Umjesto klasičnog uvoda dijelimo s vama dijelove artist statementa umjetnice koji sažima ono ključno u radu rođene Šibenčanke Katarine Urem, a o čemu detaljnije možete saznati u samom razgovoru u nastavku!
“Golo žensko tijelo za mene je puno više nego figura sama. Isprva nije ni prepoznatljivo, jer kada stvaram tijelo u pokretu također prenosim poruku gledatelju… Za mene pejzaži i ljudska tijela imaju toliko toga zajedničkog i ja ih volim predstavljati na takav način. Oboje stvoreni od prirode, snažni i divlji…
….Sve su to bića prirode, gdje se ljudsko tijelo lako zamijeni za neki imaginarni pejzaž jer što smo mi nego priroda sama. Tako i materijali koje koristim na platnima, uz akrilnu i ponegdje uljanu boju, glina i komadi drva koje lijepim, elementi su te prirode od koje smo svi satkani. Na koncu sve je to energija i u tom mikro pogledu sve je sačinjeno od istog. Planine su divovi, bića koja samo prividno miruju, a čiju snagu osjetimo kada im se dovoljno približimo i ostanemo bez daha…
Plava je sve, u njoj i s njom se može sve reći. Toliko tonova, nijansi i svaka pogađa određenu emociju, energiju, atmosferu. Teško mi je odvojiti se od nje, možda i nema potrebe, tako da je puštam da bude moje sredstvo, medij i suradnica. Plava i crvena su mi omiljeni spoj koji treba pažljivo dozirati i kombinirati. Zajedno bljesnu, naglase jedna drugu onako moćno…
…Volim izdignuti površinu, približiti je gledatelju, da izađe iz plohe. Teksturirana, često i hrapava poziva na dodir, još jedan doživljaj, intimniji, bliskiji s više osjetila. I onih unutarnjih, pa da se i tako približimo nebu.”
Rođeni ste u Šibeniku gdje ste završili osnovnu i srednju školu. Kako je bilo odrastati u Šibeniku? Koje uspomene iz djetinjstva nosite sa sobom?
Odrastala sam s obitelji u stanu u zgradi u kojoj je bilo puno djece i stalno smo svi bili vani na ulici u neprestanoj igri i druženju. Ljeta posebno pamtim po dugom boravku na otocima koje smo obilazili s obiteljskim brodom. Taj život na brodu, noći sa zvukom mora koje lupka o dno, divljina otoka, sol, plavetnilo mora posebno nosim u sjećanju.
Kada i kako ste se odlučili na umjetničko školovanje?
Moja sklonost ka umjetnosti je uvijek bila nekako po strani, vjerovala sam da ću studirati jezike i zato sam upisala jezičnu gimnaziju. Ali to se promijenilo, nisam bila za postojeći način učenja jezika, valjda sam više za nekonvencionalne načine izražavanja. Kroz zadnju godinu gimnazije povukla me želja za umjetničkim studijem. Nekako je izašla iz sjene u tom propitivanju različitosti od drugih i što me zaista zanima.
Je li se još netko u Vašoj obitelji djeluje u području umjetnosti i jeste li imali podršku obitelji u svom umjetničkom odabiru?
Uvijek sam imala podršku obitelji iako se nitko od njih ne bavi umjetnošću i iako ni oni sami nisu znali što ja točno učim i čime se tamo bavim. Oni se nisu puno uplitali, samo su me pustili da idem gdje želim. Svi članovi obitelji su dosta drugačiji od mene, kao što je bila i većina iz mog okruženja kroz odrastanje. I to mi je dugo bilo teško za shvatiti i prihvatiti. Imala sam osjećaj da ne pripadam ovdje. Ali na koncu to nije ni važno, sve dok se bavimo onime što nam je poziv.
Je li se odrastanje u morskom okruženju odrazilo u Vašem umjetničkom djelovanju i ako jest – na koji način?
Dominacija plave boje u mom izrazu je posljedica okruženosti morem. Za mene je to već dugo boja s kojom se može toliko toga izraziti. Iznimno je bogata nijansama. Jaka, ali ne i agresivna. Plava je sve. Prapočetak života. Hladna, ali i otvorena, smirena, duhovna.
Diplomirali ste na Umjetničkoj akademiji u Splitu i stekli zvanje profesorice likovne kulture i restauratorice. Kako pamtite studentske dane?
