Bez suvišnih uvodnih riječi objavljujemo novi intervju, jer je naš sugovornik Rene Grgić-Đaković doista sve relevantno poentirao kroz intervju, a mi ga ponosno objavljujemo u mjesecu u kojem je Rene proslavio i svoj rođendan!
U godini koja je proglašena Godinom čitanja, pozivamo vas da pročitate najdulji intervju ikad objavljen na portalu PerceiveArt. Zašto je toliko dug pitate se? Zato što u vrijeme strke i jurnjave, u vrijeme instant vijesti i površnih informacija te isto tako površnih i banalnih razmišljanja i međuljudskih odnosa odbijamo plivati glavnim tokovima, jer smatramo da zatupljuju sveopću javnost i guše kritičko razmišljanje i propitivanje vremena i prostora u kojem živimo i djelujemo.
PerceiveArt će uvijek biti i ostati platforma za predstavljanje kvalitetnih i raznolikih umjetnika i umjetničkih projekata na temeljit, sveobuhvatan i zanimljiv način. U kontekstu duha portala odlučila sam napraviti intervju s jednom iznimnom umjetnicom. Kad kažem iznimnom, riječ je o mom subjektivnom doživljaju (iako su ga u više navrata potvrdili i kolege i kolegice iz struke) koji gradim i nadopunjujem od 2014. godine kontinuiranim praćenjem njezina opusa, razvoja, misli i životnog puta. Ne bih oduzimala previše prostora u uvodnom prostoru, jer će Sandra Radić Parać svoju priču najbolje sama ispričati kroz intervju, ali i djela objavljena u sklopu teksta. Odvojite vrijeme i upoznajte se s iznimnim djelovanjem i jedinstvenom osobnošću Sandre Radić Parać.
Svijet likovnih elemenata i njihove komunikacije tj. odnosa na površini slike strukturalno je polazište u radu Ljiljane Barković. Višegodišnje istraživanje slikarske površine kao geometrijskog i fragmentiranog likovnog polja, koje se bavi slikarskim prostorom kao mrežom, dovelo je umjetnicu u područje u kojem slikarski prostor postaje odraz apstrahirane misli.
Živimo u vremenu koje ne potiče i ne slavi individualizam. Načelno, na papiru i u teoriji ćemo pronaći hvalospjeve takvom principu djelovanja, ali u praksi puno bolje prolaze oni koji se prilagode, povinuju rukovodećima i podržavaju glavne tokove. Lakše je postati dio sistema, umrežiti se i međusobno podijeliti nagrade. No, gdje je tu iskrenost? Autentičnost? Kako ćemo napredovati ako ne istražujemo, ne propitkujemo i ne otkrivamo nove puteve, misli, mogućnosti? Kakva je umjetnost koja igra na sigurno? Oportunistička? Pragmatična?
U slavljeničkom mjesecu portala PerceiveArt predstavljamo višestruko nagrađivanog mladog umjetnika Petra Mošića. Ovaj talentirani i vrijedni umjetnik završio je doktorski umjetnički studij na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu pod mentorstvom profesorice Anđelke Bojović, a široj javnosti je poznat po osebujnom likovnom stilu unutar kojeg spaja klasične slikarske tehnike i suvremenu tematiku. Među značajnijim dodijeljenim nagradama ističe se Zlatna paleta s Proljetne izložbe ULUS-a 2016. godine i nagrada iz Fondacije Momo Kapor 2020. godine. Radovi Petra Mošića nalaze se u brojnim privatnim i javnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu, a autor djeluje i u javnom prostoru, pa njegovi murali krase nekoliko javnih zgrada u Beogradu.
Kada razmišljamo što je to život nameću se različita tumačenja… Značajne su misli poznatog engleskog filozofa Bertranda Russella koji kaže kako je stvarni život za većinu ljudi vječni kompromis između idealnog i mogućeg. Hoćemo li život poimati kao našu svakodnevnu realnost, maštanje o tome kakav bi život tek mogao biti ili kao isprepletenost sna i jave u konačnici ovisi isključivo o nama.
