U novom intervjuu upoznajte crnogorsku umjetnicu Mirjanu Marsenić-Vujović koja je vlastito područje umjetničkog istraživanja i izražavanja opisala riječima: obraćam se prirodi u potrazi za inspiracijom u kreaciji apstraktnih slika koje su kao podsjetnik da se proces starenja i rasta uzajamno preklapaju. Ova razmjena između prirode i čovjeka bitan je podsjetnik da smo svi krhki i trajni u isto vrijeme. U svom radu Mirjana Marsenić-Vujović fokusira se na teksture koje su prisutne u našem okruženju kao što je mahovina na drveću i kamenju ili apstraktne teksture koje se mogu pronaći na zidovima i strukturama oblikovanim ljudskom rukom, a koje su istrošene prirodnim procesom i protokom vremena. Bogatstvo i raznolikost formi i tekstura pretočilo se u akvarele, slike i prostorne instalacije Mirjane Marsenić-Vujović o kojoj više saznajte u aktualnom razgovoru!
Kako biste opisali svoje djetinjstvo?
Rođena sam u Beranama na sjeveru Crne Gore. Mojim rodnim gradom teče rijeka Lim koju posebno ističem jer sama atmosfera rijeke oblikuje grad, ali i moje sjećanje na djetinjstvo. Zahvaljujući roditeljima i mojoj cijeloj obitelji djetinjstvo mi je bilo ispunjeno ljubavlju, mirom, toplinom i srećom. Ako bih morala nekim simbolom opisati svoje djetinjstvo to bi bilo Sunce, jer je ono simbol topline, svjetlosti i života.
Diplomirali ste na Fakultetu likovnih umjetnosti u Cetinju na odsjeku Slikarstvo u klasi profesora Ratka Odalovića. Što Vas je privuklo mediju slikarstva?
S devet godina sam spoznala čime se želim baviti u životu i nikada nisam promijenila svoje mišljenje. Ostala sam dosljedna do kraja. Vjerojatno je umjetnost najviše odgovarala mom karakteru, jer težim ka slobodi i onome u čemu ne postoje granice, a umjetnost mi upravo to dozvoljava. Slikarstvo se nametnulo samo po sebi, vjerojatno zato što u obitelji imam članova koji se bave tim medijem. Primjerice, moj stric Radun Marsenić me kasnije uveo u svijet slikarstva, a uz njegovu pomoć pronašla sam i svoj put.
Jeste li imali podršku obitelji i okoline u odabiru umjetničkog obrazovanja?
Jesam. I ja i moje dvije sestre oduvijek smo imale podršku obitelji. Za naše roditelje bilo je važno da odaberemo nešto što volimo, jer ipak ćemo se time baviti cijeli život. Moji roditelji su ulagali u naše obrazovanje, tako da smo pored osnovne škole, završile i Glazbenu školu, ali i razne smjerove iz obrazovanja koje je naša škola tada organizirala u obliku sekcija. Iz današnje perspektive, mogu reći da su ples, gluma, jezici i sve ostale vještine koje sam usvojila svakako oblikovale i definirale moju ličnost. Moram priznati da sam tada jedina iz generacije iskazala interes za likovnu akademiju što je bio veliki poduhvat, jer se u to vrijeme primalo samo pet studenata godišnje na katedri Slikarstvo. Uz pripreme koje su trajale četiri godine, uspjela sam s prirodno-matematičkog smjera kao gimnazijalka položiti prijemni kao prva na listi. Na taj rezultat sam jako ponosna jer je upis bio veliki poduhvat, a pritom biti i prvi na listi, to je za mene stvarno bio konkretan dokaz da se rad i ulaganje zaista isplate.
Kako ste se snašli po završetku studija? Je li bilo teško pronaći svoje mjesto pod suncem na crnogorskoj likovnoj sceni?
Period nakon akademije je zaista bio težak. Dok si student nekako si zaštićen – imaš dobre uvjete za rad, stvaraš jer se to jedino i očekuje od tebe, imaš financijsku podršku, na tebi je samo da radiš ono što voliš. Međutim, kad završi školovanje, sve to nestaje. Prvo, izgubiš prostor za stvaranje, a onda dolazi “život“. Ja se nisam htjela vratiti kod svojih roditelja, jer naprosto nisam vidjela mogućnost razvoja sebe kao umjetnice u gradu odakle potječem.