Studentski dani su mi brzo prošli, možda i prebrzo. Tada sam bila u traženju sebe i puno toga je samo prošlo kraj mene. Nosim duboke prijateljske veze iz tih dana. Važno mjesto u meni nose studentska putovanja i potraga za umjetnošću koja je otvorila neke puteve, posijala sjeme koje je niklo godinama kasnije.
Od 2003. godine zaposleni ste u Muzeju grada Šibenika i radite na mjestu više restauratorice štafelajnog slikarstva i polikromirane drvene skulpture. Koliko Vam je značilo što ste uspjeli kao mlada umjetnica s 25 godina pronaći stalno zaposlenje? Jeste li se brinuli za svoju budućnost s obzirom da znamo kako je djelovanje samostalnih likovnih umjetnika u Hrvatskoj dosta neizvjesno i nepredvidivo.
Uvijek smatram da me život podržavao u ključnim trenucima pa tako i kada je Muzej otvorio posve novo radno mjesto za mene. To je bio blagoslov, naročito u tim godinama kada je posao bilo teško pronaći.
Koliko je posao restauratorice zahtjevan i odgovoran te što biste istaknuli kao najveći projekt u području restauracije na kojem ste sudjelovali i na koji ste ponosni?
Posao restauratorice u muzejskoj ustanovi je jako zanimljiv i nudi rad na raznim projektima koji nisu uvijek naizgled restauratorski. Tako da, ovisno o osobnom interesu, omogućuje razvoj u raznim smjerovima i komunikaciju s raznim strukama i ljudima. Možda bih istaknula rad na pozlaćenom okviru slike Vlahe Bukovca, ali isto tako sudjelovanje u kreiranju stalnog postava, održavanje predavanja, ali i izvrsnu komunikaciju i suradnju s kolegama. Zanimljivo je sudjelovati u stvaranju neke izložbe, reviziji zbirki, organizaciji događanja i drugim aktivnostima. Restauratorski zahvati zahtijevaju veliku količinu promišljanja prije svakog koraka, istraživanje, konzultiranje, pažljiv i fokusiran rad.
S obzirom na stalan posao u muzeju – kako uspijevate uskladiti vrijeme i obaveze unutar muzeja, te koliko se stignete posvetiti stvaranju vlastitog umjetničkog opusa?
Nastojim dobro iskoristiti svoje slobodno vrijeme koje mi ostane nakon obaveza s djecom i muzejskim poslom. Važna su mi kvalitetna druženja, koja inspiriraju, tako da nema puno klasičnih izlazaka. Imam svoj krug ljudi i pružamo si međusobnu podršku. Nastojim što više pratiti što drugi stvaraju, te povremeno se i dodatno educirati preko interneta.
Izražavate se primarno u slikarskom mediju. Koje teme Vas najviše zaokupljaju?
Važan mi je unutarnji poriv koji me privlači određenoj temi. I onda tu temu nastojim razraditi dok imam potrebu za time. Planine su dugo bile u fokusu, sada već manje.
I onda su se planine u nekom trenutku povezale s aktom, koji je meni došao kao prirodni nastavak, produžetak iste teme prirodnih oblika i energija. Tako da ti moćni divovi, naizgled nepomični, za mene su kao tijela. Upravo zato akt često izgleda kao pejzaž, ljudski krajolik. Svi smo mi satkani od istog materijala u suštini.
Što želite izraziti kroz svoja djela?
Nisam realist. Moja djela uvijek prikazuju unutarnje svjetove, ona su „kao televizije” kako je rekla jedna moja prijateljica. Planine su tu uglavnom jednostavnijih, mirnijih energija dok poneki aktovi prikazuju razna, često neugodna stanja, ali drugi također predstavljaju moć ženskog bića koje svojim tijelom suvereno poziva gledatelja da svjedoči. Bude tu svega. Uglavnom me ponese neka ideja, ali ni sama ne znam gdje će me sve taj proces odvesti, tako da kada počnem ne znam kako će slika na kraju izgledati ni koje ću sve materijale ugraditi.
Vaši radovi su vrlo ekspresivni i asocijativni, a kombiniranje različitih tehnika obogaćuje izričaj reljefnom, materičnom teksturom. Koje sve materijale koristite prilikom oblikovanja rada?
Koristim uglavnom prirodne materijale kao drvo koje prikupim usput u prirodi i glinu koju oblikujem i sušim. Uz akrilnu boju i gipsanu masu. Važna mi je slojevitost i doživljaj te hrapave i reljefne površine slike dodirom, ne samo okom.
