21.07.-02.08.2015. Studio Moderne galerije “Josip Račić”
15.10.-10.11.2015. Muzej likovnih umjetnosti, Osijek
Crtež… Rezultat misli prenesen rukom na papir. Salvador Dalí opisao je crtanje kao najiskreniju umjetnost u kojoj nema mogućnosti varanja – ona je ili dobra ili loša. Bez ometajućeg faktora boje, umjetnik ostavlja trag oblikujući prikaz gradacijom tonaliteta, jačim ili slabijim pritiskom, te uspravnijim ili polegnutijim kutem držanja olovke. Često percipiran kao svojevrsna predradnja drugih oblika likovnog izričaja poput slikarstva, kiparstva i arhitekture, crtež je danas prihvaćen kao zasebna i jednakovrijedna umjetnička disciplina.
Okupljanjem trojice umjetnika različitih generacija, polazišta i izričaja, povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović osmislio je izložbu koja prezentira široko bogatstvo umjetničkog crteža. Svaki od predstavljenih umjetnika koristi olovku kao izražajno sredstvo vlastite poetike – Josip Vaništa bjelinom suptilne geste, Davor Vrankić bogatim rasponom sivila prilikom stvaranja crtačkih slika i Duje Medić majstorskim prijelazima tonaliteta od gotovo čiste bjeline do krajnje dubine crnila. Ritmična izmjena grupiranih radova trojice autora u dvije prostorije omogućuje komparaciju i analizu pojedinog umjetnika.
Minimalizam Vaništinog skromnog duha utjelovljen u nizu izloženih radova potvrđuje autorovo načelo kako se crtom može izraziti sve – finesa, tišina i kontemplacija. Josip Vaništa bjelinu papira pretvara u intiman zapis unutarnje misli uobličene stvarnosti. Večernje očajanje geometrijski oblikovanom arhitekturom u fokus stavlja pognutu, krajnje stiliziranu, figuru koncentriranih emocija, dok suptilan i jedva vidljiv pejzaž Vukomeričke gorice gradacijom srebrnkastog sjaja na bjelini utjelovljuje intimu živog prostora.
Potpunu suprotnost Vaništinom redukcionizmu i suspregnutoj gesti predstavlja opus Davora Vrankića koji se, koristeći crtež kao primarni stvaralački medij, vraća elementarnom izvedbenom sredstvu i nastoji detaljističkom obradom, te krajnje posvećenim radom vratiti dignitet crtežu dovodeći ga na razinu slike. Za razliku od pomno i precizno promišljenih i kontroliranih formi Vaništinih crteža, Vrankić svoj svijet osobnog realizma stvara krajnje spontano, bazirajući svoje kompleksne kompozicije na čistoj improvizaciji. Bjeline Vaništinih prostora zamjenjuju profinjene gradacije sivih tonova prilikom detaljističkog oblikovanja ornamentalnosti i draperije tkanina.
Duje Medić snažnim kontrastima oblikuje mikroskopski uvećane uzorke predmeta koji ga okružuju u atelijeru. Bjelina Vaništinog crteža i Vrankićevih sivih tonaliteta zamijenjena je dubokim crnilom koje definira i gradi oblike i teksture apstraktnih vizura. Duje Medić finom gradacijom tonaliteta ostvaruje linearnost i voluminoznost crteža – od krajnje jednostavnih formi u radu Rešo i moja brada koje minimalizmom podsjećaju na Vaništinu Cestu, pa sve do Radne zelene majice i Spužve za sjedenje čije detaljističke strukture s ponavljajućim ritmom asociraju na Vrankićev pristup oblikovanju draperija.
Od komornih formata Vaništinih “nevidljivih crteža duha”, preko Vrankićevih slika osobnog realizma, do Medićevih majstorskih crteža oblika, ova izložba nudi bogat uvid u virtuoznost i tehničke mogućnosti olovke kojom autori oblikuju osebujne vizualne zapise.
Izložba pruža mogućnost istraživanja, uspoređivanja i zasebne percepcije opusa predstavljenih umjetnika prilikom čega posjetitelj upoznaje bogatstvo i mogućnosti jednog od najstarijih načina izražavanja – crteža.