25.10.-22.12.2019., Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
Crtež je kroz povijest umjetnosti često bio percipiran kao svojevrsna predradnja drugih oblika likovnog izričaja poput slikarstva, kiparstva i arhitekture, no mnogi umjetnici su ga izuzetno cijenili pa je tako i sâm Salvador Dalí rekao kako je crtanje najiskrenija umjetnost u kojoj nema mogućnosti varanja – ona je ili dobra ili loša. Bez ometajućeg faktora boje, umjetnik ostavlja trag oblikujući prikaz gradacijom tonaliteta, jačim ili slabijim pritiskom grafita, te uspravnijim ili polegnutijim kutem držanja olovke. Unatoč stoljetnoj sekundarnoj funkciji, crtež je danas prihvaćen kao zasebna i jednakovrijedna umjetnička disciplina što potvrđuje i izniman opus Davora Vrankića.
Dosad najveća samostalna izložba Davora Vrankića u Hrvatskoj pod nazivom “Obećavam ti čudo” u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu predstavlja devedeset crteža podijeljenih u nekoliko ciklusa nastalih od 1994. godine do danas. Kustosica izložbe je Kristina Bonjeković Stojković koja je zajedno s umjetnikom i autorica likovnog postava. Za izložbu su odabrani radovi iz sedam različitih ciklusa koji su komplementarni i istodobno govore o razvoju Vrankićevog crtačkog izričaja. Kako je sâm autor istaknuo, naglasak je stavljen na radove koji su proizašli iz procesa istraživanja načela modularno izmjenjivih crteža i njihovih mogućnosti, kao i crteža nastalih od 2016. do 2019. godine koji su premijerno pokazani upravo na ovoj izložbi. Riječ je o seriji fantomatskih pejzaža i seriji crteža prezentiranoj na samom kraju izložbe u kojoj se kroz pseudonarativnu igru sukobljavaju oble i kockaste forme aludirajući na stanje svijeta danas.
Izložbu prati iznimno bogata i dojmljivo oblikovana dvojezična monografija koja obuhvaća uvodni tekst “Bačeni u nepoznato” kustosice izložbe Kristine Bonjeković Stojković, esej “O neprošivenome” autorice Leonide Kovač, te 137 reprodukcija crteža. Vizualno oblikovanje knjige potpisuje poznati grafički dizajner Mirko Ilić.
Jedna od posebnosti izložbe jest transformacija izložbenog prostora u svojevrsni umjetnikov atelje. Naime, da bi predočio posjetiteljima proces nastajanja crteža, Davor Vrankić je u prostoru izložbe započeo novi crtež – modularni poliptih čiji dijelovi mogu funkcionirati zasebno ili kao cjelina. Tako publika ima jedinstvenu priliku upoznati se s autorovim pristupom umjetničkom stvaranju i promatrati umjetnika pri radu. O samom procesu rada na novom djelu autor kaže “jako mi je bitan trenutak improvizacije, spontanosti u izvedbi, koji je naizgled u potpunom kontrastu s konačnim rezultatom. Obično se misli da obavljam brojne predradnje prije samog crtanja, ali nije tako. Volim se baciti u nepoznato, a sam početak rada na crtežu vrlo je ekspresivan, brz i nemiran”.
