Tatjana Jovančević rođena je i odrasla u Bosni i Hercegovini. Zatekla se u Sjevernoj Americi kao srednjoškolka u studentskoj razmjeni kada je započeo rat. Diplomirala je na Northern Illinois University, studij Primijenjenih umjetnosti, odsjek Vizualnih komunikacija u DeKalbu, IL. Trenutno živi u Kikindi. Dinamičan životni put odrazio se na Tatjanin umjetnički izričaj u kojem je fokus stavila na apstrakcije s ekspresivnim potezima na papiru, ali je tijekom godina radila i s mnogim drugim različitim materijalima uključujući i sekundarne sirovine. Njezin opus radova sastoji se od crteža velikog formata, kolaža i efemernih intervencija u vanjskom prostoru. Glavni utjecaji na polje rada su svakako gubitak mjesta i pripadnosti pod utjecajem ratnih okolnosti, pronalaženje identiteta i spoznavanje unutrašnjih pejzaža psihe. Tatjana izlaže u zemlji i inozemstvu od 2009. godine i jedna je od istaknutih umjetnica za LUZ Art, galeriju i neprofitnu organizaciju i članica je CIVA. S Tatjanom Jovančević razgovarali smo o njezinom bogatom životnom i umjetničkom iskustvu te kako se ono odrazilo na sâm stvaralački proces i, u konačnici, odabir medija i umjetničkog puta.
Vaš životni put je iznimno zanimljiv. Rođeni ste u Bosni i Hercegovini, a kao srednjoškolka završili ste u Sjevernoj Americi na studentskoj razmjeni gdje ste, u konačnici, i diplomirali. Što vas je dovelo u Ameriku?
Rođena sam 1973. godine u Doboju u tadašnjoj Jugoslaviji gdje sam kasnije pohađala i gimnaziju. Odrasla sam u Maglaju, manjem gradu nedaleko Doboja, ušuškanom pored rijeke Bosne. U Ameriku me odvela moja želja da usavršim engleski jezik. Naime, pohađala sam jezični smjer u gimnaziji te učila engleski, francuski i latinski. Moj plan je bio da se vratim poslije završene godine razmjene studenata i studiram jezike, ali kao što kažu, život piše romane. Krenuo je rat i ostala sam određeno vrijeme u inozemstvu.
Sjećate li se kada i kako ste odlučili da se želite baviti likovnom umjetnošću?
Odmalena, ali baš od kada znam za sebe, uvijek sam crtala, šarala i maštala. Crtanje i stvaranje je jednostavno dio mene i nisam ga povezivala s profesijom. Postojali su periodi zatišja u mom životu kada sam ostavljala po strani sve to, ali ono nikad nije ostavljalo mene. Umjetnost doživljavam jednostavno kao komponentu svog bića i identiteta. Ponekad profesionalno djelovanje umjetnošću može opteretiti i sputati umjetnika da bude autentičan. Kod mene je to bio postepen proces, kao vraćanje sebi, jer sam nekoliko godina bila potisnula taj segment i shvatila da ne mogu tako dalje.
Koliko je rodni kraj, uspomene iz djetinjstva, ali i radikalna promjena okoline u tako mladoj dobi te, u konačnici, i rat utjecao na vaš likovni izričaj i teme kojima se bavite?
Sve što se naveli prožima moju tematiku i stvaralaštvo. Ono svjesno, a većinom i nesvjesno, nađe put u moje umjetničko djelovanje kao osobna katarza. Tijekom stvaralačkog procesa često shvatim da su neki moji radovi obrisi određene čežnje za krajolikom u kojem sam odrasla. Kao da ga pokušavam prizvati da me uzemlji. Rat me pokidao i ostavio traga. Iako nisam bila fizički blizu rata, bili su moji bližnji. Hvala Bogu, nisam nikoga tragično izgubila. Odjednom se promijenio moj identitet, pripadnost… bio je to veliki šok. Ostavio je konačan trag u mom osobnom životu, a iz njega se prelijeva u moje stvaralaštvo.
Kako je izgledao vaš životni i profesionalni put po završetku studija?
