21.02.2015. – 03.05.2015., Muzej za umjetnost i obrt
Šezdesete godine XX. stoljeća bile su obilježene ponovnom slobodom kretanja, razmišljanja i izričaja. Uz Beč, Budimpeštu i Pariz kao imperative visoke mode javlja se i London kao modna meka za mlade koji se odmiču od tradicionalnih uzusa koketirajući s različitim modnim izričajima. Trendi odjevni predmet postaje mini suknja popularno zvana minica, a mlađe nevjeste eksperimentiraju i s vjenčanom odjećom, pa odabiru kraće haljine ili haljine nekonvencionalnog kroja. Za crkveno vjenčanje se i dalje njeguje tradicionalniji izgled, što je ostalo pravilo do danas.
Kako to inače biva sa smjenom stilova, odlazeći iz jedne krajnost u drugu, u sedamdesetima mini haljinu zamjenjuje midi i maksi haljina, a modu karakterizira pluralitet stilova s dominacijom hippie izgleda. Društvena pobuna protiv materijalističkog sustava vrijednosti odrazila se i na odijevanje koje je trebalo simbolizirati povratak prirodi. Vrednovala se kreativnost pojedinca izražena kombinacijama najrazličitije odjeće svijetlih, kričavih i šarenih boja, a popularne su bile trapez hlače, široke košulje i ručni rad.
Cijenio se individualni izričaj, a vjenčana moda bila je raznovrsna. Smjeli modni izričaj vidljiv je i u izloženim vjenčanim opravama, posebice u ženskom odijelu izrađenom od baršuna bogate tamno crvene boje. Odijelo kupljeno u Parizu 1971. godine predstavljalo je bojom i krojem neobičan odabir za vjenčanje. Riječ o bila građanskom braku, jer unatoč seksualnoj revoluciji mladenka koja hoda do oltara u crvenom baršunastom odijelu ipak bi bio presedan. Iz kataloga saznajemo kako je ženska odijela popularizirao Yves Saint Laurent inspiriran modom 1940-tih sa širokim podstavljenim ramenima i širokim dugačkim hlačama. Vjenčanice su se kupovale u Trstu i Austriji, a uz Pariz i London, javljaju se nova središta mode – Milano i New York. Ranije spomenuti časopisi bivaju obogaćeni zapadnonjemačkim časopisom Burda koji je postao hit i neiscrpno vrelo kvalitetnih krojeva koje neki dan danas ponosno čuvaju i koriste. Dok su trendi mladenke često birale ženska odijela, za crkvu je i dalje glavni izbor bila bijela vjenčanica, s time da su vjenčanice bile namijenjene samo za vjenčanje, te nisu kao u prethodnim razdobljima bile prekrojene za daljnju upotrebu. Uz haljine i odijela izloženi su i tada popularni turbani i velovi, a po fotografijama možemo vidjeti da su bili popularni i šeširi širokog oboda.
Romantizam 80tih
Dok su se sedamdesetih vjenčanice kupovale u Italiji i Austriji, usporedno s padom standarda i jačanjem ekonomske i političke krize u Jugoslaviji, vjenčanice se počinju češće kupovati u domaćim buticima kod poznatih zagrebačkih modnih kreatora. Šivanje postaje poželjna vještina, a hippie izgled zamjenjuju popularni trendovi iz tada aktualnih TV serija poput nezaboravne Dinastije i Dallasa koje bude sjećanja na natapirane frizure, jaku šminku i glamurozne haljine glavnih protagonistica. Autorica izložbe kao popularni oblik vjenčanja 80-tih navodi i grupna vjenčanja na Plitvičkim jezerima gdje su se vjenčavali parovi iz zemlje i inozemstva odjeveni u narodne nošnje.
Izložene vjenčanice zagrebačkih kreatora Rikarda Gumzeja i Katerine Balogh primjer su tada popularnog kombiniranja različitih povijesnih stilova i suvremenih trendova. Gumzejeva vjenčanica unatoč tome što je izrađena od šantung svile više nalikuje na narodno platno. Ravan kroj haljine midi dužine i dugi rukavi ističu jednostavnost, dok jedini akcent čini vezeni umetak u obliku slova V inspiriran tradicijskim motivima. Vjenčani kostim Keti Balogh na prvi pogled djeluje više kao spavaćica nego odjeća za vjenčanje. Tome uvelike doprinosi odabir svilenog damasta u svijetloružičastoj boji, te kroj midi suknje i dugačkog kaputa čiji ovratnik i kopčanje asociraju na svilene pidžame. Sličan trend kombiniranja vjenčanice i odjeće za prvu bračnu noć i dan danas je popularan u Americi gdje mladenke često biraju vjenčanice od bijelog satena s tankim naramenicama i otvorenim leđima uskog kroja koji prati tijelo. U muškoj modi elegantnim se odabirom smatrala kombinacija bijelog sakoa i tamnih hlača, vjerojatno utjecaj još jedne tada popularne serije – Poroci Miamija.
