Nastavljamo s ciklusom intervjua koji su nastali kao rezultat javnog natječaja za umjetnike organiziranog povodom 9. godišnjice portala PerceiveArt u studenome 2022. godine. Predstavljamo akademskog umjetnika Tarka Janoša koji je rođen 1980. godine u Novom Sadu gdje je diplomirao na Akademiji umjetnosti na odsjeku za grafiku 2004. godine kod profesora Milana Stanojeva. Tarko Janoš bavi se slikarstvom, grafikom, pisanjem, skulpturom i glazbom. Zaposlen je kao nastavnik likovne kulture u OŠ ”Petefi Šandor ” u Novom Sadu. S Tarkom smo razgovarali o njegovom bogatom i raznolikom umjetničkom djelovanju, kao i dugogodišnjem pedagoškom radu te otkrili koji su najveći izazovi s kojima se susreo u samostalnom umjetničkom djelovanju, ali i kako izgleda njegov stvaralački proces te što smatra najvećom snagom umjetnosti.
Sjećate li se trenutka kada ste spoznali i donijeli odluku da će umjetnost biti Vaš životni poziv?
Kada sam imao četiri ili pet godina, osjetio sam jaku potrebu za likovnim izražavanjem. Kasnije me počela interesirati i glazba, a moj prvi san je bio da postanem glazbenik. Radio sam razne perkusije od kanti, eksperimentirao sa zvukovima, čak sam imao i mini dječji bend s akustičnom gitarom i improviziranim bubnjevima. S 12 godina sam krenuo na satove klavira i solfeggia u glazbenoj školi. Nedugo zatim i na privatne satove gitare, a poslije sam nastavio samostalno svirati i usavršavati se. Kao tinejdžer osnovao sam punk bend s prijateljima. Paralelno sam nastavio crtati i slikati pa sam se sa 17 godina ipak odlučio za likovno stvaralaštvo. Položio sam prijemni ispit na Likovnoj akademiji u Novom Sadu 1999. godine i odabrao grafiku. Od tada je počelo moje ozbiljnije upoznavanje s likovnim umjetnostima i umjetnošću općenito. Glazbu nisam zapostavio i u međuvremenu sam imao i dosta zanimljivih glazbenih projekata.
Jeste li imali podršku obitelji i okoline pri odabiru umjetničkog obrazovanja s obzirom da je riječ o području u kojem je budućnost poprilično neizvjesna?
Obiteljska podrška je uvijek bitna i zahvalan sam što su i otac i majka imali razumijevanje za moje opredjeljenje. Na samom početku najveću sam podršku imao s majčine strane, jer je ona dolazila iz umjetničke obitelji – njezin otac, moj djed, bio je poljski kazališni glumac, a pradjed je bio pisac. Majka je bila profesorica engleskog jezika i sudski tumač za poljski jezik, ali je također posjedovala velike sklonosti prema glumi i pisanju. Nažalost, preminula je prerano i nije doživela završetak mojih likovnih studija.
Kako ste se snašli po završetku Akademije – je li bilo teško pronaći svoje “mjesto pod suncem” i etablirati se na domaćoj likovnoj sceni?