Nakon diplome, koncentrirala sam se na karijeru u primijenjenoj umjetnosti koju sam studirala. Nastavila sam crtati, igrati se s papirom, raditi manje projekte, ali sam potisnula potrebu da se više posvetim umjetnosti. Kad kažem „umjetnost“ mislim najviše na crtanje, jer mi je ono najbliže, kao druga priroda. Kao što sam spomenula ranije, to je bila jedna faza zatišja gdje sam se pronalazila poslije fakulteta u kontekstu društva, profesije i mojeg mjesta u svemu tome. Tada su i turbulentne 90-e dolazile svome kraju i sve je nekako bilo utopljeno u tu atmosferu. Kako je vrijeme odmicalo, počela sam sve više crtati, ali i prihvaćati da je to dio mene pa sam se odvažila krenuti u dublju priču.
Djelujete primarno u području apstrakcije – što vam ona pruža i omogućava, a što možda niste pronašli u figuraciji?
Tijekom godina mijenjao se moj vizualni izraz i materijali koje koristim, a donekle i ono što sam imala potrebu iznijeti iz sebe i pretočiti u svoje radove. Zadnjih nekoliko godina sam sve više migrirala ka apstrakciji. Ona mi pruža spontanost, otvorenost izražaja, mogućnost igre i ponajviše način da bez suzdržavanja budem prisutna u onome što stvaram. Moji glavni oblici vizualnog izražavanja su ekspresivni potezi, linije i boje s kojima pokušavam prenijeti emocije, misli i sjećanja. Volim raditi relativno brzo i nesputano. Također sam otkrila da djelujući u apstrakciji mogu na najbolji način biti prisutna u trenutku stvaranja. Ona mi omogućava da bez prekida i prevelikog unutrašnjeg cenzuriranja tečem dok radim. Ti potezi i markiranje su na neki način neposredan produžetak mojih misli i unutrašnjeg previranja. Ovaj način izražavanja za mene je i duhovna praksa, nešto što nadilazi mene.
Kada bi došli u Vaš atelje – čemu bismo svjedočili – kako izgleda vaš stvaralački proces?
Nemam rigidna pravila što se tiče kreativnog procesa. Preferiram raditi radove u ciklusima tj. da oni čine jednu tematsku cjelinu. Nekad me specifičan projekt potakne da razvijem grupu radova. Često pišem i skiciram odnosno pišem i razmišljam o temi koju ću vizualizirati. Uglavnom počnem sa skiciranjem – opušteno i dovoljno neprecizno, jer sam shvatila da kad krenem u realizaciju, skica je samo esencija onoga što želim iskazati. Nekad me to i frustrira, jer se vežem za određenu skicu i želim da finalni rad zaista odrazi taj početak. Rijetko kada uspijem u tome, pogotovo ako je finalni rad većih dimenzija. Također, često se krenem igrati s papirom i ostacima kolaža od prijašnjih radova. Zadnja serija radova „Iskidano nebo“ je većinski tako nastala. Stremim ka tome da se u svom umjetničkom procesu ne sputavam previše, pogotovo u početku te da isključim unutrašnjeg kritičara, barem na neko vrijeme.
Djelujete u različitim medijima – kako odabirete medij u kojem ćete oblikovati rad?
Prolazila sam kroz različite faze u svom stvaralaštvu kao što su upotrebljavanje sekundarnih sirovina, in-situ intervencije s nađenim materijalima, ručno vezenje voskiranog lišća i papira. Na primjer, u periodu od 2013. do 2015. godine intenzivno sam djelovala na otvorenom u prirodi praveći efemeralne intervencije s nađenim materijalima koje sam fotografirala prije njihovog nestanka. Pokušavam se ne ograničavati i onda pratim kuda me instinkt vodi. Crtanje je moj glavni način izražavanja – u prostoru ili na ravnoj površini. Sve više me zanima prošireno polje crteža, jer su linije kojima se izražavam za mene kao živa energija koja se ne može samo pretočiti na 2D površinu.
Trenutno živite u Kikindi u Srbiji – kako ste se odlučili za svoje trenutno mjesto boravka?
U Kikindi sam već nekoliko godina, jer mi tu žive roditelji koji su u poznim godinama. Kao obitelj bili smo dosta razdvojeni i sada mi puno znači da sam im geografski blizu. Ovdje sam se donekle navikla, upoznala ljude za koje sam se vezala. Živjela sam na dosta mjesta i za sada sam se tu skrasila.
