo mi je svejedno. Objektivno, bitka je dobivena. Istina je da su 70tih godina ljudi koji su se bavili takvom umjetnošću za mnoge, koji danas rade slično, bili ridikuli. Vjerojatno su i sada, ali nešto manje, jer je veći broj umjetnika koji rade, ajmo to tako nazvati – konceptualnu umjetnost.
Završili ste fotografiju u Školi za primijenjenu umjetnost, slikarstvo i grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti i zatim kameru na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Postoji li medij u kojem ste se potpuno našli ili se svakom u potpunosti posvetite i pronađete u njemu ovisno o prilici i okolnostima?
Rekao bih da to ide po nekim životnim etapama. Kad sam bio mlađi nisam baš bio pretjerano komunikativan pa mi je bilo jednostavnije uzeti komad papira i na njemu nešto nacrtati. Stjecajem okolnosti posao sam malo komunikativniji pa mi je onda bilo lakše raditi s većim brojem ljudi, pa se čovjek opet zatvori i tako to to ide ciklički.
Slovite za kvalitetnog i respektabilnog profesora, kako ste se snašli u pedagoškom radu na samim počecima?
Pa ja zapravo svoje studente zovem mojim samoukim studentima. Nemam osjećaj da sam ih nečemu puno naučio. Oni su naučili gledati i vidjeti prvenstveno sami.
Dobro, no što Vam je bilo najvažnije da prenesete svojim studentima ili možda da izvučete iz njih?
Ja sam se probao prisjetiti svojeg školovanja i kako sam gledao svoje profesore za koje sam mislio da su stari, da su za otpad i da sam ja deset puta pametniji od njih. I onda sam bio siguran da moji studenti isto tako misle o meni – da sam star, da nemam pojma i da su oni deset puta talentiraniji i pametniji od mene. Tako da imam samo jedan zadatak – da im ne pravim prepreke. To znači da im svima dajem dobre ocjene kako kasnije ne bih imao grižnju savjesti da sam nekog genija omeo na njegovom putu.
Što bi se po Vama trebalo izlagati u galerijama i muzejima – originale ili reprodukcije?
Mislim da ću vam najbolje dati odgovor na jednom primjeru. Bio sam u Berlinu kada je bila velika Goyina izložba. Ja sam bio prosječni posjetitelj koji se uhvatio za klasičnu udicu. Na plakatu je pisalo nešto u stilu sva djela Goye koja više nikad u životu nećete vidjeti na jednom mjestu. Stajao sam na suncu sat i pol, u nekoliko navrata sam skoro odustao jer mi se to činilo besmislenim, na kraju sam ušao unutra i ostao 15 minuta. Shvatio sam da slike ne možete vidjeti, jer kao što su ljudi stajali vani u redu tako su se i unutra pomicali kroz izložbu, tako da doslovce preko njihovih ramena pokušavate vidjeti slike. Od cijele izložbe, zapamtio sam samo jednu Goyinu malu sliku koja mi se dopala, ali više od toga nosim odluku da neću više stajati u redu i da neću ići na takve izložbe.
Danas, kada znate podatak da u Altamiru i slične velike špilje više nije dozvoljen ulazak ljudima jer su disanjem i svojim boravkom u špilji doveli opstojnost crteža u pitanje, normalno da će se muzelaci zapitati zašto bi oni izlagali originalna djela za skupinu znojnih ljudi. Stavit će reprodukcije pa neka to gledaju.. I što je najbolje, posjetitelji neće vidjeti razliku nego će onaj plakat koji ih je privukao odigrati presudnu ulogu, a ono unutra više nije važno.
Prati Vas glas samozatajnog umjetnika. Kako uspijevati odoljeti, mnogima primamljivom, kultu ličnosti?
Ne znam kako bih odgovorio na ovo pitanje… zapravo, vrlo jednostavno. Kada se prisjetim tih 70tih godina i što me tada zanimalo, znam da su mi beskrajno išle na živce te veličine i priče o velikim umjetnicima gdje se to u radovima nije potvrđivalo. Zapravo, pola mojih aktivnosti iz tog ranijeg perioda bilo je vezano uz tu temu. Referendum je jedan od tih primjera – čovjeka odaberu ili proglase umjetnikom, a da njegove radove uopće ne poznaju.
Koji su vaši planovi u bliskoj budućnosti?
Ove godine je bilo dosta događanja, imao sam izložbu u Greti, u Ljubljani, prije toga izložbu u Novim Banovcima, trenutno je jedna kolektivna izložba u Beču. Trenutno ne razmišljam previše o projektima u budućnosti. Nije dobro ni kad je čovjek previše aktivan, onda postane i drugima dosadan.
Objavljeno u Vijencu br. 513