U posljednjem ovogodišnjem intervjuu i to točno na 10. obljetnicu portala PerceiveArt objavljujemo razgovor s hrvatskom likovnom umjetnicom Kristinom Kinkelom Valčić koja nam je otkrila kako je bilo odrastati na Kvarneru, što je presudilo da se u životu bavi i djeluje u području likovne umjetnosti i koje mogućnosti joj pruža izraz u apstrakciji.
Rođena si u Rijeci, odrasla si u Rukavcu, a sada živiš u Opatiji. Koliko je morsko okruženje utjecalo na tvoj umjetnički izričaj?
Rukavac je mjesto svega 3 kilometra iznad Opatije i imala sam privilegiju odrastati s pogledom na cijeli Kvarner. Zanimljiva je priča da se moja nona, rođena Opatijka, udala u Rukavac, a ja sam se udala natrag u Opatiju. Svaki dan tijekom ljeta provodila sam s nonom i nonotom na opatijskim plažama, mulićima i kupalištima i tako zavoljela primorski način života. Podneblje je utjecalo na sve aspekte mog života. Ne mogu riječima objasniti privlačnost prema plavoj boji. Mogu nabrajati njezina raznorazna značenja, ali istina je vrlo subjektivna. Jednostavno mi se sviđa plava boja i svi njezini tonovi. Naravno, to nikako ne znači da se u određenim trenucima ne uhvatim i nekih drugih boja.
Jesi li oduvijek znala da želiš djelovati u području likovne umjetnosti?
Imala sam sreće da su me moji bližnji pogurali u tom smjeru, jer se kod mene uvijek sukobljavaju razum i osjećaji. Ja sam i za srednjoškolsko i visoko obrazovanje namjeravala odabrati nešto puno “razumnije” i da nisam bila preusmjerena, vjerojatno bih bila upisala arhitekturu. A možda bih sada, bez obzira na to, bila upravo tu gdje jesam. Studiranje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci proteklo je za čas jer, kako kažu, kad radiš ono što voliš nikada nećeš raditi ni dana.
Magistra si likovne pedagogije. Kako bi opisala svoje dosadašnje pedagoško iskustvo?
U školu sam uletjela direktno s Akademije i to u svoju Građevinsku tehničku školu u kojoj sam završila smjer Dizajn interijera. Predavala sam stručne predmete na zamjeni i kako su se zaredale zamjene, a potom i stručno osposobljavanje, provela sam u svojoj školi skoro godinu i pol dana. Nakon toga sam radila i u osnovnoj školi. Pedagoški rad može biti izazovan, ali isto tako donosi i mnoge nagrade. Najprije sam se pomirila s tim da se neću svidjeti većini učenika, jer to tako mora biti. Ispalo je daleko bolje.
Rad s učenicima je delikatan, predan i ozbiljan proces koji uključuje puno više od samog prenošenja znanja. Kao profesor, povezan si s njihovim razvojem i rastom. Svaki trenutak proveden s učenicima prilika je za izazov, ali i za postizanje harmonije između znanja i inspiracije.
Po završetku studija nastavila si svoje obrazovanje i trenutno si doktorandica na poslijediplomskom doktorskom studiju hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Koja je tema tvog doktorskog rada i je li on na neki način povezan s tvojim likovnim izričajem?
Apsolventica sam Poslijediplomskog doktorskog studija Hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom „Kulturna društva Kastavštine – prenositelji, stvaratelji i promicatelji lokalnog identiteta i tradicije“. Moj rad propituje koncepcije kulturnih identiteta mikrolokalnih i lokalnih zajednica koji su u svojoj biti promjenjivi, fluidni i dinamični; oni se transformiraju pod utjecajem suvremenih potreba i proizlaze iz subjektivne predodžbe koju pojedinac gradi u odnosu s drugima. Na isti način, apstraktni, intuitivno nastali, intimni prikazi imaginarnih krajolika svoju bit ostvaruju u komunikaciji sa svojim promatračima koji pak na sebi svojstven, subjektivan način tumače i primaju prezentirane vizualne kodove.
Sudjelovala si na brojnim samostalnim i grupnim izložbama i to u području slikarstva, kiparstva i fotografije. Koje područje osjećaš kao primarno svoje?
Trenutačno sam romantično uljuljkana u slikarstvo, a ponekad sanjarim o nekim trodimenzionalnim formama. Mislim da će doći trenutak kad ću jednostavno morati prodrijeti u prostor, jer mi slikarski mediji neće to dozvoljavati u mjeri u kojoj želim. Veselim se tome. Imam puno ideja i jako malo slobodnog vremena s obzirom da ga je jedan mali šestomjesečni dječak odlučio uzeti za sebe.
Djeluješ primarno u području apstrakcije. Što ti pruža apstrakcija, a što nisi našla u figuraciji?
Apstrakcija u umjetnosti pruža jedinstvenu priliku za slobodno izražavanje emocija, ideja i koncepta bez obveze stvaranja prepoznatljivih objekata ili figura. Malo je pretenciozno reći da stvaram nešto što do sada nije viđeno, ali najviše me razveseli kad mi netko kaže kako je znao da je to moj rad bez čitanja tko je autor.