Koliko dugo razmišljate o ideji prije negoli prionete na rad? Odvija li se stvaralački proces spontano ili završnom radu prethodne skice?
Kod mene nema prethodne skice, osim one koju napravim na samom platnu ugljenom kao početni crtež motiva. To je zato jer ne mogu predvidjeti sve korake. Radim spontano i intuitivno. Brzo radim i onda neko vrijeme samo promatram, jer često ne mogu odmah sagledati što se sve dogodilo na platnu. Ponekad mi danima ne bude jasno. Ponese me proces, uronim duboko i to mi uzme dosta energije.
Samostalno ste izlagali u rodnom Šibeniku, Zadru, Kninu i Betini. Koji osjećaji su prethodili otvorenju izložbi?
To je za mene uvijek najprirodniji osjećaj. Predati slike publici, gledateljima, da ih dožive, jer to i jest svrha moga rada. Vjerujem da je svaka slika namijenjena nekome da je doživi.
Kakav je osjećaj predstaviti svoj umjetnički rad u rodnom gradu?
Nevjerojatan je osjećaj bio vidjeti prepunu galeriju poznatih i nepoznatih lica. Tada čovjek shvati da treba samo nastaviti raditi dalje. To su ti trenuci podrške koji se uvijek pamte.
Kolike su mogućnosti predstavljanja, izlaganja i prodaje radova za likovne umjetnike u Šibeniku?
Šibenik je mala sredina – dobra za rad, ali premala za ozbiljan razvoj i prodaju.
Sudjelovali ste i na međunarodnim projektima „Artbox Project Basel 1.0“ u srpnju 2017. godine u Baselu (Švicarska) i „Artbox Project New York 1.0“ tijekom „Armory Art Weeks New York“ u New Yorku (SAD) u ožujku 2018. godine. O kakvim je projektima riječ i s kojim radovima ste bili zastupljeni?
Spomenute izložbene projekte je organizirala švicarska galerija na međunarodnom nivou s mogućnosti sudjelovanja i digitalnim putem, a ja sam sudjelovala s ranim radovima cvjetnih motiva koji su me tada inspirirali.
Je li Vam sudjelovanje na inozemnim projektima otvorilo neke nove mogućnosti suradnje, prezentacije ili prodaje radova?
To je jedno dobro iskustvo prilikom kojeg sam vidjela što drugi umjetnici stvaraju i koji trendovi su aktualni, a također i prilika da prezentiram svoj rad. Postoje mogućnosti suradnje koji zahtijevaju određenu financijsku investiciju koju ja u tom trenutku nisam imala.
Iz vlastitog iskustva rada u muzeju, ali i djelujući kao likovna umjetnica kroz vođenje likovnih radionica i predstavljanje vlastitog rada putem izložbi, smatrate li da ljudi danas dovoljno konzumiraju umjetničke sadržaje – posjećuju li izložbe, koncerte, predstave?
Smatram da su danas kod nas najviše posjećeni koncerti, primarno zbog potrebe za opuštanjem i zabavom. Iz istog razloga su posjećene i moje likovne radionice samo što se ljudi često iznenade kada vide što su sve sposobni sami stvoriti. I to me oduševljava. Potrebe za posjećivanjem izložbi nisu baš izražene, a koliko je to dovoljno ne mogu reći. Možda našem društvu ni ne treba više trenutno, valjda bi posegnuli više da im treba. Kulturna svijest nije visoko razvijena i u njen razvoj se ne ulaže dovoljno da bi rasla. Tek toliko da preživi.
Što za Vas predstavlja umjetnost i koja je njezina najveća snaga?
Za mene je najveća snaga umjetnosti utjecaj na ljude. Spoznaja da postoje ljudi kojima treba neka slika da se „napoje”, da dožive, prime, prepoznaju nešto svoje, transformiraju sebe kroz taj doživljaj. Neko vrijeme sam se pitala što je to što ja mogu dati kroz umjetnost, a drugi nisu kroz protekla stoljeća već dali, kako ja mogu donijeti nešto novo, nešto drugo, naročito jer radim u muzejskoj struci i sve mi je to blisko. I onda sam interakcijom s ljudima i njihovim doživljajima mog rada shvatila da su svi umjetnici potrebni jer svi imaju nešto za prenijeti ljudima kojih je isto puno tako da svatko može u svijetu pronaći neki umjetnički rad za sebe. Nešto što im pripada. Umjetnost je hrana za dušu jednako potrebna kao što je hrana za tijelo.
