Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Izložba vjenčanica ‘U dobru i zlu – vjenčana odjeća od 1865. do danas’ – 1. dio

21.02.2015. – 03.05.2015., Muzej za umjetnost i obrt

U Muzeju za umjetnost i obrt krajem veljače otvorena je izložba o razvoju vjenčane mode u Hrvatskoj tijekom minulih 150 godina pod nazivom ”… u dobru i zlu… / Vjenčana odjeća od 1865. do danas”. Opsegom nevelika, ali sadržajno bogata izložba autorice Andree Klobučar pružila je sveobuhvatan pregled društveno-političkih i ekonomskih prilika unutar kojih su se izmjenjivali zakoni, običaji, moda dnevne, večernje i vjenčane odjeće, ali i mogućnosti sklapanja bračne zajednice.

Na kronološki postavljenoj izložbi uz pozamašnu količinu vjenčane odjeće izloženi su i modni dodaci poput vjenčića, tokica, rukavica, cipela i torbica, ali i reprodukcije vjenčanih fotografija koje upotpunjuju ili vjerodostojno dočaravaju periode iz kojih nije sačuvana vjenčana odjeća. Katalog izložbe podijeljen je u poglavlja prema obrađenim desetljećima te pruža uvid u modne, običajne, kulturološke, sociološke, antropološke i povijesne okvire obrađenih razdoblja, uključujući i promjene i razvoj zakonskog okvira bračnog života.

 

Brak

Nemoguće je promišljati o činu vjenčanja i vjenčanoj odjeći, a pritom se ne osvrnuti na samu instituciju braka. Dok u današnje doba ljudi ulaze u brak iz najrazličitijih razloga – zajedničkog kredita, pritiska okoline, neplanirane trudnoće, iz ljubavi ili interesa – nekad je život bio puno jednostavniji, a pravo izbora nije postojalo. Dapače, mišljenje nevjeste i ženika bilo je posve nebitno. Povijesno gledano, prvi brakovi su de facto bile otmice. Muškarac bi odabrao ženu koju želi i nakon toga bi ju naprosto oteo ili otkupio od njezine obitelji. Taj običaj nazivao se ‘otmica nevjeste’, a najpoznatiji povijesni primjer je Otmica Sabinjanki. Brak bi tada bivao sklopljen na temelju ugovora kojim je žena postala vlasništvo muškarca i kojim se obavezala podariti mu potomke. Ako to nije mogla ispuniti, muškarac je imao puno pravo vratiti ju njezinoj obitelji, a njemu bi, nakon njezine smrti bio vraćen novac kojim ju je otkupio pri sklapanju ugovora. Izuzetno ‘romantičan’ i ‘humani’ princip koji podsjeća na današnje reklamacije proizvoda kupljenog u trgovini.

Brakovi su se dogovarali još od vremena antike i kroz povijest brak je dugo vremena smatran ekonomskom zajednicom kojom se osiguravao prijenos zemlje, imovine i ostalih materijalnih resursa. Bio je to poslovni dogovor između obitelji prilikom kojeg su članovi obitelji u ime partnera dogovarali brak. Želje, osjećaji, pitanje slobodne volje i vlastitog izbora budućih supružnika bili su posve nebitni. Posebnu dimenziju brak dobiva u XIII. stoljeću kada ga Crkva proglašava svetim sakramentom. Od tada pa sve do danas crkveni brak nosi auru ‘svete zajednice’ koja bi u načelu trebala biti i neraskidiva zajednica (“Što Bog sastavi, čovjek neka ne rastavi”). No, taj dio se zadržao više u teoriji nego u praksi. Tek nakon Francuske revolucije sekularizacijom i jačanjem građanskog staleža stupanje u bračnu zajednicu postaje pristupačno širim masama u formi građanskog braka.