Umjetnički poziv je težak kako na početku tako i tijekom cijelog stvaralačkog života. Srećom, živio sam u kući i već na početku imao svoj prostor tj. atelje za rad što je vrlo bitan faktor za svakog stvaraoca. Neovisno kolko si talentiran umjetnik, najveću ulogu igra upornost, posvećenost i kontinuirani rad. Uspjeh je relativna stvar. Bez obzira koliko sam se ostvario i koliko nekima djelujem etablirano ili uspješno, u sebi osjećam da još nisam ni dotaknuo onu umjetničku esenciju za kojom tragam. To mi je ujedno i motivacija za dalji rad. Bitno je imati čvrst i jasan cilj i vjeru u sebe. Umjetnici su vrlo senzibilna bića, puna sumnji, sklona psihičkim padovima i samokritici. To je jedan trnovit put i borba sa sobom i okolinom. Neki lako odustaju, iako su izuzetno talentirani. Posebno ako odrastate u društvu, u kojem sam i sâm odrastao, a koje je razoreno raznim političkim sukobima, krizama i ratovima. Ovdje nema puno mjesta za kulturu i umjetnost. Po meni motivacija ne dolazi izvana već iznutra, bez obzira na okolnosti. Usprkos mnogih teškim trenucima, trud se ipak isplati i u duhovnom i u materijalnom smislu. Imam običaj reći “tamo gdje je najteže nastaje najbolja umjetnost”. Na našim prostorima ima puno izuzetnih i kvalitetnih umjetnika. Ne spadam u one koji slikaju da bi prodali već prvenstveno stvaram, jer imam ogromnu potrebu izraziti svoje ideje i podjeliti ih s drugima. Trudim se ostaviti svoj osobni pečat u svemu što radim. Preda mnom je još velik put, pun neizvjesnosti, posebno uzevši u obzir da polako zalazim u nove multimedijalne aktivnosti (pisanje, muzika, fotografija). Vidjet ćemo što će budućnost donijeti, ali vjerujem da će biti uzbudljiva.
Realizirali ste impresivan broj samostalnih izložbi i sudjelovali na velikom broju grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Kod realizacije samostalnih izložbi jesu li Vam bili pokriveni svi troškovi izložbe i jeste li uspjeli prodati svoje radove tijekom trajanja izložbi?
Ovisi gdje sam izlagao. Negdje mi je čak sve bilo plaćeno, što je bilo čudo, a trebalo bi biti normalno. Nažalost, u većini slučajeva veći dio troškova uvijek pada na umjetnika. Svašta mi se izdogađalo i imao sam svakojakih iskustava i peripetija, mogao bih knjigu napisati o tome. Mislim da mi najteže padaju izlaganja izvan zemlje, što zbog papirologije što zbog organiziranja transporta. Umjetnicima bi se trebale olakšati mnoge stvari, a ne dodatno otežavati. To je rezultat vrlo loše interakcije između umjetnika i zaostalih birokratskih institucija tj. državnih organa. Bitno je redovito izlagati jer te ljudi zapamte, ostvariš nove kontakte i samim time su veće šanse za nove izožbe, a naravno i za prodaju radova. Mogu reći da imam neku svoju publiku koja redovno posjećuje moje izložbe, a i redovne kupce radova. Često se dogodi da već dok traje izložba netko rezervira rad pa po završetku izložbe imam i po nekoliko prodanih radova. S nekim posjetiteljima razmjenim kontakte pa me kasnije posjete u ateljeu, porazgovaramo na miru, pregledaju slike i kupe rad. Definitivno je veliko zadovoljstvo kada prodaš svoje djelo.
Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli djelujući kao samostalni likovni umjetnik?
Svaka izložba je neka vrsta malog izazova. Posebno ako izlažete najnovije radove na mjestima i u gradovima gdje ranije niste izlagali. Jedan od većih izazova je bila moja samostalna izložba u Berlinu, gdje sam se prvi put predstavio u jednom velikom, poznatom umjetničkom gradu i nisam znao što očekivati. Na kraju je sve ispalo odlično. Mislim da me tek čekaju veliki izazovi.
Diplomirali ste na odsjeku za grafiku na Akademiji umjetnosti Novi Sad, no izražavate se u različitim medijima – slikarstvo, grafika, skulptura… osjećate li neki medij kao prirodno svoj?
