Jasmina Jakopanec

Danas predstavljamo svestranu i predanu akademsku umjetnicu Jasminu Jakopanec koja se izražava u različitim medijima – od slikarstva, fotografije, kolaža, preko prostornih, zvučnih i multimedijalnih instalacija, pa sve do konceptualnih i interaktivnih radova. Posebno su zanimljivi umjetničini interaktivni radovi kroz koje autorica navodi pojedinca i društvo na introspekciju i preispitivanje ljudskih vrijednosti. Uz svoje umjetničko stvaralaštvo, Jasmina je posvećena dobrovoljnom radu koji obogaćuje kulturnu i umjetničku ponudu u zajednici te je volontirala na većem broju umjetničkih i filmskih festivala u funkciji snimateljice, montažerke, fotografkinje, ali i voditeljice likovnih radionica za djecu približavajući tako onima najmlađima bogat i neograničen svijet umjetnosti. Valja spomenuti kako je Jasmina sudjelovala i na nekoliko likovnih kolonija humanitarnog karaktera te na taj način oplemenila živote onih najmlađih, ali i onih koji tek trebaju stasati u samostalan život. Upoznajte Jasminu Jakopanec!

 

Koji je bio prijelomni trenutak kada si odlučila da se želiš profesionalno školovati u području likovne umjetnosti?

 

U osmom razredu osnovne škole. Kada se bilo postavilo pitanje kamo nakon osnovne, ja stvarno nisam vidjela niti jednu drugu mogućnost za sebe osim umjetnosti i tako sam upisala smjer Likovna umjetnost i dizajn u Srednjoj strukovnoj školi u Varaždinu te krenula na put umjetnosti koji još uvijek traje.

 

Rođena si u Varaždinu, no studirala si i diplomirala na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Kako si se odlučila za studij u Rijeci?

 

Odabir nije bio težak. Svi su mi govorili da je u Zagrebu najbolja akademija i da mi je ona najbliža. No, njihovi programi su bili samo za jedno područje umjetnosti, a ja se nisam mogla odlučiti između slikarstva i fotografije. Jednostavno se nikada nisam vidjela u samo jednom području likovne umjetnosti. Zato sam odlučila pogledati programe ostalih akademija i tada sam naišla na program Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci gdje se nakon dvije godine odabirao primarni smjer (slikarstvo, grafika ili kiparstvo) i bilo je puno izbornih kolegija poput fotografije koju nisam htjela pustiti. Tako da sam se odlučila za Akademiju u Rijeci. No, kako život zna otići i u nekom drugačijem pravcu, na akademiji su se dogodile različite situacije koje su me približile i nekim drugim granama umjetnosti poput videa i dizajna pa sam, primjerice, u Fotoklubu Rijeka naučila puno o fotografiji.

 

Još za vrijeme studija dobila si Nagradu akademije za najbolji umjetnički rad u području novih medija te Rektorovu nagradu za najbolji umjetnički rad 2016. godine. Koliko takva priznanja znače mladoj osobi koja se još obrazuje?

 

Svako priznanje nešto znači, osobito mladoj osobi koja se još obrazuje. Iskreno, ni jednu ni drugu nagradu nisam očekivala. Prijavila sam se i mislila kako bi bilo lijepo osvojiti nagrade, ali tada mi je to zvučalo potpuno nemoguće, jer nikad ne znate kakvi će sve radovi biti prijavljeni, kakva će biti komisija i što će točno tražiti. Naravno da mi je drago i iznimna je čast što su prepoznali moje radove kao najbolje, to mi je definitivno bio poticaj za daljnji umjetnički rad i razvoj, a ujedno i potvrda dobro izabranog puta, uloženog truda i rada.

 

Izražavaš se u različitim medijima. Kako izgleda tvoj stvaralački proces – od ideje do realizacije?