Na samom početku izložbe kroz uvodnu legendu posjetitelj saznaje relevantne informacije o izložbi i autoru s naglaskom na dosadašnje djelovanje, razvoj i raznolikost utjecaja. Tako preko prvog prezentiranog crteža pod nazivom “Prostor”, koji se u potpunosti razlikuje od svih ostalih izloženih radova, upoznajemo bogatu i raznoliku povijest školovanja samog autora. Naime, Davor Vrankić je studirao grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu od 1986. do 1988. godine, zatim je upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je i diplomirao 1991. godine da bi potom otišao u Pariz gdje je na odsjeku Arts Plastiques, Universite de Paris VIII diplomirao 1999. godine. Kako iz brojnih intervjua doznajemo, Davor Vrankić je na ALU u Sarajevu kod profesora Obralića prošao klasični crtački dril gdje se ponajviše radilo na razradi kompozicije, forme i materije, dok je prijelaz na zagrebačku Akademiju u klasu profesora Kuduza bio svojevrsna nadogradnja i kontrapunkt prvotnom klasičnom treningu i upravo u Zagrebu Vrankić započinje seriju geometrijski strukturiranih crteža “koji koliko god da izgledaju apstraktno, imaju podlogu u neposrednoj opservaciji okoline”, a među njih se ubraja i crtež izložen u MSU izveden u tehnici tuša na papiru iz 1990. godine. Upravo je tijekom studija u Zagrebu Vrankić prvi put uspio kompozicijski savladati problem velikih formata. Studij u Parizu označio je početak “jednog pravog kreativnog vrenja” gdje je sve viđeno i doživljeno, zajedno s ranije usvojenim te teorijski nadograđenim kroz praktičan rad rezultiralo slobodom, istraživanjem i gradnjom vlastitog oblikovnog, izražajnog i stvaralačkog puta. S vremenom se crtačka tehnika profilirala kao glavni i jedini izbor u radu Davora Vrankića, što ova izložba i potvrđuje, te pruža uvid u nevjerojatnu virtuoznost i beskrajne mogućnosti autorovog izričaja isključivo jednim sredstvom – grafitnom olovkom 2B, 0,9 mm.
Od početka izložbe posjetitelj postepeno prati i otkriva utjecaje koji su navedeni u uvodnoj legendi, a obuhvaćaju usvojena vizualna iskustva autora od stripovske, pop i underground kulture, tradicionalnih i suvremenih medija, preko slikarstva i filma pa sve do fotografije i 3D kompjuterski generirane slike. Radovi iz 90tih godina dominantno okomitih pravokutnih formata djela su čudnovatih kompozicija s mnoštvom hibridnih bića u morbidnim položajima i međuodnosima. Unutar pojedinih ciklusa tekstualne legende skreću pozornost na relevantne činjenice vezane uz proces, promjenu ili razvoj rada u opusu Davora Vrankića, pa tako saznajemo kako je rad “Sat anatomije” iz 1996/7. godine prvi u kojem autor primjenjuje efekt širokokutnog kadra koji otvara nove mogućnosti za prostor slike.
Nakon djela “Pakao”, “Uskrsnuće” i “Raj” u kojima naslućujemo sve detalje koji će kasnije biti ključni akcenti pojedinog ciklusa poput psihologizacije lica i ornamentalizacije tijela i okolnog prostora slijedi niz imaginarnih portreta iz ciklusa “Promatrači”. Fascinantni close-up detalji lica potencirani su pozicioniranjem glave u ugao crteža, te kadriranjem koje dodatno naglašava pogled Promatrača fiksirajući pritom pažnju posjetitelja i ne dozvoljavajući mu da izbjegne ili ignorira kontakt s glavnim likom na crtežu. Akcentuiranje pogleda i ekspresije lica dominantno je i kod niza hibridnih bića u ciklusu “Asfiksija” iz 2006. godine, no riječ je o kompozicijski i oblikovno posve drugačijim djelima. Proces gušenja prikazan kroz izobličena tijela prevrnuta na leđa s grčevitim izrazom lica, izbuljenim očima i širom otvorenim ustima dok pokušavaju doći do zraka izaziva tjeskobu kod promatrača, ali ujedno i divljenje spram snažne vizualizacije i utjelovljenja očajnog krika u bespomoćnom stanju.
Dinamičan ritam postepenih promjena u radu koje pratimo kroz sadržajne i oblikovne transformacije povremeno je obogaćen i naglašenim zaokretima poput diptiha “Promenada” iz 2010. godine. Nakon naglaska na facijalnom kriku nemoći, dolazimo do djela krajnje mirnoće i statičnosti, dapače, posve negiranog i poništenog lica. Horor vacui s ranijih mnogoljudnih vodoravnih kompozicija nestaje u radovima manjih formata u kojima je fokus na jednom liku. Koliko sâm likovni postav igra važnu ulogu u dinamici, ritmu i sadržajnom bogatstvu praćenja izložbe govori i smisleno realizirana kompozicija od dva crteža istog naziva “Čežnja za domom” koji uokviruju šest radova u sredini pod nazivom “Uvrnuta družina”. Pomno osmišljena zidna kompozicija omogućava cijeli niz različitih čitanja viđenog – od simboličkog, preko sadržajnog, pa sve do oblikovnog kroz kontraste, sličnosti ili izvedenice iz ranijeg odnosno nagovještaj kasnijih radova.