Nakon završetka likovne akademije sam dosta eksperimentirao s kombinacijama različitih likovnih tehnika (akril, pastel, ugljen, kolaž, tuš, autolak, cijepanje, grebanje). To je bio jedan od interesantnijih perioda mog stvaralaštva. Poslije sam počeo slikati akrilnim bojama koje su i dalje u najvećoj mjeri prisutne u mom slikarstvu. Paralelno radim i u tehnici kolaža i asamblaža. Iako mi je likovna umjetnost primarna, ne ograničavam se samo na nju. Realnost djeluje vrlo zanimljivo ako je gledate, osjećate i opažate svim čulima. Svaki opažaj izaziva različite impulse. Nekad se osjećam kao hodajući ljudski detektor, koji sve primjećuje, upija pa poslije implementira u svoju umjetnost. To može biti slika, skulptura, poezija, priča, fotografija ili glazbena kompozicija. Gdje god se nalazim primjećujem raznovrsne interesantne stvari i pojave koje bilježim (zapisujem, fotografiram, snimam) pa ih kasnije izrazim kroz konkretne ideje i djela. U posljednje dvije godine sam počeo i intenzivno pisati. Bavim se i muzikom. Sve to planiram upotrijebiti za neke moje buduće umjetničke akcije. Živimo u izuzetno tehnološki naprednom vremenu i šteta je to ne iskoristiti. Ideje se gomilaju, zapisuju, skupljaju na mnogo lakše načine nego prije. Umjetnost se nalazi svuda oko nas.
Kako izgleda Vaš stvaralački proces?
U ranijem periodu sam radio spontano, ekspresivno i gestualno, bez neke unaprijed određene ideje. Koristio sam razne materijale i tehnike bez nekog ustaljenog redoslijeda i procesa. Sad često nosim bilježnicu i flomastere sa sobom i bilježim skice i crteže. Iz teka napravim odabir i selekciju radova po kojima poslije radim velike slike. Proces nastanka ovih djela je klasičniji i studiozniji. Prvo na osnovu skice napravim pročišćen linijski crtež na platnu i poslije nanosim akrilne boje. Nekad manje ili više odstupajući od osnovne ideje. Ovaj proces zahtjeva više vremena, preciznosti i koncentracije, ali je konačni rezultat moćan, posebno jer radim uglavnom na velikim formatima i skica prenesena na platno dobiva jednu potpuno novu monumentalnu dimenziju. Povremeno radim kolaže i asamblaže gdje spontanost, slučajnost i intuicija dolaze do izražaja. To također ima svoju posebnu draž zbog neizvjesnosti krajnjeg ishoda, a i sam proces rada je dimaničniji. Oba procesa su interesantna na svoj način i u svakom se pronalazim.
Vaši radovi su naglašeno ekspresivni i koloristički, u njima možemo pronaći i elemente pop-arta, stripa, pa i street arta. Što primarno želite iskomunicirati/izraziti kroz svoje radove?
Da, ima tu elemenata svega, posebno ako gledamo kronološki radove iz raznih perioda. Po završetku studija i na početku stvaralačke karijere, moj izraz je bio ekspresivan, buntovan, antiakademski, moglo bi se reći pankerski. Poslije se moja likovnost spontano promijenila i vratio sam se tim grafičkim pročišćenijim formama i jarkim bojama, ali ekspresivnost je i dalje ostala prisutna. Poetika mi se bazira na kritici društva i svijeta u kom živimo. Često u nazivima (koji su neodvojiv dio mojih radova) koristim igru riječi i pojmova, ironiju i sarkazam. Ukazujem i aludiram na apsurd cjelokupnog ljudskog sistema vrijednosti, licemjerja i na tragikomičnu realnost kojom smo okruženi.
Trenutno radim na potpuno novoj seriji slika, koja u nekoj mjeri odstupa od prethodnih radova, što likovno što u poetici. Reducirao sam boje, pojednostavio i geometrizirao formu. Teme su nadrealnije i za svaku sliku pišem haiku poeziju. Zašao sam u jednu novu formu stvaralaštva gdje spajam sliku i poeziju tj. vizualno s verbalnim.
Koliko je važna i koja je uloga boje u Vašim radovima?