 

Kako se izražavam u različitim medijima i različitim granama umjetnosti tako i koristim različite procese. Ponekad samo krenem slikati ili fotografirati i nekako se s vremenom sve spoji te u jednom trenutku sve ima smisla, a ima i situacija kada dobijem ideju koju dobro promislim i razradim. U kojem mediju ću izraziti tu ideju, ovisi o tome koji najbolje odgovara ideji. Ako se dogodi da ne znam koristiti neku tehniku – naučim. Bitno mi je da je rad kvalitetno napravljen, ali i da je ideja dobra i kvalitetna. Ponekad se zna dogoditi da krenem s jednom idejom koju nakon nekog vremena usmjerim u drugom pravcu zbog nekih novih spoznaja i eksperimentiranja pa rad zaživi sasvim drugačije.

 

Postoji li tehnika ili medij koji osjećaš nekako najviše svojim?

 

Prirodno svojom osjećam pejzažnu fotografiju i eksperimentalno slikanje.

 

Iznimno su zanimljivi tvoji interaktivni radovi kroz koje navodiš pojedinca i društvo na introspekciju i preispitivanje ljudskih vrijednosti. Recimo, kroz prostornu instalaciju “Istina ili laž” potičeš ljude da se preispitaju tko su, što žele i čemu teže, a istovremeno iznosiš kritiku današnjeg iskvarenog svijeta u kojem su bitni samo moć i poznanstva, dok rad, znanje i iskrenost padaju u drugi plan. Koliko je teško danas biti iskren prema sebi i prema drugima?

 

Jako je teško. Nažalost, današnje društvo je zasićeno ponuđenom slikom kako svi trebaju izgledati i kako se trebaju ponašati žele li biti uspješni. Ljudi sve više vjeruju u laži i obmane težeći popularnosti. Smatram da su društvene mreže pripomogle tome s prevelikom dozom sadržaja koje nude. Da se razumijemo, društvene mreže nisu loše, no puno ljudi ih koristi prikazujući svoj život potpuno drugačije od onoga što on zapravo jest. Slijedeći taj novi trend, mnogi postaju robovi društva što najčešće dovodi do neke vrste depresije i osjećaja usamljenosti. Društvo ima određena očekivanja i ako se ne uklapate u ta njihova očekivanja, primjerice, imate možda drugačiji stav prema nečemu ili se drugačije ponašate od očekivanog, već se tu javlja problem. Mislim da bi se svi trebali zapitati tko smo i kakvi stvarno želimo biti te bi trebali pokušati biti svoji, iskreni i istiniti. Nadam se da će rad, znanje i iskrenost ponovno doći u prvi plan.

 

Tvoj interaktivni rad “Prijateljstvo ≠ Popularnost” također traži iskrenost te potiče pojedinca na razmišljanje o prioritetima danas – je li to popularnost ili iskrena sreća? Mogu li umjetnici danas biti iskreni i uspješni ili bolje prolaze oni koji idu niz dlaku i koji se prilagođavaju mainstream trendovima?

 

Nažalost, mislim da danas bolje prolaze oni koji se prilagođavaju mainstream trendovima. Danas je sve puno svega i svačega. Svi su umjetnici, svi sve znaju, no kada malo bolje pogledate, ti “svi” su kratkoročni. Vjerujem da oni koji rade iskreno i koji su uvijek svoji, na kraju pronađu svoj put do publike. Iako je taj put puno teži, mislim da je i daleko ispravniji i da vrijedi više od ostalih.

 

Priroda igra važnu ulogu u tvom umjetničkom radu.

 

Priroda je za mene jako bitna. Volim otići u prirodu i dugo šetati ili voziti bicikl. Miris prirode, cvrkuti ptica, opuštenost, žamor vode, svježina. Tamo se osjećam opušteno, nadahnuto i potpuno slobodno. Obožavam istraživati prirodu, osobito ona mjesta koja nisu toliko popularna.

 

Studirala si u Rijeci, lučkom gradu s panoramskim pogledom na naše more i otoke u daljini. Voda je jedan od lajtmotiva tvojih radova bilo kroz medij fotografije ili kroz dominantnu plavu boju u slikarstvu. Kako tumačiš tu sponu?

