Samozatajna priroda mlade umjetnice Ivone Jurić omogućila joj je da svojim predanim i dosljednim radom tiho i neprimjetno stekne prepoznatljivost na hrvatskoj likovnoj sceni.
Slojevitost njezinih figurativnih radova predstavlja naglašeno individualiziranu stvarnost koja često prikazuje prijelazni trenutak između slike nastale u umu autorice i doživljaja koji promatrač osvještava kao svoju stvarnost. Minucioznost u radu, vidljiva na površini slike, rezultat je dubokog promišljanja o stvarnosti. Intimistički karakter radova pažljivo je balansiran nikad ne prelazeći u pretjeranu sentimentalnost. Priroda kao glavna inspiracija prema Ivoninim riječima ujedinjuje dvije strane jedne cjeline – beznađe i nadu, ona je ta koja se neprestano mijenja i treperi baš kao i individualna percepcija umjetničkog djela.
Ivona Jurić diplomirala je slikarstvo 2010. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Duje Jurića. Do sada je izlagala na brojnim skupnim izložbama i na nekoliko samostalnih izložbi. Dobitnica je Nagrade Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za izuzetan uspjeh tijekom studija i diplomskog rada 2010. godine, te Likovne nagrade HDLU-a za mladog umjetnika za 2013. godinu.
Prije Ivoninog odlaska na rezidencijalni program u Litvu iskoristila sam priliku za razgovor o njezinom dosadašnjem radu, promišljanjima i planovima.
Kada i kako si otkrila da se želiš baviti umjetnošću?
Više percipiram sebe kako slikam i crtam, a manje da se bavim umjetnošću. Iako slikam i crtam od početka srednje škole, intenzivnije se time bavim od 2008. godine. Danas to radim svakodnevno.
Zašto slikarstvo?
Zašto ne? Slike se pojavljuju na podlozi koju oslikavamo kad određenim alatom nanosimo ulje, boju, ton. Slikamo kistom, špahtlom, krpicom, rukama i to je uvijek intenzivan i direktan pristup koji ne možemo u potpunosti planirati u trenutku poteza i rada. Sviđa mi se takav način rada. On sugerira veliku koncentraciju i zalaganje, te jednu vrstu intime.
Imaš li uzora i što te inspirira u radu?
Inspiriraju me slike, skulpture, grafike i arhitektura. U zadnje vrijeme često slikam pejzaž. Uzore bih trebala tražiti u svom vremenu. Ljudi su mi uzori.
Koja ti je omiljena tehnika? U zadnje vrijeme radiš dosta u akvarelu.
Akvarel koristim da bih naslikala nešto što se pojavilo kao ideja i traje već neko vrijeme. Nemam omiljenu tehniku. Tehnika ovisi o slici. Mislim da kao slikarica trebam biti vješta u različitim slikarskim i crtačkim tehnikama kako to ne bi predstavljalo barijeru u radu na slici.
Tvoje radove karakteriziraju prostori bez ljudi, ali s jasnim tragovima njihove prisutnosti. Reci nam nešto više o tome.
To se tako interpretira, ali zapravo nije toliko važno. Zasad nisam trebala čovjeka na slici. Slikala sam svjetlo, treptaj, prizore koji su se sami nametnuli. Nije isključeno da ću tako slikati i dalje. Vidjet ćemo što će se sljedeće nametnuti.
U svojim radovima baviš se propitivanjem stvarnosti, odnosno granice između osnovne ideje umjetnika i konačnog stava na koji je utjecala percepcija, mišljenje i stavovi okoline. Koliko je promatrač bitan?
Promatrač je bitan. Slikar je bitan. Mogu zauvijek slikati, ali treba te slike netko vidjeti.
Kakve reakcije tvoja djela izazivaju kod publike?
Različite reakcije dolaze od kolega, različite od ljudi koji kontinuirano posjećuju umjetničke izložbe i različite od strane publike koja rijetko promatra umjetnička djela. Kritika je uglavnom pozitivna.
Tvoji radovi često nose naglašeno intimističke nazive poput radova ‘U sobi’ i ‘Tamo gdje si noćas spavala’ – koliko sebe daješ u radove i koliko svog svijeta otkrivaš publici?
Sve je to isprepleteno. Naziv slike se pojavi kad je slika već pri svom završetku. Naravno da unosimo svoj svijet, ali samo dijelove u kojima smo iskreni. No, to ne znači da se nešto dogodilo kod mene u sobi, pa sad ja to slikam. Nema takve doslovnosti.
Koliko je sam proces stvaranja bitan? Traje li duže koncept razrade misli ili sâm proces stvaranja slike?
Ovisi od slike do slike.
Može li se danas živjeti od umjetnosti u Hrvatskoj?
Sigurno može, ali što kome znači riječ ‘živjeti’ – kako, na koji način i s koliko kompromisa?
Što misliš da su glavne boljke hrvatske umjetničke scene?
Kroz ovo pitanje preuzimam ulogu kritičara hrvatske likovne scene jer definiram nešto kao ispravno, a nešto kao pogrešno. Smatram da, iako sam u ulozi slikara, nisam tu ulogu izabrala koristiti kako bih isticala boljke, već zato da bih propitivala sve ostalo. Boljke su potrebne i tu su radi nas. Onog trena kad ih shvatimo, boljke će nestati.
Tijekom studija boravila si tri mjeseca u Brnu u Češkoj, a po završetku studija bila si na rezidenciji u Parizu. Što su ti ta iskustva donijela i koliko je bitno za umjetnike da putuju i istražuju?
Bitno je, jer promjenom okoline stječeš nova iskustva i učiš o svijetu i ljudima. Putovanja su važna, doživljaji su intenzivniji. Više koristiš i ostala osjetila, znatiželja se razvija. Uživala sam na putovanjima, a upoznala sam i puno umjetnika.
Kakva je po tvojem mišljenju hrvatska likovna scena u odnosu na svjetska umjetnička zbivanja?
To zahtijeva vrlo široku raspravu. Hrvatska je država koja se treba uspoređivati sama sa sobom. Smatram da bi umjetničke galerije i izložbe trebale biti što posjećenije jer kroz prikazivanje kreativnosti ljudi primaju još i više od onoga što im slika treba dati. Ono što više vježbamo u tome ćemo i rasti. Ako više crtamo, više obogaćujemo naš unutarnji prostor kroz različite kreativne dubine. Ako promatramo te crteže, primamo nešto od djela i stapamo ga sa sobom.
Mislim da u mojoj generaciji ima dosta sjajnih crtača, slikara, grafičara i kipara i da smo ograničeni samo vremenom vlastitog života i vlastitim htijenjem.
Je li se mladim umjetnicima u Hrvatskoj teško izboriti za svoje mjesto pod suncem?
Mladi umjetnici, ako su dovoljno uporni i spremni, izborit će se za točno ono što im i treba. Za onu količinu sunčevog sjaja koja im je potrebna.
I za kraj, petogodišnji plan? Šalim se. Imaš li u planu neke izložbe, događanja ili putovanja u bliskoj budućnosti?
Trenutno pripremam jednu izložbu u Zagrebu i jednu u Karlovcu. Krajem lipnja idem na rezidencijalni program u Litvu. A nakon toga ćemo vidjeti što je novo.