Članica ste strukovnih udruga ULUS i SULUV te aktivno izlažete u zemlji i inozemstvu od 2009. godine. Kakva je pozicija i percepcija likovnih umjetnika u Srbiji?
Članica sam umjetničkih profesionalnih organizacija i to je jedan od načina da se upoznam s prilikama i umjetničkom scenom u zemlji. Koliko mogu razlučiti, položaj umjetnika u Srbiji je vrlo sličan položaju umjetnika u ostatku regije. Nisam upoznata sa stanjem u detalje, ali koliko vidim, izazovi za umjetnika su veliki što se tiče ulaganja u kulturu, statusa samostalnog umjetnika i nerazvijenog tržišta za prodaju umjetničkih radova. Još uvijek se polako upoznajem sa scenom i umjetnicima. Vidim i neke pozitivne primjere, primjerice, Centar Terra koja preko 40 godina održava simpozij za skulpture velikog formata u terakoti. Primijetila sam i neke druge inicijative u Beogradu i Novom Sadu gdje se stari objekti prenamjenjuju za potrebe umjetnika. Čini mi se da mi umjetnici najviše sami vodimo svoje bitke. Ja uvijek kažem osobama koje susrećem na otvorenjima svojih izložbi koliko je nama umjetnicima važno da nas podržavaju i cijene. S boljitkom društva poboljšava se i naš položaj.
Kakve su mogućnosti izlaganja i prezentacije vlastitog rada u Srbiji, postoji li aktivno tržište umjetnina?
Voljela bih se nadovezati na odgovor iz prijašnjeg pitanja. Prilika za izlaganje ima. Moja prva izložba u Srbiji bila je upravo u Kikindi u Galeriji Terra. Pojedine prilike dolaze i preko natječaja i udruženja kojima pripadam. Dok sam bila u inozemstvu puno mi je značilo umrežavanje, kolegijalnost i kolaboracija na projektima.
Osjećam se donekle izolirano od većih centara, pa se pokušavam virtualno povezati s drugim kolegama i popratiti ih online. Veliki sam ljubitelj alternativnih prostora, pop-up galerija i neformalnih intervencija tako da se bavim mišlju pokretanja i promoviranja istih. U SAD-u u nekim art krugovima postoji trend odmicanja od formalnih umjetničkih institucija, takozvanih “white cube” galerija, i prebacivanje fokusa na pronalaženje alternativnih prostora i koncepata za izlaganje. Što se tiče tržišta za prodaju radova, umjetnici se snalaze, ali umjetničko tržište je povezano sa stanjem u zemlji kao i svuda. Također, ponekad osjećam da nema dovoljno spoznaje koliko vrijedi originalno djelo i što sve to podrazumijeva.
Sudjelovali ste 2015. godine na umjetničkoj koloniji Colorado Art Ranch. Kako biste opisali to iskustvo?
Mjesec dana sam provela na izoliranom ranču s dvije kolegice koje su djelovale u različitim umjetničkim sferama – fotografija i multimedija/konceptualna umjetnost. Rijetko kada sam imala priliku provesti mjesec dana posvećena isključivo svom stvaralaštvu bez ometanja i svakodnevnih obaveza. Iskustvo je bilo posebno i zato što su moji radovi reagirali na okruženje i materijale koje sam tamo pronašla. Iz boravka u Coloradu proizašli su crteži i in-situ intervencije u kojima su se preplitali motivi okruženja, kao i lokalne povijesti. Uronili smo u prirodu i istraživali za naše projekte, ali najvažnije od svega, bili su naši jutarnji razgovori za stolom gdje smo iznosile ideje o našim projektima, razmjenjivale iskustva i poticale jedna drugu. Ova rezidencija mi je dala vjetar u leđa na osobnom i profesionalnom nivou. Suradnja je bila toliko uspješna da su nas opet pozvali na neformalno sudjelovanje preko zime te godine.
S obzirom da imate jedinstveno iskustvo školovanja i djelovanja u regiji i Americi, kako biste usporedili pristup i percepciju umjetnika te mogućnosti za prodaju radova u Americi naspram Srbije, BiH i ostalih zemalja u regiji?