 

Možda zbog toga što su i voda i plava boja uvijek u nekom sukobu. Voda može biti mirna i uzburkana, dok plava boja smiruje, a opet može djelovati jako daleko.

Oduvijek me gledanje u plavo more i plavo nebo smirivalo i davalo mi neku inspiraciju. Obožavam tok vode, kretanje, njezinu svježinu, more, valove, rijeke, slapove.

 

Što te privuklo fotografiji i koji su ti najdraži motivi?

 

Fotografiji me privukao taj trenutak koji treba pogoditi da se prenese određena emocija. Sjećam se prvog fotoaparata koji sam si sama kupila od ušteđenog novca kada sam išla u sedmi ili osmi razred osnovne škole. Bio je to analogni fotoaparat. Moji tada baš nisu shvaćali zašto toliko želim vlastiti fotoaparat, iako smo imali neki fotoaparat, no nisam odustajala. I prvo što sam fotografirala bio je izlet na Plivačka jezera. Najdraži motivi su mi priroda i iskrene emocije. Želim potaknuti ljude da više izlaze u prirodu i borave u njoj te da se više brinu za prirodu. Iako sam fotograf i obožavam fotografiju, ona je samo jedan moment koji je uhvaćen, jedan kadar, odnosno samo jedan mali djelić svega toga što priroda pruža. No, da bi se stvarno osjetila sva čar nekog mjesta, to mjesto treba posjetiti i doživjeti. Ne samo doći, pofotkati se i proći, nego je stvarno i osjetiti. Volim zabilježiti i iskrene emocije ljudi. Uhvatiti taj pravi trenutak. Želim da kada ljudi pogledaju neku fotografiju da se sjete tih emocija i tog trenutka.

 

Izlagala si na većem broju samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Kakva su tvoja iskustva izlaganja? Bi li istaknula neke izložbe koje su ostale zapamćene kao iznimno kvalitetne ili izuzetno neugodna iskustva?

 

Moja iskustva izlaganja su različita. Ima puno nedostataka; od organizacije, pristupa prema autoru, neozbiljnosti, honorara, putnih troškova i sl. Ponekad je apsolutno sve na umjetniku, no ima i onih divnih i kvalitetnih suradnji gdje su se organizatori stvarno potrudili oko organizacije cjelokupne izložbe. Jako su mi drage samostalne izložbe „Naša sjećanja“ u Galeriji Idealni grad u Zagrebu, „Naši doživljaji“ u Sveučilišnoj galeriji Vasko Lipovac u Splitu i „Kompozicija vode“ u Galeriji ZILIK u Karlovcu. Ima i grupnih koje su bile stvarno kvalitetne i odlično organizirane.

Nažalost, imala sam i neugodna iskustva. Na jednoj izložbi su mi vratili potrgane radove, bez ikakve isprike, dok su na drugoj izgubili rad – to je bila knjiga „Priča o jednoj pašteti“. Oni su se ispričali i obećali da će otkupiti taj rad ili ga ponovno tiskati. Dogovorili smo se za ponovno tiskanje knjige. Nakon nekog vremena, ponovno sam ih nekoliko puta kontaktirala, ali nikada mi se nisu javili – ni ta ustanova ni organizatori. Dakle, ima odličnih ustanova i organizacija s kojima će mi uvijek biti drago ponovno surađivati, ali ima i onih s kojima definitivno više nikada neću surađivati.

 

Sudjelovala si i na većem broju likovnih kolonija, umjetničkih rezidencija i razmjena mladih. Što takva iskustva znače za likovne umjetnike?

