U posljednjem intervjuu prije ljetne stanke predstavljamo svestranu umjetnicu Dariju Stipanić. Darija je diplomirala 1997. godine na Pedagoškom fakultetu u Rijeci; smjer Likovna kultura s temom „Ikonografija Dalijeve skulpture” kod mr. E. Dubrovića i kiparstvo u klasi mr. J. Diminića. Sudjelovala je na nizu kolektivnih umjetničkih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Južnoafrička Republika, Poljska, Srbija, Slovenija, Italija, Slovačka, Meksiko, Kina, Litva, Makedonija, Japan, Bugarska…). Darija se bavi kiparstvom, slikarstvom, te povremeno grafikom. Članica je HDLU Rijeka i dobitnica više međunarodnih nagrada i priznanja.
U rodnom gradu Rijeci diplomirala si na Pedagoškom fakultetu, smjer Likovna kultura. Koliko je podneblje i životno okruženje utjecalo na tvoje umjetničko stvaralaštvo?
Sve što nas okružuje neminovno ostavlja na nama trag. Ne mislim samo na vizualno već i na zvukove i mirise odnosno sva naša osjetila. Moj rodni kraj utkan je u moj DNA. Dijalekt, miris mora, zvuk juga koji se lomi na stijenama i prska po licu, toplina djedove ruke, Učka prekrivena snijegom, potok Vrutki, zemlja crvenica zimi natopljena vodom… sve su to motivi koji će se kasnije pojavljivati na nekim mojih radovima bilo kao sjećanja na djetinjstvo ili kroz povezanost s prirodom.
Kada si spoznala da će upravo likovnost i umjetničko stvaranje biti tvoj životni poziv?
Ponekad nismo svjesni svojih odabira. Već kao dijete znala samu vrtu čeprkati po crvenici i izrađivati predmete. Otac se bavio arhitekturom i imao je prijatelje stolare. Znala sam doma donijeti ostatke iz njihovih radionica i onda sam i sama stvarala. Često sam i crtala. Kada su me kao dijete pitali što želim biti kada odrastem, moj je odgovor bio učiteljica. Zato sam upisala srednju školu u Rijeci, ondašnji CUO KUOIK (Centar usmjerenog obrazovanja Kadrova u obrazovanju i kulturi). Htjela sam pohađati Kulturni smjer, ali završila sam Odgojno-obrazovni, razrednu nastavu. Na fakultetu sam krenula u profesorskom smjeru, a eliminacijom (još su me dva predmeta interesirala) odlučila sam se za Likovnu kulturu.
Djeluješ u području kiparstva i slikarstva te povremeno grafike. Jesu li ta područja izabrala tebe ili ti njih?
Na četvrtoj godini Pedagoškog fakulteta imali smo mogućnost odabira mentora i odabira jednog područja kojem ćemo se više posvetiti. Moj mentor je bio prof. Diminić na kiparstvu. Imala sam ideju predati i zahtjev koji bi mi omogućio još jedno područje – grafiku. Nažalost, ne mogu reći da su svi profesori bili kvalitetni pedagozi. Trebalo mi je više godina nakon završetka fakulteta da se izvučem iz nekih svjesnih i podsvjesnih strahova i blokada tj. da ponovno “proslikam”, a kasnije da se vratim i crtežu.
U području skulpture često koristiš drvo. Što ti drvo dopušta da izraziš u svom radu?
Kao studentica sudjelovala sam na Montrakeru – međunarodnom studentskom kiparskom simpozijumu u Vrsaru gdje se klesalo u istarskom kamenu. Ostala sam u kontaktu s kolegom s bratislavske akademije Petrom Machatom koji me dvije godine kasnije pozvao u svoje rodno mjesto Komjatice gdje sam napravila skulpturu velikog formata u drvu. Dio moje diplomske radnje također je realiziran u drvu. Od udaje živim u selu Veli Brgud koje je okruženo šumom. Drvo je na neki način bilo logični odabir, ali, ono je i moja ljubav. Svaka vrsta drva ima svoj miris, tvrdoću i godove. Drvo je toplo, podatno, ali i tvrdo i zahtjevno. Traži upornost i poštovanje. U radu iz punog drva potreban je “dijalog”, neće uvijek biti moguće stvoriti baš ono što ste zamislili. Da bi radio u drvu, trebaš biti majstor, a meni odgovara taj klasični pristup. Drukčija tehnologija je kod formi koje su nastaju spajanjem dijelova.
Kod skulptura u drvu – koliko interveniraš u formu, a koliko ciljano tražiš forme u prirodi koje komuniciraju ono što želiš izraziti?
Kao što sam već spomenula, to je razgovor između umjetnika i drva. Kada nađem/nabavim/ dobijem komad drva, imam viziju/ideju/skicu buduće skulpture. Na tom komadu radim dok iz njega ne “izvučem” formu koju sam željela te dok ne dobijem meni zadovoljavajuću “napetost forme” i obradu površine.
Tvoja djela su često inspirirana glazbom i poezijom. Kako izgleda tvoj stvaralački proces? Slušaš li glazbu dok stvaraš i ako da – kakvu?
