Poezija, koja se u svom praobliku poimala kao „odraz uzvišene duhovnosti“, nepresušni je eliksir života pretočen u bogati spektar izražajnih mogućnosti jezika. No, što kada umjetnost pisane riječi postane izvor inspiracije za nastanak likovnih djela? Odgovor na ovo pitanje pronalazimo na izložbi ISKRA.
Svako živo biće prolazi kroz proces preobrazbe tijekom svog života. Čovjek kao svjesno ljudsko biće kompleksnije doživljava vlastitu transformaciju. Ishodište nam daju naši geni i okruženje u kojem odrastamo, a svako individualno iskustvo obogaćuje nas, potiče, razvija i u konačnici definira kao pojedinca. Tijekom života susrećemo se s mnogim izazovima ispravnog i pogrešnog djelovanja te različitog poimanja svijeta u kojem živimo. No, da bismo spoznali i ponovno uspostavili vezu s univerzumom prvo moramo obnoviti odnos sami sa sobom.
Svijet kakvog poznajemo i život koji živimo već treću godinu zaredom dvije su posve različite dimenzije. Umjetnici koji intuitivno i duboko osjećaju promjene unutar sebe samih, ali i okoline koja ih okružuje referirali su se i na elementarnu pojavu koja je zahvatila cijeli svijet reflektirajući pritom mikro i makro promjene i obrađujući ih na sebi svojstven način.
Svima nam je dobro poznat citat “stalna na tom svijetu samo mijena jest”. Sve što znamo i osjećamo je u kontinuiranom procesu mijene. Ljudska nemoć nad veličinom sudbine izazov je kojem čovječanstvo još nije doskočilo. Na nama ostaje tek izbor hoćemo li prihvatiti neminovnu prolaznost ili se prepustiti osjećaju bespomoćnosti i beskonačnog traganja za odgovorom koji možda niti ne postoji.
Svaki dio prirode ima značenje i ulogu u ovom svijetu. Umjesto da njegujemo, cijenimo i poštujemo prirodu vrlo često je uzimamo zdravo za gotovo. Čovječanstvo je kontinuiranim iskorištavanjem, intervencijama i, u konačnici, dominacijom nad prirodom, pokrenulo lančanu reakciju koju je gotovo nemoguće zaustaviti, a znanstvenici diljem svijeta izražavaju sumnju jesmo li takvim djelovanjem već prešli granicu mogućnosti povratka na staro.
Bez suvišnih uvodnih riječi objavljujemo novi intervju, jer je naš sugovornik Rene Grgić-Đaković doista sve relevantno poentirao kroz intervju, a mi ga ponosno objavljujemo u mjesecu u kojem je Rene proslavio i svoj rođendan!
U godini koja je proglašena Godinom čitanja, pozivamo vas da pročitate najdulji intervju ikad objavljen na portalu PerceiveArt. Zašto je toliko dug pitate se? Zato što u vrijeme strke i jurnjave, u vrijeme instant vijesti i površnih informacija te isto tako površnih i banalnih razmišljanja i međuljudskih odnosa odbijamo plivati glavnim tokovima, jer smatramo da zatupljuju sveopću javnost i guše kritičko razmišljanje i propitivanje vremena i prostora u kojem živimo i djelujemo.
PerceiveArt će uvijek biti i ostati platforma za predstavljanje kvalitetnih i raznolikih umjetnika i umjetničkih projekata na temeljit, sveobuhvatan i zanimljiv način. U kontekstu duha portala odlučila sam napraviti intervju s jednom iznimnom umjetnicom. Kad kažem iznimnom, riječ je o mom subjektivnom doživljaju (iako su ga u više navrata potvrdili i kolege i kolegice iz struke) koji gradim i nadopunjujem od 2014. godine kontinuiranim praćenjem njezina opusa, razvoja, misli i životnog puta. Ne bih oduzimala previše prostora u uvodnom prostoru, jer će Sandra Radić Parać svoju priču najbolje sama ispričati kroz intervju, ali i djela objavljena u sklopu teksta. Odvojite vrijeme i upoznajte se s iznimnim djelovanjem i jedinstvenom osobnošću Sandre Radić Parać.
Svijet likovnih elemenata i njihove komunikacije tj. odnosa na površini slike strukturalno je polazište u radu Ljiljane Barković. Višegodišnje istraživanje slikarske površine kao geometrijskog i fragmentiranog likovnog polja, koje se bavi slikarskim prostorom kao mrežom, dovelo je umjetnicu u područje u kojem slikarski prostor postaje odraz apstrahirane misli.
Živimo u vremenu koje ne potiče i ne slavi individualizam. Načelno, na papiru i u teoriji ćemo pronaći hvalospjeve takvom principu djelovanja, ali u praksi puno bolje prolaze oni koji se prilagode, povinuju rukovodećima i podržavaju glavne tokove. Lakše je postati dio sistema, umrežiti se i međusobno podijeliti nagrade. No, gdje je tu iskrenost? Autentičnost? Kako ćemo napredovati ako ne istražujemo, ne propitkujemo i ne otkrivamo nove puteve, misli, mogućnosti? Kakva je umjetnost koja igra na sigurno? Oportunistička? Pragmatična?
U slavljeničkom mjesecu portala PerceiveArt predstavljamo višestruko nagrađivanog mladog umjetnika Petra Mošića. Ovaj talentirani i vrijedni umjetnik završio je doktorski umjetnički studij na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu pod mentorstvom profesorice Anđelke Bojović, a široj javnosti je poznat po osebujnom likovnom stilu unutar kojeg spaja klasične slikarske tehnike i suvremenu tematiku. Među značajnijim dodijeljenim nagradama ističe se Zlatna paleta s Proljetne izložbe ULUS-a 2016. godine i nagrada iz Fondacije Momo Kapor 2020. godine. Radovi Petra Mošića nalaze se u brojnim privatnim i javnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu, a autor djeluje i u javnom prostoru, pa njegovi murali krase nekoliko javnih zgrada u Beogradu.