“Čim se pojavi čovjek koji sobom nosi nešto iskonsko, tako da ne govori: svijet treba uzeti onakvim, kakav jest…, već koji kaže: ma kakav bio svijet, ja ostajem kod svoje izvornosti, koju ne kanim promijeniti za volju ljudi: u istom trenutku kad se začuju ove riječi, čitav se život preobrazi…”
Franz Kafka u pismu Maxu Brodu
Osim što citatom iz pisma Franza Kafke koji stoji u uvodu knjige “Hrvatska izvorna umjetnost” autora Vladimira Malekovića započinje analiza hrvatske izvorne/naivne umjetnosti, on savršeno objedinjuje stilski, izričajno i karakterno posve različite opuse dviju umjetnica, majke i kćeri Katarine Parađ-Vojković i Katarine Vojković.
– online grupna žirirana izložba –
Dom kulture Nova Gradiška
Dok dišem, nadam se. Možda je upravo ta misao kako nada umire zadnja bila nit vodilja koja je pomogla ljudima da prebrode i prežive neke od najvećih tragedija koje mogu snaći čovjeka poput rata, bolesti, smrti bližnjih i inih teških sudbina.
Od samog početka 2020. godinu označilo je poprilično apokaliptično ozračje što je mnoge umjetnike nagnalo na preispitivanje u kojem smjeru se kreće čovječanstvo. Dok su se jedni suočavali s najcrnjim scenarijima, drugi su pobjegli u vlastiti svijet kontemplacije, a treći su nastojali pronaći rješenje za izlazak iz tjeskobne i duboko zabrinjavajuće situacije u kojoj se našao cijeli svijet. Umjetnici pozvani da predstave vlastito viđenje naše trenutne situacije ili potencijalne budućnosti odazvali su se u velikom broju te ponudili iznimno široki dijapazon različitih interpretacija. Revalorizacija svijeta u kojem živimo, naših prioriteta i principa po kojima djelujemo rezultirala je često naglašenim katastrofičnim predviđanjima, ali i nadom u bolje sutra s vizijom kako smo sposobni prebroditi apsolutno sve. Od ukupno 99 prijavljenih autora iz zemlje i regije, odabranih 70 umjetnika predstavilo je svoja utopijska, distopijska i intimna viđenja svijeta referirajući se pritom i na vlastite pozicije i odnos spram svijeta u kojem živimo.
Kada govorimo o ljudskoj psihologiji, koliko god ju izučavali i koliko god napredovali u polju znanosti i tehnologije, ljudski um i dan danas ostaje potpuna enigma, a sukladno tome i vječna inspiracija umjetnicima. Da bismo spoznali ljudski um trebamo krenuti od samoga sebe te ponirući u dubine vlastitih misli, osjećaja i djelovanja započinjemo istraživanje iz suštinske nutrine prema van.
Oduhovljeno likovno djelo jest ono djelo koje prenosi osjećaj putem likovnih elemenata poput crte, plohe ili boje. Napuštanjem imitacije vanjskog svijeta javlja se beskrajna mogućnost izričaja i interpretacije onog što se nalazi ispod površine. U području nefigurativnog likovni tekst ostaje otvoren tj. neopterećen motivom što daje umjetniku slobodu stvaranja vlastitog individualnog svijeta – svijeta koji nije tek puki privid stvarnosti, već nudi mogućnost jedinstvene interpretacije polazeći od same srži umjetnika. Apstraktno postaje subjektivno u trenutku kada eliminiramo reference iz vidljivog svijeta. Suvereno vladajući poljem apstraktnog Tea Bičić minimalizira sredstva vlastitog izričaja te oblikuje likovni tekst crtom, plohom i bojom na natur platnu.