26.03.-26.04.2015., Galerija Contra
Iskonska težnja za reimaginacijom svemira, kao i njegovom rekonstrukcijom prema vlastitim željama i potrebama odvela je njemačkog umjetnika Tjorga Douglasa Beera u područje eksperimentalnih projekata obilježenih kontinuiranim istraživanjima i pomicanjima granica percepcije i iskustva. Riječ je o umjetniku koji svoje djelovanje ne ograničava na područje umjetničkog rada, već djeluje kao katalizator i organizator prostora, izložbi i niza drugih eksperimentalnih situacija.
Pritom područje slike i kolaža ostavlja za sebe poimajući ga kao intiman prostor koji istovremeno obuhvaća široko područje djelovanja.
Tjorg Douglas Beer objedinjuje dječju naivu, mladenačko buntovništvo i iskustveno promišljanje svijeta u svojim kolažima koje istovremeno definira kao predmete i kao slike. Još za vrijeme studija odbija akademsku maniru klasičnog crtanja i slikanja te koristi boravak na akademiji za niz eksperimenata koji ga dovode do krajnjeg apsurda. Gradio je ogromne instalacije, od kojih je najveća težila čak 36 tona, da bi ih potom nizom eksplozija raznio i izložio ostatke ovih kontroliranih nesreća.
Beerovi interesi za život, društvo i politiku rezultat su biografski razvijene egzistencijalističke želje za promjenom. Materijal je odigrao ključnu ulogu tijekom Beerovih istraživanja i stalne potrage za slobodnim djelovanjem, jer mu je pomogao stvoriti nekontrolirane ili slučajne, kako ih sam naziva ‘žive trenutke’ u svom radu. On razvija kolaž napravljen od drva, sićušnih zrcala, ljepljive trake i plastične ambalaže sa zračnim balonima. Kolaži sastavljeni od niza različitih materijala savršeno ističu ključnu težnju u njegovom djelovanju – pronalazak ravnoteže između naizgled suprotstavljenih tenzija, odnosno dviju nasuprotnih osobnosti. Ta potraga dinamično se odvija kroz bijes, ljutnju i frustraciju koju sam umjetnik opisuje kao energični bunt malog djeteta koje, frustrirano svijetom odraslih, odluči napraviti nered demoliranjem svoje sobe. Spomenuti nered očituje se u nizu eksplozija i razaranja u Beerovom radu. Agresivan svijet zaposjeda njegove slike gradeći strukture čudnih strojeva koji uništavaju okolinu pritom ne prelazeći u nihilizam, već ostajući na samoj granici naivnog, no istodobno čvrstog stava da izgradi svijet počevši od nule – na krhotinama raznesenih ostataka. Metaforom uništavanja najintimnijeg područja, vlastite sobe, autor suprotstavlja dječju naivnost u želji za idealnim svijetom i okrutni realitet odraslih iskazujući pritom želju za izgradnjom novog i boljeg svijeta. Stilizirani imaginarni likovi smješteni u apstraktnom prostoru predstavljaju kaos današnjeg svijeta. Kolorističke kompozicije definirane su nizom sitnih razbacanih fragmenata koji povezuju prostor i figuru smještenu u središte zbivanja.
Kolaži postaju utopijski gobleni odnosno zastave nepoznatih zemalja te odabirom materijala ističu njihovu krhkost, kao i tvrdoglavu pretpostavku vjerovanja u stvaranje i oblikovanje vlastite realnosti. Polimaterijalizam izražava krhkost, ali i fleksibilnost svijeta kroz upotrebu savitljive i izdržljive cerade, te promjenjivost reflektirajućih materijala čija se vizura mijenja ovisno o količini svjetlosti.
Beerove skulpture odljevi su blijede djece izložbenih lutaka koje su oslikane i glazirane, te kombinirane sa suvremenim materijalima poput odjeće i plastičnih vrećica. Neke od skulptura izgledaju kao fašistička djeca s mutiranim psima, beskućnici u vojničkoj odjeći ili prosjaci i babe vračare. Oni su predstavnici jednog stagnirajućeg pokreta i utopijskog načina razmišljanja.
Od samih početaka, oblikovanjem raznovrsnih instalacija, objekata, kasnije kolaža i asamblaža iščitava se Beerovo poimanje svijeta kao niza fragmenata, djelića i komadića. Dopuštajući si luksuz nepredvidivosti i neočekivanog, Tjorg Douglas Beer svojim radom potvrđuje kako ne postoji samo jedan izraz ili finalna destinacija već beskrajan niz mogućnosti, jer na kraju svijet za njega jest kolaž satkan od niza nepredvidivih elemenata koje ne možemo spoznati stojeći na jednom mjestu.