U XXI. stoljeću poimanje braka bitno se razlikuje od nekadašnjeg. Stavovi variraju od tradicionalnog poimanja braka kao institucije sklopljene u cilju razmnožavanja i očuvanja ljudske vrste, preko romantične postavke sklapanja braka iz ljubavi ili pak percepcije braka kao komada papira koji formalno zadovoljava društvene norme, pa sve do kalkuliranja brojnih poreznih olakšica, materijalne sigurnosti i nasljednih prava. O tome koliko su se prioriteti danas doista promijenili postoje različite teorije. Bilo kako bilo, brak je institucija koja je opstala od najranijeg vremena zbog ljudske potrebe za životom u zajednici, bilo da je riječ o monogamnoj, poligamnoj, heteroseksualnoj ili homoseksualnoj zajednici.

Brak započinje obredom vjenčanja, a nakon sklapanja braka slijedi svadbeno slavlje ili pir kojem tradicionalno prisustvuju članovi obitelji, rodbina i prijatelji mladenaca. Od svih vjenčanih običaja i tradicija od samih početaka pa do danas u centru pozornosti je vjenčana odjeća s posebnim naglaskom na nevjestinu opravu.

 

Vjenčanica

Vjenčanica je u katalogu izložbe definirana kao “odjeća koju nevjesta nosi tijekom obreda vjenčanja, bilo da je riječ o običnoj haljini ili haljini posebno šivanoj za tu priliku”.

Vjenčanica je uvijek bila i ostala vizualni vrhunac vjenčanja. Pridavala joj se velika važnost kroz pomno biranje kroja, tkanine i kroz samu izvedbu. Poznata američka dizajnerica vjenčanica Vera Wang jednom je prilikom rekla kako je vjenčana haljina mnogo više od haljine – ona je metafora ženinog života i njezine kreativnosti.

Kroz 58 ženskih i 6 muških vjenčanih odjevnih predmeta te niz modnih dodataka možemo pratiti razvoj vjenčane odjeće u Hrvatskoj od XIX. stoljeća do danas, kao i primijetiti koliko je hrvatska moda pratila suvremene europske trendove te u čemu se vjenčana odjeća razlikuje od one svakodnevne. Najstarija haljina na izložbi potječe iz davne 1865. godine i vlasništvo je obitelji Matei iz Prčnja u Boki Kotorskoj, dok je posljednja haljina nazvana ‘Vila cvijeća’ iz 2014. godine i dio je kolekcije vjenčanica Hippy Garden Đurđice Vorkapić.

U prvoj prostoriji dominira bjelina izložene odjeće s pokojim akcentom crnog odijela. Bijela boja postaje popularna vjenčanjem engleske kraljice Viktorije koja se 1840. godine udala za princa Alberta od Saxe-Coburga u jednostavnoj bijeloj svilenoj haljini. Vjenčanica kraljice Viktorije bila je ukrašena honiton čipkom od koje je bio izrađen i četiri metra dugačak veo. Haljina s bogatom naboranom suknjom završavala je povlakom dugom pet i pol metara. Kraljica je nosila vjenčić od mirisnih cvjetova naranče kao znak krijeposti i plodnosti. Do kraljičinog vjenčanja čistoću i nevinost simbolizirala je plava boja te su upravo zbog toga mnoge žene birale plave vjenčanice. Ni druge boje nisu bile zabranjene, ali su se izbjegavale tamnocrvene nijanse zbog poveznica s prostitutkama i grešnicama. Kraljica Viktorija je odabirom bijele vjenčanice postavila novi trend koji su slijedile žene diljem Europe i Amerike. Tradicija bijele vjenčanice ostala je aktualna sve do danas kada bijelu boju prepoznajemo kao simbol čistoće, nevinosti i poštenja.

U prvoj prostoriji osim vjenčanih haljina možemo pratiti i razvoj donjeg rublja – od čipkastih pamučnih grudnjaka i spavaćica s kraja XIX. stoljeća, pa sve do svilenih kombinea iz prve polovice XX. stoljeća. Donje rublje, obično skriveno od ljudskih pogleda, tvorilo je sastavni i ključni segment ženskog odijevanja te je služilo formiranju poželjne ženske siluete. Tako možemo vidjeti da su sredinom XIX. stoljeća dominirale široke suknje čija je punoća postignuta nizanjem nekoliko podsuknji. Široka suknja dodatno je naglašavala ženin struk utegnut uskim gornjim dijelom nalik korzetu.

