Danas, kada se u svijetu očekuje savršenstvo kako u izgledu tako i u djelovanju, poznati hrvatski akademski kipar Hrvoje Dumančić osvaja pažnju na međunarodnim izložbama djelima koja su nastala kao destrukcija očekivanog. Radovi nastali s ciljem da utjelove snažne i raspršene konje su se prilikom stvaranja raspali i popucali kao posljedica kreativne blokade ili slučajne pogreške, te pritom otvorili posve novo vrelo inspiracije i propitivanja kod autora.
Razdvajanje savršeno uglađene opne snažne životinje omogućilo je ulazak u srž pitanja – što je ljepota? Je li riječ o promišljenom i pomno oblikovanom, gotovo sterilnom, savršenstvu ili se ispod prividno idealne površine skriva nešto kompleksnije i dublje?
Posebnost vidljivosti proživljenog u novim radovima prepoznala je i francuska javnost kojoj se u listopadu ove godine Hrvoje Dumančić predstavio na dva salona: Pariškom jesenskom salonu i internacionalnom Ar(t)cheval u Saumuru.
Dok je u Saumuru prisutan još od 2002. godine kada je na desetom “Salon du Cheval” osvojio Grand Prix kao najmlađi među 43 prijavljena umjetnika, Hrvoje Dumančić, poznat pariškoj publici po sudjelovanju na međunarodnim izložbama “Salon d’Art Equestre” i “Salon du Cheval”, ove se godine prvi put predstavio na Pariškom jesenskom salonu. Žiri je izabrao 106 radova u kategoriji skulpture, među kojima je i Dumančićev rad Power of Soul. Potvrdu kvalitete izloženog rada autor je dobio još 2011. godine osvojivši skulpturom Power of Soul prvu nagradu na izložbi “Horse in Art” u Londonu. Cijenjeni povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Nikola Albaneže ponajbolje je opisao skulpturu riječima “… zbog ispucale strukture djeluje u isto vrijeme snažno i krhko. Ova je skulptura pravi odraz stanja duha. Snažnog autora u trenutku suočavanja s vlastitim slabostima, u vrijeme preispitivanja vlastite duše. U nemogućnosti da ju dovrši, skulptura se rasuši, raspuca, gotovo propadne i onda… sama forma dokaže svoju ljepotu i snagu, svoj opstanak…”
Pariški jesenski salon ističe se kao izložba koja postavlja kvalitetu i autentičnost kao glavni kriterij prilikom odabira radova. Zanimljivo je napomenuti kako se s istim radom Hrvoje Dumančić ove godine prijavio i na XII. trijenale hrvatskog kiparstva, no nije prošao strogi sud žirija čime se postavlja pitanje kako niz hrvatskih umjetnika koji iz godine u godinu osvajaju mnogobrojna značajna međunarodna priznanja i nagrade u umjetničkim prijestolnicama poput Pariza, Londona i New Yorka nisu dovoljno kvalitetni da budu priznati i u hrvatskoj sredini?