Iz osobnog iskustva mogu reći kako je u SAD-u tržište umjetnina mnogo razvijenije, životni standard je viši i samim time i položaj umjetnika je donekle bolji. Ima raznovrsnijih prilika za izlaganje, prodaju, dobivanje subvencija i stipendija od raznih institucija na lokalnom i nacionalnom nivou. Glavni centri su LA, NYC, Chicago i Miami, ali postoje i mikro centri u manjim gradovima, pogotovo umjetničke rezidencije, poneke veoma prestižne, koje su prilika za umjetnike da se umreže, razmjene iskustva i provedu vrijeme posvećeno svom stvaralaštvu. Teško je usporediti okolnosti ovdje u Srbiji i regiji s onima u Americi. Ovdje vidim mnogo potencijala, ali i dobrih stvari koje su već tu. U kulturu se uvijek može više ulagati i približavati umjetnost široj publici.
U Hrvatskoj većina umjetnika ne može živjeti isključivo od svog umjetničkog rada te je primorana raditi druge poslove kako bi osigurali egzistenciju. Kakva je situacija kod vas – možete li živjeti od svog umjetničkog rada?
Drago mi je da ste postavili ovo pitanje. Malo ću opširnije odgovoriti, jer mi poznanici van umjetničkih krugova često postavljaju to pitanje. Kratak odgovor je „ne“, barem ne sada. U idealnom svijetu, većina umjetnika bi sigurno voljela da se mogu baviti samo svojim stvaralaštvom i da ne moraju pronalaziti drugi izvor prihoda, jer se osjeti i neka stigma oko toga. Dok sam živjela u inozemstvu upoznala sam velik broj umjetnika i rijetko sam sretala one koji žive samo od svoje umjetnosti. Većina predaje umjetnost u školama ili se bavi raznim zanimanjima nevezanim za svoj umjetnički rad. Ovdje čak ne opisujem hobiste, već ozbiljne posvećene umjetnike koji izlažu, primaju nagrade, subvencije itd. Tako da u SAD-u situacija nije mnogo drugačija što se tiče ove teme. Naravno, umjetnici koji su dosegli određene faze u svojoj karijeri mogu živjeti od umjetnosti, ali je borba neprestana. Sretala sam i kolege koji jednostavno imaju financijsku podlogu da se bave samo umjetnošću iako ne profitiraju, ali su u manjini.
U Americi se često upotrebljava izraz “labor of love”, rad iz ljubavi, za svoj umjetnički život. Postoji tu određeni paradoks. Moja percepcija je da većini istinskih umjetnika novac nije motivacija za stvaranje, ali bi voljeli da od toga mogu živjeti.
Na koncu, umjetnost je izabrala mene, a ne ja nju. Umjetnost je dio mog bića koji jednostavno nije povezan s novcem. Voljela bih da joj se mogu više posvetiti bez financijskih briga i ograničenja koja donose druge obaveze.
Izlagali ste na većem broju grupnih izložbi diljem svijeta – ima li neka izložba koju biste izdvojili i koja vam je ostala u posebnom sjećanju?
Teško pitanje, ali kada bih morala, svakako bih izdvojila jednu od prvih izložbi koju sam postavila s kolegicom u Chicagu. Bila je to moja prva veća izložba i dala mi je veliki vjetar u leđa. Također bih istaknula izložbu u Royal Scottish Academy u Glasgowu u Škotskoj, jer je to bila prva internacionalna izložba na kojoj sam sudjelovala u takvoj formalnoj ustanovi. I na kraju, izdvojila bih prvu izložbu u Srbiji u Terra galeriji u Kikindi koja mi je ostala u dragoj uspomeni, jer je bila kulminacija mog boravka u Ateljeu Terra.
Što je za vas umjetnost?
Umjetnost je voljeti život – iznositi i davati nešto nedokučivo iz sebe u nadi da će dotaknuti nekoga van tebe. Ona je za mene donekle i duhovna praksa kao i jedan od načina na koji komuniciram sa sobom i s drugima. Svima su nam dani pojedini talenti i na nama je da ih upotrijebimo i razvijemo dajući sebe drugima.