Vjenčana odjeća dugo je vremena slijedila trendove dnevne odjeće, ali s bitnom razlikom u kvaliteti i skupoći materijala i izrade, te u bogatstvu ukrasa. Haljine su varirale u ukrasima, širini i obliku suknje, no imale su nekoliko zajedničkih obilježja: u pravilu su bile dvodijelne, gornji dio bio je uži, donji širi, suknja i rukavi bili su dugački, a struk naglašen. Haljine su bile zatvorene s visokim ovratnikom. Posebno su bile zanimljive cipele često izrađene od istog materijala kao i haljina. Primjer vjenčane opreme Jelke Winkler donosi modni novitet – odvojivu povlaku koja je bila duga gotovo dva metra. I danas postoji tradicija dugačkog šlepa koji se obično pusti u svojoj punoj dužini prilikom samog obreda vjenčanja u crkvi, te se kasnije skine ili pričvrsti za stražnji dio vjenčanice kako ne bi smetao pri hodu i plesu.

 

Europski utjecaji na prijelazu stoljeća

U drugoj polovici XIX. te početkom XX. stoljeća građanska klasa prima utjecaje iz Beča, Pariza i Budimpešte, s time da jug Hrvatske gravitira Italiji, dok sjever tendira Beču i Budimpešti. O tome svjedoče izloženi svileni kombine ružičaste boje iz Trsta i raskošna čipkasta vjenčanica iz Beča. Časopis Wiener Mode, koji je uz Der Bazaar, Lunu i ostale magazine predstavljao glavni izvor modnih informacija, postavljen uz raskošnu i bogatu žensku odjeću hrvatske građanske klase potvrđuje slijeđenje modnih utjecaja europskih prijestolnica. Zagreb se razvija kao trgovački, obrtni i gospodarski centar, a Ilica postaje žila kucavica s nizom trgovina tekstila i odjeće. Moda je u XIX. stoljeću imala veliki značaj u kontekstu prezentacije moći i imetka građanstva. Raskošna i bogata ženska odjeća ukrašena mnoštvom detalja, te usklađena sa stilskim smjernicama europskih modnih centara bila je svojevrsna potvrda uspjeha i bogatstva muškarca, dok je muška odjeća predstavljala simbol ozbiljnosti svojim strogim ravnim linijama i tamnim, prigušenim bojama.

 

Zagrebački modni saloni u doba secesije

U doba secesije izvori modnih utjecaja ostaju isti, a uz Wiener Mode popularan postaje jedini modni časopis na hrvatskom jeziku Parižka moda. Zagreb se profilira kao značajno modno središte u kojem se otvaraju brojni modni saloni. Novitet u vjenčanoj modi su jednodijelne haljine, dok u muškoj modi obavezan postaje prsluk. Kod ženskih haljina uzak struk dodatno je naglašen upotrebom korzeta čime se dobiva karakteristična S linija ženske siluete vidljiva na primjeru vjenčanice Leonije Pusić izrađene u Beču 1907. godine. Iako bogati materijali poput svilenog tafta i čipke u popularnoj bijeloj boji daju svečanost vjenčanoj haljini, ona i dalje slijedi kroj dnevne odjeće. Dodavanjem polukružnih vezenih aplikacija s crnim rubom na gornjem dijelu haljina biva pretvorena u večernju toaletu. Kaput svijetlo plave boje jedini je koloristički akcent u prvoj dvorani izložbe, te predstavlja dio nove odjeće koju je mladenka unosila u brak. Kao što je ranije spomenuto – plava boja dominirala je prije popularizacije bijele boje vjenčanica i zadržala je simboliku čistoće i nevinosti.