 

Iskustva s različitih rezidencija puno znače, ne samo za likovne umjetnike, nego i za sve druge koji na bilo koji način sudjeluju. To je nešto posebno, nešto lijepo, nešto što jednostavno treba doživjeti. Svaka rezidencija ili razmjena je drugačija i uvijek nanovo upoznam sebe i nove ljude, naučim nešto novo, nadogradim svoje znanje, ali i tuđe. Sjećam se prve razmjene koja mi je jako draga, ali moram priznati da mi nije baš lako pala. Za vrijeme te razmjene, ponekad je bilo dana kada sam se pitala je li bilo u redu da dođem. Pred kraj sam shvatila da je ta razmjena bila upravo ono što mi je trebalo. Ponovno sam upoznala sebe, otvorila sam se prema ljudima i prema umjetnosti gdje ništa nije nemoguće. Tu sam pronašla prijateljice i upoznala divne ljude s kojima sam i dalje u kontaktu. Na toj prvoj razmjeni je nastala slika „Osjećaj straha“ iz koje je nastao projekt „Život jedne slike“. Također mi je jako draga Zimska likovna kolonija – ZILIK, osobito zbog predivne, tople i vesele djece s kojom sam bila tamo, ali i cjelokupne organizacije.

 

Ne smijemo zaobići i tvoju predanu posvećenost volontiranju kroz različite projekte, radionice i događaje, posebice kroz Udrugu mladih UMAMI Vinica. Koliko ti je važan ovakav nesebičan doprinos društvu i široj zajednici i kako bi ohrabrila/potaknula i druge da se aktiviraju u volontiranju?

 

Jako mi je važan doprinos društvu i široj zajednici. Počela sam volontirati tijekom studiranja u Rijeci u Udruzi Portić kao teta pričalica bolesnoj djeci u KBC Rijeka. Nakon toga sam u udruzi USAPU-RI volontirala i bila u svojstvu tajnice, a kasnije i predsjednice Udruge. Uspjeli smo organizirati 1. Noć akademije u sklopu Noći muzeja što je na toj akademiji tada bio ogroman uspjeh, jer smo imali podršku samo nekolicine profesora. Neki su išli čak toliko daleko da su prijetili studentima da će ih rušiti ako prijave svoje radove za izlaganje. Usprkos pokušajima da projekt ne uspije, on je bio i više nego uspješan, a najljepše od svega je činjenica da je publika bila oduševljena radovima i cjelokupnim programom. 

Nakon povratka u rodni kraj, pridružila sam se Udruzi mladih UMAMI Vinica koja je tada bila u nastanku i drago mi je što sam bila dio toga. U Vinicu smo donijeli neku novu energiju i nova događanja. Nažalost, došao je Covid 19 i nisu se svi projekti mogli realizirati. Bila sam jako aktivna i voljela sam sudjelovati i organizirati različite radionice i događaje. Posebno me veselilo kada bi se radilo s djecom. Tu sam se uvijek davala maksimalno. Smatram da bi se svatko trebao uključiti u volontiranje. Mnogi znaju reći “zašto da dajem svoje vrijeme ni za što”. No to nije bit volontiranja. Istina je da nećete dobiti novac, ali nije sve u novcu. Volontiranjem možete nekome pomoći, upoznati nove ljude, naučiti nove stvari, povezati se s drugima, usavršiti i još puno toga.

 

Što je za tebe umjetnost i zašto si baš nju odabrala za svoj životni poziv?

 

Umjetnost je za mene način života. Ne bih rekla da sam je odabrala za životni poziv, prije bih rekla da je ona mene odabrala.

 

Planovi za ovu godinu?

 

Trenutno mi je u planu samostalna izložba u Westgate galeriji. Pripremam novi ciklus radova u kojima još uvijek prevladava plava boja, no kombiniram ju s raznim materijalima. Ono što je jako zanimljivo kod tih radova jest da se sastoje od dijelova starih radova koji su trebali biti dio diplomskog rada, no vratili su mi se potrgani s jedne izložbe. Pokušavajući ih spasiti, samo sam ih još više uništila i tada sam odlučila napraviti druge radove što je ispalo odlično, a ove sam pospremila za neku drugu priliku i do prošle godine su čekali da dođe njihovo vrijeme.

U ožujku sam osnovala udrugu za poticanje kreativnosti i stvaralaštva kod djece i odraslih. Trenutno smo u procesu rješavanja administracije, no nakon toga su u planu različite radionice kako za djecu, tako i za odrasle. I dalje planiram istraživati nova mjesta prirode, fotografirati, slikati, a što će još sve biti do kraja godine to ćemo vidjeti.