U Crnoj Gori uopće nema podrške za mlade ljude koji se bave umjetnošću. Naprotiv, imam dojam da se aktivno radi kako bi se ugasio svaki vid umjetnosti. U Crnoj Gori jedino likovni umjetnici ne dobivaju honorare za izlaganje u galerijama, dok su svi ostali kolege plaćeni za svoj rad. Ja i dalje radim u svojem stanu zbog nemogućnosti dobivanja ateljea. Jako teško sam pronašla i posao u struci. Međutim, i to što radim kao profesorica likovne umjetnosti je zasluga Američke škole jer su u našoj zemlji natječaji rezervirani za unaprijed određene osobe. A živjeti od svog rada je u potpunosti nemoguća misija. Ukratko, u svim područjima, barem do sada, vlada „političko zapošljavanje“, a moja „politika“ je Umjetnost, dok me drugi oblici politike ne zanimaju. Ukratko, put je zaista težak, ali treba biti dosljedan zbog svoje umjetničke slobode.
Priroda igra ključnu ulogu u Vašem radu.
Priroda i zdravo okruženje obilježili su moje djetinjstvo. Uvijek sam se igrala u školskom dvorištu i tamo razvijala svoju imaginaciju i krenula u razne eksperimente. Priroda daje slobodu. Moji roditelji su iz oblasti šumarstva pa su i na nas prenijeli taj odnos i poštovanje prema prirodi.
Kako biste opisali svoj umjetnički izraz?
Svoj umjetnički izraz bih opisala kao isprepletenost čovjeka, strasti, ljepote, pada, uzdizanja, dubine, a i samim time i svemira i beskonačnosti. Sve je u oku promatrača i dubini poruke koju ista nosi. Jesam li u tome uspjela, ne znam, ali znam da istinski pokušavam.
Izražavate se u različitim medijima – od slikarstva do prostornih i ambijentalnih instalacija. Kako odabirete medij u kojem ćete oblikovati rad?
Medij ovisi o konceptu i ideji. Na akademiji smo stekli znanje u različitim medijima kako bi mogli ostvariti vlastite ideje. Vjerujte mi, u procesu je najteže doći do nukleusa (tako ja zovem ideju), a kasnije se boriš s medijima kako bi se rad ostvario u punom smislu. Primjerice, trenutno radim na seriji radova u kojima uopće ne koristim klasične medije, već je zastupljena isključivo fotografija te koristim i recikliram plastiku za instalaciju u prostoru. Nego, o tome možemo kojom drugom prilikom kad rad ostvarim u potpunosti.
Imate li najdraže umjetnike ili uzore koji su vam bili glavna inspiracija u mladosti ili tijekom školovanja?
Volim rad Anselma Kiefera.
Što vas motivira u životu?
U životu me motivira ljubav, dobrota, istina… to su moje vodilje kroz život.
Kako izgleda vaš stvaralački proces – od ideje do realizacije?
U svojoj torbi nosim jedan svezak. U njega pišem sve što mi padne na pamet tijekom dana, a zapisi ujedno čine i temelj za početak nečeg novog. Kasnije iščitavanjem vršim selekciju, čistim, sabirem, oduzimam… Kad iskristaliziram ideju onda u odnosu na nju biram materijale i krećem u akciju. Kad krenem nikad ne znam gdje će me proces odvesti. Nekada to bude potpuno drugačije nego koncept s kojim sam krenula. Jednostavno pustim da me proces vodi, a taj stvaralački proces zna biti bolan i težak, ali i nosi svu punoću bivstvovanja, smisla i ljepote.
Što vam pomaže kada ste bez inspiracije?
Inspiracija ne postoji, postoji samo rad. Jedino se uz rad otvaraju vrata, pa se javlja i nada prema nečemu, kao i za sve u životu…
Kako izgleda jedan radni dan u vašem životu?
Najčešće radim vikendom, ali i za vrijeme školskih praznika. To je period kada radim onaj aktivni dio s materijalima. Tijekom radnih dana u školi zapisujem i bilježim ideje. Naravno, ugrabim trenutke i kada djeca spavaju. Zadnja serija radova sastojala se od pretežno malih formata uslijed nemogućnosti prostora za velike formate. Mogu vam reći da je prelazak s velikih na male formate za mene osobno bio veliki poduhvat i hrvanje same sa sobom. Ali sam na kraju uspjela i to savladati. Uslijed procesa prirodno su se nametnuli i akvareli, koji zahtijevaju trenutak, ali i prostor unutar samog formata što je meni dalo potpunu slobodu. Ono u čemu uživam s akvarelima je to što gdjegod se nalazim, u torbi imam neophodni materijal za akvarele i stvaram ih gotovo svakodnevno stvaram kao neki dnevnik.
Kao što sam ranije navela, prvo se otvara svezak sa skriptama i idejama. Uslijed životnih okolnosti, trenutno radim u svojem stanu i na balkonu. Kada djeca spavaju onda krećem u akciju, a moj proces rada zahtijeva dosta vremena za sušenje boja pa gotovo uvijek radim istovremeno po tri ili četiri rada – dok se jedan suši ja krenem na drugi, pa treći i tako u krug.
