“Mislim da je štetno (mladim) ljudima govoriti što ne mogu, umjesto da im se usađuje ideja da mogu sve što požele, ali uz puno truda i dobru organizaciju. Predrasude na mene djeluju tako da ih poželim srušiti i dokazati suprotno. Tako da su zapravo vrlo poticajne.” Riječi su to mlade umjetnice Ane Ratković s kojima sam se u potpunosti poistovjetila, te ih besramno koristim kao uvod u tekst o drugoj obljetnici portala PerceiveArt.com.
Kada sam pokretala web nisam znala hoće li uopće biti čitan. Ipak je riječ o umjetnosti, a kulturne rubrike u novinama su sve manje i manje, ako uopće još postoje. Najprodavanije tiskovine su pompozna žutila, dok im bok drže dnevne novine svedene na senzacionalne naslove i par redaka o nekim posve nebitnim vijestima. Ljudi se hrane negativnostima, dramama i tuđim nesrećama. Sve se preuveličava. Čak ni prognoza vremena nije onakva kakva je nekad bila. Umjesto “slijede nam obilnije padaline”, prognoze najavljuju elementarne nepogode neviđenih razmjera koje onda ljudi iščekuju u strepnji i ne dočekaju ništa više od običnog pljuska s grmljavinom. Živimo u vremenu gdje vijest nije vijest ukoliko nije preuveličana do te mjere da uznemiri čovjeka. Ispada da su pozitivna dostignuća na području umjetnosti i znanosti potpuno nevažna, jer tko bi o njima danas rado čitao?
No, unatoč tome, treba vjerovati i treba se truditi. Ako radiš predano, srčano i s puno ljubavi, ljudi će takav rad prepoznati. Nakon prvih godinu dana postojanja PerceiveArt-a, tijekom kojih je uspješno odrađena promocija i širenje vijesti o postojanju web stranice, nekako je sve utihnulo. Pomislila sam – što sad? No, nisam odustala. Nakon prve godine dana, za koju kažu da je najteža, a to mogu potvrditi iz vlastitog iskustva, sve je nekako spontano počelo sjedati na svoje mjesto. Nakon prvog angažmana, došao je drugi, treći, četvrti… Čitanost stranice postojano raste, čitatelji se informiraju o događanjima, javljaju se s prijedlozima za suradnju, dodatno se interesiraju za pojedini događaj, umjetnika ili galeriju. Portal, dakle, živi.
Ovu godinu započela sam osvrtom na izložbu mlade umjetnice Iris Poljan, nakon koje sam predstavila tada talentiranu srednjoškolku, a danas ponosnu brucošicu Umjetničke akademije u Osijeku Andreu Listeš. Uslijedila je suradnja s Borisom Sekulićem koji je svoju uspješnu izložbu Armadura predstavio u Zagrebu i Splitu. Objavila sam recenziju monografije Alfreda Freddya Krupe u kojoj me se posebno dojmio rad Korijeni iz 2013. godine, a koji je ove godine uvršten u fundus Moderne galerije u Zagrebu. Slijed umjetničkih događanja prekinut je putopisom o Pragu kao uvijek atraktivnoj destinaciji koja posjetitelje oduševljava svojom kulturom, bogatim povijesnim i umjetničkim nasljeđem, te kvalitetnom i povoljnom gastronomskom ponudom.
Kako mi je cilj pratiti raznolika događanja iz umjetnosti, odlučila sam napisati osvrt na izložbu vjenčanica u Muzeju za umjetnost i obrt. To je bila jedna od rijetkih izložbi odjeće koja je vrlo dobro odjeknula kod publike i čitatelj(ic)a PerceiveArt-a zbog uvijek atraktivne tematike za ženski dio populacije. Također sam popratila izložbu Dodir nježnosti – umjetnice iz fundusa Samoborskog muzeja koja me se dojmila kvalitetom i raznolikošću radova, te zanimljivom prezentacijom raznolikih sudbina, mogućnosti i talenata predstavljenih umjetnica. Ta izložba će uskoro biti predstavljena zadarskoj, a potencijalno i riječkoj publici. Ova je godina na portalu posve nenamjerno obilježena ženskim umjetnicama i temama. Predstavila sam rad dubrovačke umjetnice Mercedes Bratoš, kroz intervju približila publici djelovanje samozatajne Ivone Jurić, te usmjerila pozornost na ukrajinsku umjetnicu Dariu Lisenko koja je na svojoj prvoj samostalnoj izložbi grafika u Hrvatskoj oduševila publiku svojim svestranim karakterom.
Posebno iskustvo bilo je pisanje ciklusa tekstova na temu ovogodišnjeg Cash & Carrya koji je imao odličnu čitanost, a koncipiran je u formi kratkih intervjua u kojima studenti zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti iznose vlastita mišljenja o različitim temama vezanim uz njihove radove i općenito situaciju na Akademiji i hrvatskoj umjetničkoj sceni.
Popratila sam i nekoliko izložbi održanih u Galeriji Contra koja je s djelovanjem počela krajem prošle godine, a u ovoj godini se predstavila nizom izložbi međunarodno priznatih umjetnika poput Ce Jiana i Tjorg Douglas Beera, te hrvatskih umjetnika Ide Blažičko, Jadranka Runjića i Deana Jokanovića Toumina.
Drugu polovicu godine obilježila su dva poslovna putovanja: otvorenje izložbe Dubravka Kastrapelija u Domu Marina Držića u Dubrovniku, koju ističem kao jednu od najprofesionalnijih i najugodnijih suradnji koje sam imala prilike ostvariti, te put u Europski parlament u Strasbourgu gdje je održan stručni skup i izložba u organizaciji Academicae Cravaticae i uz potporu hrvatskog europarlamentarca Tonina Picule. Zahvaljujući toj izložbi Hrvatska je korak bliže proglašenju Europskog dana kravate.
Suradnje su dolazile s različitih strana, pa ih nisam sve nabrojala kako ne bih nepotrebno odugovlačila. Ovo je više bio tok misli kojim sam htjela ukazati na raznolikost i bogatstvo događanja koji su obilježili drugu godinu djelovanja PerceiveArt.com-a, jer ona potvrđuju Aninu izjavu da je sve moguće. Moguće je čak i u Hrvatskoj u kojoj su proračuni za obrazovanje, kulturu i umjetnost vrlo mali uz tendenciju konstantnog smanjivanja. Osim predanog i upornog rada, ključ leži u osluškivanju okoline i pravovremenom odgovaranju na njezine potrebe, uz nužan oprez da se ne dozvoli negativnim, zlim i jalnim jezicima da te nadvladaju. Ovo nije demagogija, ovo nije popularna psihologija, ovo je ono u što vjerujem i što se u konačnici obistini onima koji se usude probati i riskirati. Ne uvijek, ne lako i ne odmah. Na kraju bih ponovila Anine riječi, jer mislim da ću ih preuzeti kao novi životni moto: “Predrasude na mene djeluju tako da ih poželim srušiti i dokazati suprotno. Tako da su zapravo vrlo poticajne.”