Niz figura u crtežima objedinjenim pod nazivom “Igra skrivača” interpretiraju preobrazbu odnosno stapanje likova s njihovom okolinom kroz apliciranje najsitnijih detalja poput raznih tekstura, struktura i ornamentalnih motiva u kojima je minucioznost izvedbe dovedena do samog vrhunca. Da se autor izvrsno snalazi u svim formatima potvrđuju i radovi intimnijeg formata s motivom selidbe gdje je naglasak stavljen na različite pozicije i suodnos figure i prostora. Razgledavajući izložbu, svaka pojedina prostorija i ciklus zahtijevaju veliku pažnju, koncentraciju i ovisno o interesu posjetitelja određeno vrijeme percepcije i interpretacije viđenog, no ono što ne prestaje fascinirati jest činjenica da svaki novi ciklus oduševljava i intrigira novim pristupom/motivom/oblikovanjem, a da pritom osjećamo i pratimo kontinuitet i smislene poveznice između prethodnog, aktualnog i nadolazećeg. Tako “Sakupljačice” formom i oblicima bude reminiscenciju na arhetipske motive, a svojim vizurama istovremeno djeluju ljupko i zastrašujuće. Teme koje se protežu kroz cjelokupan opus su svakako pitanje današnjice, čovjeka, civilizacije…. beznađa i nade u bolje sutra. Jedan od radova koji naglašeno problematizira navedenu temu jest crtež “Ostani lijep” gdje se javlja lajtmotiv stiliziranog zrakastog sunca, koji ćemo susresti i na radovima u narednim prostorijama, a koje obasjava nekadašnje veličanstveno prostranstvo danas propalo, uništeno i napušteno.
Ciklus “Dolazak čarobnjaka” iz 2001/2. godine prvi je rad u kojem se Davor Vrankić bavi istraživanjem načela modularno izmjenjivih crteža koji podrazumijeva skup neovisnih modula koji funkcioniraju kao jedinstvena kompozicija, ali postoji mogućnost dopune crteža novim modulima ukoliko se neki od postojećih isključi iz sustava s time da bi novi modul bio usklađen s cjelinom iako motivom ne bi podsjećao na onaj kojeg nadomješta. Davor Vrankić takav princip rada definira kao beskonačan crtež odnosno kompoziciju kontinuiranog nastajanja koja je izmjenjiva i dopunjiva i nema svoj kraj. Takav princip rada svoj puni potencijal je dosegao u poliptihu “Mogućnosti mjesta” iz 2013/4. godine koji se sastoji od četiri crteža. Svaki crtež ima petnaest modula koji su zamjenjivi u istom položaju na sva četiri crteža. Princip beskonačnog crteža odnosno crteža bez kraja jest ujedno i autorova metafora nemogućnosti percipiranja naše istinske stvarnosti.
Uz modularne poliptihe, u istom prostoru nalaze se i mistični pejzaži koji označavaju novi tematski i oblikovni obrat. Na njima nema ljudi, interijera i niza detaljistički obrađenih elemenata. Napuštene drvene građevine, stupovi i dalekovodi dočarani su rasterno građenim sjenama i širokom paletom niveliranih tonova grafita. Među apokaliptičnim pejzažima nalazi se i rad po kojem je izložba dobila naziv. U crtežu “Obećavam ti čudo” izranjaju drvene strukture kao simboli nekadašnjeg života dok se zrake stiliziranog sunca probijaju kroz maglenu prašinu.