Iza vas su brojne grupne i samostalne izložbe, kakvo je iskustvo izlaganja u vlastitoj zemlji u odnosu s izložbama u inozemstvu?
Iskustva su različita i isključivo se vežu uz ljude s kojima si u komunikaciji i s kojima se surađuje. Mogu reći da sam imala podjednako dobra iskustva u zemlji i inozemstvu. Ono u čemu je velika razlika je publika. U Crnoj Gori na izložbe dolaze isključivo prijatelji, kolege i obitelj te oni koji su već upoznati s tvojim radom, a ostale publike nema. To je jedna od ključnih razlika. I marketing i promocija je vani na mnogo višem nivou nego kod nas.
Koje su najveće prednosti i nedostaci s kojima ste se susreli u dosadašnjem izlagačkom djelovanju?
U suradnji s inozemnim galerijama imala sam ugovore da 70% od prodaje ide umjetniku, a 30% galeriji. Naravno, sve tehničke stvari su pokrivene od strane galerije, kao i put i smještaj. U vlastitoj zemlji se sada javljam isključivo na natječaje gdje su mi osigurani tehnički uvjeti i pokriveni troškovi transporta i kataloga. Takav broj galerija nije suviše velik, ali s galerijama koje ne osiguravaju osnovne uvjete nemam ni želju surađivati jer upravo mi, umjetnici, činimo njihov program i promociju, a ne oni nama…
Sudjelovali ste na većem broju rezidencijalnih programa, likovnih kolonija i umjetničkih rezidencija. Kakva iskustva nosite iz tih projekata?
Rezidencijalni programi su najbolji i najbitniji programi za sve koji se bave ovim pozivom. Prvenstveno jer se na njima upoznaju umjetnici iz različitih zemalja, razmjenjuju se iskustva i kontakti. To su programi koje jako podržavam i koji su dio našeg posla ukoliko nam je bitno da se razvijamo u svom pozivu.
Radite kao profesorica likovne umjetnosti u QSI International School of Montenegro od 2015. godine. Zanima li mlade umjetnost?
Rad s djecom iziskuje mnogo energije, ali s druge strane bolje je raditi s djecom nego s odraslima. Djeca su iskrena, kod njih nema pretvaranja, sve je onako kako jest. Djeca su me puno puta inspirirala za osobno istraživanje i dala mi vjetar u leđa. S druge strane, trudim se kao profesorica prenijeti im svoju strast i ljubav prema kulturi i umjetnosti, jer oni su budućnost i buduća publika. Ako ih ne formiramo u duhu pravih vrijednosti na samom početku, poslije će biti prekasno i nemamo se zapravo čemu nadati.
Koliko je likovna kultura važna kao sastavni segment osnovnoškolskog obrazovanja?
Umjetnički predmeti poput likovnog i glazbenog, ali i fizičkog odgoja tri su najbitnija predmeta za razvijanje dječjeg mozga do 12-e godine. Nekako imam osjećaj da su ta tri predmeta i najviše ugrožena od strane onoga tko kroji sistem obrazovanja. Ja sam učiteljici svoga djeteta rekla da su mi ta tri predmeta trenutno najvažnija i da u tom pravcu usmjeravam svoje dijete. Trenutno imamo problem s mladima zbog sve lošije imaginacije i pažnje. Zar nije porazno da djetetu date potpunu slobodu, a da to dijete ne zna što će crtati? To je veliki problem. Ukoliko se djeca u startu formiraju kao ličnosti koje poštuju vizualno i lijepo onda nećemo imati problem s uništenim igralištima i vandalizmom. Vjerujte mi, sve je jako usko povezano.
Koliko se stignete uz pedagoški rad posvetiti vlastitom umjetničkom stvaralaštvu?
Jako teško, ali uspijevam što dokazuju i moja djela. Što bi rekao moj profesor Dado Đuranović „Nema laži, nema prevare, sve se na radu vidi!“ Biti majka, umjetnica, profesorica i žena u isto vrijeme je jako teško, ali nije nemoguće.
Danas se ljudi lakše i češće odlučuju za kupovinu novog automobila, dizajnerskog kauča ili najnovijeg modela mobitela negoli da investiraju u umjetnost. Što biste im poručili?
Takvima ne bih ništa poručila jer do njih vjerojatno neće ni stići ova poruka. Samo bih rekla slijedeće “umjetnost se osjeća i kao takva se živi“. Umjetnost oplemenjuje, mijenja, otvara vidike, a mi samo trebamo osluškivati, prije svega sebe, a onda ćemo znati saslušati i razumjeti i svijet oko sebe.