Književnost ispunjava velik dio mog slobodnog vremena, dok je slušanje muzike sveprisutna kulisa mog boravka u kući. Dok stvaram, iz tog mog unutarnjeg bazena izlaze slike, crteži, skulpture… Kod glazbe mogu lakše izdvojiti žanrove koje ne volim (kao i u književnosti) nego navesti sve što volim.
Serija “Crno-bijeli svijet” obuhvaća kiparske i slikarske radove. U ciklusu otvaraš vrlo važna pitanja poput međuljudskih odnosa i doživljaja svijeta u kojem živimo: je li u suvremenom svijetu nestalo kolorita, jesmo li svedeni na crno-bijeli svijet, nestaju li raznolikosti i postajemo li svi uniformirani… Jesi li došla do nekih konkretnih odgovora kroz ovaj ciklus?
Nikad ne postoji jedna istina niti postoji istovjetno viđenje iste situacije s više uključenih osoba. Sjećanja su još kompliciranija, jer su zamagljena protokom vremena. Ukratko, nisam došla do nikakvih konkretnih odgovora. Možemo reći da su to bila moja razmišljanja i osvrti na podražaje iz okoline i zapravo jedini moji slikarski radovi ikad nastali sa socijalnom tematikom tj. vezani uz osobne situacije i događaje.
U slikarstvu se primarno izražavaš u području apstrakcije. Djela variraju od snažnog gestualnog ekspresivnog izraza pa sve do lirske apstrakcije. Kao umjetnica na što primarno reagiraš?
Stvaranje ili umjetnost moj je život. To je unutarnja potreba koja me pokreće. Želja za izražavanjem emocija i iskustava. To je istraživanje, to je igra, to je izazov i potreba za promjenom. Dok slikam, crtam, kiparim nastojim se držati diktata podsvijesti, to je odraz svega pohranjenog tijekom života. To može biti savršenstvo prirode i ljepota pejzaža. Poticaji mogu biti i moji proživljeni osjećaji – sreća, pa i ljutnja i razočaranje. Proces stvaranja za mene ima terapeutsko djelovanje. Nemam potrebu kritike društva i društvene problematike u radu. Moj umjetnički rad izrazito je osoban. Kao individua, sklona sam čitanju i slušanju onoga što me veseli, tako vjerujem da i moj likovni rad prati isti obrazac; oplemenjivanje i uljepšavanje realnosti. Društveno sam biće, a imam visoku razinu osobne energije i vitalnosti. Nisam se našla u situaciji stvaralačke blokade, što znam da se nekim kolegama dogodilo. Baterije punim stvarajući. Ne vezujem se za realizirane radove, oni su za mene prošlo vrijeme. Neki su mi draži, neki manje, ali čin stvaranja je moj bitak. Vrijeme kontemplacije.
Dobitnica si većeg broja nagrada i priznanja za svoj rad. Koliko ti znači potvrda struke, kolega, publike?
Ah, da li itko može reći da je potpuno samodostatan i da mu ta potvrda ne znači baš ništa? Da, uvijek je lijepo dobiti potvrdu, vrlo je stimulativna. Nastojim ne razmišljati o aspektu nagrade. Ne bih htjela da nagrade i priznanja postanu osnovna motivacija i smisao rada.
Sudjelovala si na zaista impresivnom broju međunarodnih grupnih žiriranih izložbi diljem svijeta. Kakva su tvoja iskustva sudjelovanja?
Svaki natječaj i svaka organizacija izložbe je različita. Imala sam lijepa iskustva s nekim on-line izložbama i časopisima iz SAD-a. Uvijek su bile izvrsno organizirane izložbe u Srbiji na kojima sam sudjelovala. Volim sudjelovati i na kolonijama. Zanimljivo je kako se na nekim kolonija dogodi posebna energija i sinergija. Tu bih svakako izdvojila ZILIK (Zimska likovna kolonija) 2020. godine koja je ujedno bila i moja prva kolonija nakon studentskih dana, te Srebrenik 2022. u BiH. Kod natječaja potrebno je i dosta opreza zato što ima vrhunskih izložbi kod kojih se ne traži kotizacija, ima isto tako kvalitetnih izložbi gdje je visina plaćanja kotizacije prihvatljiva, ali ima i krajnje nekvalitetnih izložbi sa sramotno visokom kotizacijom. Dogodi se i da nikada ne dobijete povrat rada. Sve je moguće na današnjem tržištu. Od naših likovnih kritičara imala sam suradnju s divnim ljudima u više navrata. Ostala iskustva nisu vrijedna spomena.
Izlagala si na većem broju samostalnih izložbi. Kakve su reakcije publike na tvoj rad? Koliko ti je bitna povratna informacija?
Reakcije su bile pozitivne i bitne su mi. Volim znati kako drugi ljudi doživljavaju moje radove. Nažalost, danas je posjećenost izložbi vrlo mala.
Na što si najponosnija u svom dosadašnjem radu?
Znati da si žena, majka i supruga, kći i nevjesta, s brojnim svakodnevnim obavezama. Živiš s osjećajem nemanja vremena za sebe i za stvaranje. Tada, kada čitam svoj životopis, uređujem katalog radova i fotografije, vidim što sam sve postigla. Tada sam ponosna na sebe.