“Prelazak granice” i “Straža” stapaju tj. objedinjuju detaljistički izvedene teksture i strukture interijera s otvorenim vanjskim prostorima što rezultira bizarnim tapeciranim tunelima i labirintima iz kojih izniču biljke i stabla. Razaranje prirodnog svijeta i dominacija umjetnog vjerno je interpretirana i u drugim radovima gdje je cijela šuma zarobljena tj. debla su obložena gumbima, tapecirana i okovana lancima, dok su krošnje prekrivene tkaninama i zavezane špagom. Lik djevojčice je u potpunosti dehumaniziran i transformiran u nakupinu odjeće dok su rukavi zavezani oko klupka vune, što možemo protumačiti kao simboliku budućeg života i pitanja gdje je nestao čovjek?
Recentni radovi iz 2019. godine možda ponajviše nose notu apokaliptičnog svijeta koja je naznačena već i u samim nazivima radova: “Mjesto susreta”, “Kraj spokojnih dana”, “Simfonija novog svijeta”… Arhetipski nazivi (Starosjedilac) i forme koje djeluju poput fuzije drevnih afričkih plemenskih maski, oklopa vitezova i vojske robota ukazuju na nestanak ljudske fizionomije, te borbu novoformiranih hibridnih tvorevina dominantno oblih ili kockastih oblika koja rezultira megalopolisom valjkastih, kockastih i okruglih konstrukcija s naglašenim izostankom živih bića. Kako se izložba bliži kraju, tako kulminiraju svi tematizirani problemi i nedoumice: razaranje organskog i rast umjetnog, nemogućnost distinkcije živog i neživog, bliskog i odbojnog, ljudskog i životinjskog, osjećaj izgubljenosti i nemoći, izobličeni strah u trenutku agonije te strah od neizvjesnosti nadolazećeg koje istodobno budi nadu, ali i očaj.
Na samom kraju izložbe, nakon svih propitkivanja poliptih “Paklena idila” iz 2015. godine i “Sretan kraj” iz 2018. godine možda najslikovitije tj. najzornije prikazuju jednu od mogućih varijanti što nas čeka u budućnosti.
Davor Vrankić koristi crtež kao svoj primarni stvaralački medij. Jedan je od rijetkih, ako ne i jedini autor u Hrvatskoj koji radi isključivo olovkom i to djela velikih dimenzija. Taj povratak elementarnom izvedbenom sredstvu čije bogatstvo izričaja autor prezentira kroz detaljističku obradu površine papira rezultat je dugogodišnjeg krajnje posvećenog rada kojim umjetnik vraća dignitet crtežu dovodeći ga na razinu slike. Davor Vrankić svoj svijet osobnog realizma stvara krajnje spontano, bazirajući svoje kompleksne kompozicije na čistoj improvizaciji, bez ikakve fotografske dokumentacije i modela. Sve ono doživljeno i spoznato intuitivno izlazi na površinu papira, a rezultat su čudnovate kompozicije “paralelnog realizma”. Sâm proces možemo usporediti sa snovima: sve ono što svjesno doživljavamo i upijamo tijekom dana naše nesvjesno otpušta i oslobađa tijekom noći omogućujući inače kontroliranom i nadziranom novi vid slobode, percepcije i interpretacije. Davor Vrankić smatra kako bi “dobro umjetničko djelo trebalo dubinski i intuitivno uvesti gledatelja u nepoznate sfere, umjesto doslovnog objašnjavanja stvari”, što u njegovom radu potvrđuje i kustosica izložbe Kristina Bonjeković Stojković istaknuvši kako “promatranje prezentiranih crteža otvara različite mogućnosti percepcije, a tumačenje i doživljaj neprestano se transformiraju, ovisno o osobnom iskustvu”. Na samom kraju treba se osvrnuti i na nazive djela koji čine relevantan dio samog rada aludirajući, intrigirajući i potencirajući određene teme i razmišljanja, pritom ne dajući konačan odgovor, već otvarajući nova pitanja.
Uz neupitni talent, kvalitetu i predanost radu, vjerujem da je autentičnost i dosljednost osobnom izrazu, bez podilaženja aktualnim trendovima jedan od ključnih razloga zašto je izložba Davora Vrankića dobila toliki odjek u javnosti, te gotovo jednoglasnu potvrdu kvalitete i jedinstvenosti, što je doista rijedak slučaj na hrvatskoj likovnoj sceni.