Apstraktno izražavanje je most između uma i duše, gdje se riječi ne mogu koristiti, a boje i oblici postaju jezik. Daje mi slobodu da istražujem dubine svojih emocija i da prenesem apstraktne ideje koje leže izvan mogućnosti verbalnog opisivanja. Svako platno postaje eksperiment i svaki nanos boje postaje izraz mojih unutarnjih misli. Apstraktna umjetnost otvara vrata za različite interpretacije, pozivajući promatrače da pronađu vlastiti put unutar svake slike. Ona pruža slobodu da se izraziš bez ograničenja, povezujući svijet oko nas i svijet unutar nas. Mislim da figuracija može biti jako ograničavajuća dok apstrakcija dozvoljava stvaranje potpuno novih svjetova. Iako svaka vrsta umjetnosti ima svoju vrijednost i težinu, ja biram ovu koja ne servira sve na pladnju. Volim potaknuti na razmišljanje, maštanje i ostavljam svakome prostor za njegov subjektivan dojam.
Stvaraš u kombiniranoj tehnici koja obuhvaća vrlo zanimljive elemente poput akrila, saharskog pijeska, kamenog granulata, zlatnih listića, akrilnog spreja, epoxy smole… Kako si došla na ideju da spojiš sve te, naizgled nespojive, materijale koji, u konačnici, daju vrlo zanimljive efekte na površini slike?
Proces rada me usmjerio u tom pravcu. Prošlo je deset godina otkad sam diplomirala i moj razvojni put je evoluirao od figurativnog ka apstraktnom u želji da pronađem neku svoju estetiku i medij u kojem ju mogu ostvariti. Recept se sastoji od puno eksperimentiranja i nezadovoljstva koje te tjera da i dalje istražuješ. Mnogo je trenutaka kada sam naišla na zid i kada sam se osjećala kao da nema smisla, no, u kombinaciji s upornošću i radom ipak se nešto izrodi. K tome, uvijek promatram stvari s polazištem kako bih to mogla iskoristiti i dati nekom materijalu novi život.
Stječem dojam da tvoj stvaralački proces podrazumijeva konkretan fizički rad s puno ekspresivnih i gestualnih poteza?
Idealni uvjeti su počišćen (čitaj: raskrčen) atelje, pripremljena platna i lijepo vrijeme, jer vlaga nije poželjna s obzirom da su svi moji radovi višeslojni što zahtijeva rad u etapama između kojih se rad suši. U zadnje vrijeme, rad uključuje i prisustvo mog šestomjesečnog Maximiliana koji je ili u nosiljci na meni ili u kolicima pored mene te puno pjevanja što je na određeni način utjecalo i na moje umjetničko izražavanje. Zbog ograničenog vremena stvaram nekim odlučnim automatizmom i bez prevelikog razmišljanja i propitivanja što bih mogla iduće napraviti. I da, obavezno smo prljavi. Oboje.
Radiš li skice ili se u potpunosti prepuštaš spontanoj kreaciji i neizvjesnosti završnog izgleda rada?
Nikad nisam voljela skice. To vučem još od nekih prvih narudžbi kad sam naručiteljima slala skice na potvrdu. Kako mnogi očekuju da skice izgledaju kao gotov rad, cijela mi je ta priča oko skica vrlo mučna. Kad radim na novoj seriji za izložbe unaprijed si odredim formate i kolorit kojeg ću se držati. Nema odstupanja, jer zaista ne volim miješati previše boja na istoj slici. Ako je u pitanju neka narudžba onda još dogovorimo i kompoziciju prema nekom od mojih ranijih radova. Smatram da je sva čar u procesu koji je nepredvidljiv. Meni slikanje dođe kao terapija, obožavam taj proces stvaranja novog i neponovljivog.
Tvoji krajolici nisu inspirirani stvarnim mjestima – kakvi su to zapravo krajolici?
Asociraju me na neke zamišljene krajolike. Znamo da priroda može biti neobjašnjivo lijepa i u njoj nailazimo na raznorazne strukture. Zamišljam naše snove, duh, znanje, karakter, osjećaje i, na kraju krajeva, naš identitet kao jednu akumulaciju imaginarnih oblika. Moji raniji radovi bili su prepuni isprepletenih geometrijskih oblika, a razdoblje kad sam ih stvarala, promatrajući danas sa distance, bilo je obilježeno nesigurnošću, kreativnom blokadom, ali i pronalaženjem sebe u ulozi umjetnice. Nisam bila sigurna jesam li na dobrom putu i svi ti geometrijski oblici su predstavljali svojevrsne granice i prepreke kojih sam se s vremenom oslobodila. Upravo sam sada, dok odgovaram na ova pitanja, shvatila da sam krajolike proširila i na svemirska prostranstva s obzirom da je naziv jedne od mojih posljednjih slika „Starry night“. Naime, nazivi slika mi se sami nameću u trenutku kada zaključim da je slika gotova.