Komercijalizacija i globalizacija od 90tih do danas
Devedesete godine donose svojevrsnu revoluciju. Nema dominantnih utjecaja i stilova, već ravnopravno koegzistiraju najrazličitiji modni izričaji. Centri mode i dalje su Pariz, London, Milano i New York, no informacije se više ne šire samo putem časopisa i televizije, već glavni izvor informacija postaje internet. Na hrvatskoj modnoj sceni javlja se i cijeli niz modnih dizajnera – Matija Vujica, Robert Sever, Ivica Klarić, Boris Pavlin, Hippy Garden, Igor Galaš, eNVy room i mnogi drugi. Svi oni se, između ostalog, posvećuju i izradi vjenčanih haljina, a neke od njih možemo vidjeti na izložbi. Osim europskih modnih prijestolnica, utjecaji stižu i iz Amerike gdje je modna dizajnerica Vera Wang 1990. godine osnovala kompaniju specijaliziranu za izradu i prodaju konvencijskih vjenčanica, ali i vjenčanica rađenih po narudžbi zahvaljujući čemu je danas jedna od najtraženijih dizajnerica što potvrđuju i mnoge javne osobe koje su odabrale njezine vjenčanice za svoj veliki dan poput Chelsee Clinton, Alicie Keys, Ivanke Trump, Victorie Beckham, Petre Ecclestone, Sofie Vergare i Jennifer Garner. I kod nas se, po uzoru na Ameriku, počinje razvijati cijela industrija vjenčanja – otvaraju se saloni vjenčanica koji uz prodaju nude i iznajmljivanje, kako samih vjenčanica, tako i svih pratećih modnih dodataka. Tiskare se posvećuju kreiranju širokog izbora pozivnica, zahvalnica i menija, cvjećarne nude cvjetne aranžmane, bukete i dekoracije prostora za svadbene svečanosti, fotografi se profiliraju kao vjenčani fotografi, počinju izlaziti tematski časopisi, organiziraju se sajmovi vjenčanja, a javljaju se i prve agencije za organizaciju vjenčanja. Komercijalizacijom vjenčanja cijene navedenih usluga rapidno rastu unatoč tome što je standard života sve niži i niži. Iako nema prevladavajućeg trenda među vjenčanicama, autorica izložbe navodi podatak kako se javljaju noviteti poput golih ramena, dubokog dekoltea i dubokog izreza na leđima. Bijela boja i dalje je najpoželjnija, iako i blijedoružičasta stječe svoju popularnost. Unatoč pluralizmu stilova, u katalogu izložbe nalazimo podjelu na šest osnovnih krojeva: haljinu uz tijelo, kombine-haljinu, haljinu empire (carskog) kroja, haljinu u obliku slova ‘A’, balsku haljinu-krinolinu i princeza haljinu. Vjenčanice se šivaju prema vlastitim zamislima po narudžbi kod iskusne krojačice, iznajmljuju se ili kupuju u salonima vjenčanica, dok imućnije mladenke naručuju vjenčanicu kod popularnih domaćih dizajnera.
Posljednja prostorija u kojoj su izložene vjenčanice nastale od 2000. godine do danas doista pokazuje svo bogatstvo i raskoš materijala, krojeva i mašte prilikom izvedbe vjenčane haljine: romantična empire vjenčanica od šantung svile s čipkastim kaputićem postavljena uz smjelu krinolinu s korzetom u bogatim tonovima tople crvene i narančaste boje, raskošna svilena vjenčanica dostojna kraljevskog dvora postavljena uz elegantnu plisiranu dugačku vjenčanicu empire kroja, suptilna kombine haljina od ružičaste svile i nježne čipke protkane lamniranim nitima postavljena uz pufastu ružičastu vjenčanicu od tila, uska šljokičasta vjenčanica izrađena od tila i kristala postavljena uz robusnu futurističku vjenčanicu od vune i umjetne svile, bogata krinolina od tila s gusto nanizanim romantičnim cvjetovima postavljena uz usku, elegantnu svilenu haljinu sa srebrnim titrankama. Upravo ovi kontrasti između haljina dodatno ističu posebnosti svakog izloženog primjerka.
Izložba “U dobru i zlu” hvalevrijedna je inicijativa i rijedak primjer kvalitetne modne izložbe koja će primamiti mnogobrojnu publiku u muzeje. No ta ista publika zasigurno će ostati zatečena i razočarana nedostatkom informacija na samoj izložbi. Dok je katalog izložbe uistinu kvalitetno pripremljen i obiluje nizom zanimljivih informacija o političkoj, ekonomskoj i društvenoj situaciji pojedinog razdoblja kao i faktografijom o mijeni stilova i trendova u muškoj i ženskoj dnevnoj i vjenčanoj odjeći, sve te informacije izostavljene su na samoj izložbi. Posjetitelj je lišen konteksta i prepušten vizualnom upijanju zanimljivih i lijepo prezentiranih eksponata, ali bez mogućnosti formiranja smislenog sadržaja. U tom pogledu komunikacija s publikom ostala je na interesantnom, ali nedostatnom nivou uključivanja posjetitelja u izložbu kroz donacije svojih uspomena s vjenčanja.
Izložba vjenčanica ‘U dobru i zlu – vjenčana odjeća od 1865. do danas’ – 1. dio