 

 

Dječački izgled 20tih godina

Domaći modni saloni otvoreni u prethodnom desetljeću usavršili su se na respektabilnoj zanatskoj razini prateći stilske trendove Beča i Pariza. Dolazi do velikog obrata u poimanju mode, te ženstvenu S liniju zamjenjuju ravne siluete koje skrivaju ženske obline. Popularan postaje dječački izgled gdje grudi i kukovi nisu izraženi. Skraćuje se dužina odjeće i ženama se po prvi put vide koljena. Zajedno s dužinom haljina skraćuje se i dužina ženske kose, a u modu ulazi bob frizura i Marcel kovrče. Moda je bila naglašeno boemska. Ženstvenost kroja pretače se u ženstvenost materijala kroz bogatstvo sjajnih, reflektirajućih i bogato ukrašenih tkanina. I dalje je popularna čipka, metalni lame, te tzv. titranke, odnosno šljokice poput onih na vjenčanici Zdravke Gavelle koja svojim ravnim krojem dužine do koljena predstavlja tipičan primjer mode 20-tih godina prošlog stoljeća.

 

Povratak tradiciji

Kratak bljesak osebujnog modnog izričaja zasjenila je gospodarska kriza koja se odrazila i na modu te označila povratak tradicionalnijem izričaju u formi haljina dužine do poda s ponovnim isticanjem ženskih oblina kroz naglašeni struk.

Spomenuti period zastupljen je divnom romantičnom dvodijelnom vjenčanicom Marije Pomper s početka 30-tih godina XX. stoljeća. Haljina je u potpunosti izrađena od svilene strojne čipke s akcentima svilenog žoržeta koji u formi širokog paspula uokviruje kratki kaputić te ujedno čini i završetak karakterističnih rukava koji se šire prema rubu. Tanji pojas od svilenog žoržeta naglašava struk. Haljina djeluje krajnje eterično i romantično.

Muška odjeća opet bilježi minimalne promjene poput dvostrukog kopčanja i skraćivanja dužine sakoa, a za vjenčanja postaje uobičajena bijela leptir mašna.

 

Ratne godine

Na vjenčanim fotografijama iz ratnih godina vidljiva je racionalizacija troškova kroz odijevanje praktičnih vjenčanica koje su se izrađivale iz tada dostupnih materijala poput tkanina za zastore ili tapeciranje, dok su se muškarci često ženili u vojnim uniformama. Pedesetih godina XX. stoljeća nastavlja se razdoblje teške materijalne i ekonomske situacije uvjetovane posljedicama rata. Iako i dalje dominira bijela boja, javljaju se dupla vjenčanja – obavezno u matičnom uredu i, po želji, u crkvi. Sukladno tome odijevaju se i dvije vrste odjeće. Za vjenčanja u matičnom uredu bili su popularni kostimi odnosno praktična dnevna odjeća od finijeg materijala koja je poslužila kao prezentacija praćenja modnih trendova pred velikim brojem okupljenih uzvanika. Vjenčanje u crkvi bi, pak, često bilo tajno održano u večernjim satima tijekom radnih dana. Za crkvu je bila namijenjena tradicionalna vjenčanica konzervativnog stila, dužine do poda s dugačkim rukavima.

 

 

Kostimi 50tih

Iz 50-tih godina na izložbi je predstavljen niz zanimljivih osebujnih pokrivala za glavu u formi šešira i tokica, te vjenčani kostim klasičnog kroja. Jednostavan kostim, izrađen od žute svile kupljene u Beču, sastoji se od kaputa V izreza s 3/4 rukavima i suknjom na falde, a samo svečaniji materijal razlikuje ga od dnevnog kostima.

 

U sljedećem nastavku: koliko je seksualna revolucija i hippie moda utjecala na vjenčanu modu te kakve su vjenčanice danas u modi.

 

Izložba vjenčanica ‘U dobru i zlu – vjenčana odjeća od 1865. do danas’ – 2. dio

 

GALERIJA SLIKA