Kako ljudi reagiraju na tvoje radove?
Divna, ali ujedno i problematična, činjenica je da na otvorenja izložbi dolaze prijatelji te uža i šira obitelj i bojim se da su oni možda pristrani kada je u pitanju umjetnički sud. Najviše volim kada pozitivnu kritiku i povratnu informaciju dobijem od kolega i nepoznatih ljudi, jer njih ništa ne obvezuje. Najčešće su to pozitivne reakcije i pokoji dobar savjet u kojem smjeru nastaviti.
Koja su najčešća pitanja koja dobivaš vezano uz svoje radove?
Što me inspirira, koje materijale sam koristila, koliko mi vremena treba da napravim neku sliku, koliko košta materijal i slična pitanja. Ponekad se osjećam kao da bih trebala napraviti upute za „uradi sam“.
S obzirom da djeluješ u području apstrakcije i ostavljaš značenje i sadržaj svojih djela otvorenim – koje su najčešće asocijacije koje se javljaju kod promatrača tvojih djela?
Mislim da su to nekakvi pejzaži, vremenske prilike i neprilike te motivi iz prirode. U tome je upravo i ljepota apstrakcije. Svatko vidi nešto što je njemu bliže, nešto što je utkano u njegov DNK.
U recentnim radovima reducirala si spektar boja i stvorila nekoliko djela u dubokoj crnoj nijansi, ali i vrlo prozračne slike u bijelim, srebrnim i zlatnim tonovima. Što te inspiriralo za te radove i je li to neka naznaka promjene u izričaju?
Ne bih rekla da je promjena izričaja, već paralelno ostvarujem planove da ne nastane gužva na izvoru ideja. Jako me privlači monokromija i pročišćenost koju ona pruža, kao neki ultimativni oblik apstrakcije. Kroz svoje monokromatske slike istražujem dubinu jedne boje i nevjerojatno je koliko snažan utisak može ostaviti samo jedna jedina boja. Kroz ovu minimalističku estetiku boja dajem prednost svjetlu i sjeni koji se susreću kako bi stvorili harmoniju. To je tako jednostavno i čisto.
Nedavno si sudjelovala na umjetničkom sajmu Art Expo Ljubljana 2023: The Premier Art Fair and Gathering koji je održan polovicom listopada u Kranju u Sloveniji. Kako bi opisala iskustvo sudjelovanja, posebice s aspekta mogućnosti umrežavanja i prodaje radova?
Već dugo imam želju izlagati na umjetničkom sajmu, ali mi se sve donedavno ta ideja činila u potpunosti nedostižnom i neizvedivom što iz logističkih, a što iz financijskih razloga. Imam iskustva s tekstilnim i opremaškim sajmovima s obzirom da sam već nekoliko godina zaposlena u tvrtki koja se time bavi i znam koliko je važno pokazati što nudiš, ali i povezati se s klijentima i suradnicima na jednoj opuštenijoj razini. No, jedna je stvar kada iza tebe stoji cijeli tim ljudi, a druga kada si posve sam, ogoljen, nov i u drugoj državi. Iskustvo izlaganja na sajmu je nešto posve drugačije od izlaganja na izložbi, jer ovdje povratnu informaciju dobivaš odmah i očituje se u tome da li netko dolazi u tvoj izlagački kutak ili ne te da li će dolazak rezultirati prodajom i narudžbom u budućnosti. Također, na sajmu izlaže jako puno izlagača i svatko se nastoji prezentirati na najbolji mogući način. Zapravo je sjajno promatrati ljude kako baš tvoje radove sagledavaju sa svih strana, interesiraju se za tehniku i uzimaju brošure i kontakte. Jako vrijedno i bogato iskustvo. Sada kada sam probila led, baš se veselim nekim novim sajmovima u budućnosti.
Za kraj, što bi poručila našim čitateljima – zašto je umjetnost važna?
Vjerujem da mnogima umjetnost uopće nije važna ili o tome nikada nisu razmišljali. No, ona je u svakom pogledu nezaobilazna i važna iz mnogo razloga. Meni osobno omogućava da izrazim svoje emocije, ideje i unutarnje svjetove na način koji riječima ne može biti lako ostvaren. To je jezik bez ograničenja. Umjetnost može inspirirati ljude, potaknuti ih na razmišljanje i ponuditi različite perspektive pogleda na svijet. Ona može i djeluje kao ogledalo društva i vremena u kojem živimo te ima moć povezivanja ljudi bez obzira na kulturološke i jezične razlike. Promatranjem i analizom umjetničkih djela potičemo i razvoj kritičkog razmišljanja i interpretacije, a nije zanemariva ni njezina terapijska uloga. Umjetnost obogaćuje i oblikuje kulturu i identitet te ima dubok i trajan utjecaj na ljude širom svijeta. Zapravo mi je teško uopće zamisliti svijet bez umjetnosti. Ona ga uljepšava na sve moguće načine.