Jarke i kontrastne boje su najprepoznatljivi element u mom slikarstvu. Imaju hipnotičku energiju, privlače pažnju, upozoravaju ili upućuju na nešto, ali ih ne koristim svjesno s tom namjerom. Mislim da to ima veze i s mojim ekspresivnim temperamentom, muzikalnošću i osjećajem za ritam. Vjerojatno to nesvjesno prenosim na svoje radove. Dimanično raspoređujući boje i forme na neki način dočaravam zvuk slike ili bolje reći ozvučujem sliku. U novoj seriji radova sam reducirao boju i uglavnom koristim akromatske i kromatske boje (plava, žuta, crvena, bijela, crna, siva). Samim pojednostavljivanjem forme minimalizirao sam i boju, iako je izražajnost istih i dalje prisutna. Boja je moje omiljeno izražajno sredstvo koje najviše koristim, ali ne isključujem mogućnost da će u nekom trenutku biti maksimalno minimalizirana i možda prevlada neki drugi likovni element. Ne volim se ograničavati i trudim se pratiti svoju umjetničku intuiciju. Nikad se ne zna u kom smjeru će me odvesti. U tome i jest čar stvaranja, kreativnog eksperimentiranja i istraživanja.
Tko su likovi u Vašim djelima?
Poluljudi, mutanti, hibridi, klonovi, razna frustrirana tužno-sretna groteskna bića koja osciliraju između nametnute realnosti i svog unutrašnjeg inhibiranog emotivnog svijeta. Oni su mi, mi smo oni. Većina ljudi se krije iza nekih maski, a zapravo su neiskreni i prema sebi i prema okolini. Glume neku vjeru i ekstremnu pobožnost, klanjaju se raznim idolima dok istovremeno gube svoju suštinu i osobni identitet. Pretvaraju se u markirane ljudske proizvode, izmanipulirane, zavađene zaostalim glupostima, umjesto da što je više moguće žive sjedinjeni s prirodom, slobodni, onakvi kakvi zapravo jesu. Ta bića, ti likovi su alter ego čovjeka današnjice.
U seriji radova “Humoreske” bavite se aktualnim vremenom s naglaskom na društveno-socijalne probleme. Ispravite me ako sam u krivu, ali rekla bih i da kritički interpretirate suvremena strujanja – konzumerizam, reality emisije, popularnu glazbu… ?
Da, točno tako. Nažalost, okruženi smo i nameću nam se sve stvari koje ste naveli i na još veću žalost, kod većine one prolaze. Generalno, moji radovi su prožeti kritikom prema društveno – socijalnom stanju u svijetu, civilizaciji pa i čovječanstvu. Koliko god da smo tehnološki napredovali, biološki i mentalno nismo puno mrdnuli naprijed. Ljudska glupost, plitkost i bahatost nikako da se nadiđe i iskorijeni. Kroz ironiju i humor na neki način sublimiram sve te apsurdne elemente surove stvarnosti. Čak štoviše, ta tehnologija, koliko god je korisna, istovremeno daje veliku i lako dostupnu moć pogrešnim ljudima, a znamo što se događa kad se dobre stvari nađu u pogrešnim rukama ili bolje reći umovima. Povijest se zaista ponavlja, samo se forma mijenja. Mi i oni, dijeljenje na plemena i čopore, i dalje se uglavnom sve vrti oko toga i naravno oko novaca i masovnog zatupljivanja. Ponekad se zaista zapitam da li smo mi Zemljani nečiji veoma neslani eksperiment?
Koliko su vam bitne povratne reakcije publike?
Lijep je i ispunjavajući osjećaj kad svojim djelom doprete do nekog, potaknete emociju i ostavite dojam. Mislim da je svakom umjetniku reakcija publike koliko toliko važna, tako je i meni, ali ne opterećujem se time previše. Ne smatram to nekim odlučujućim faktorom za moje daljnje umjetničko djelovanje. Dok sam bio mlađi, to mi je bilo puno važnije nego sada. Nekome se moja djela dopadaju, nekome ne. Poštujem i jedno i drugo. Naravno, poslušat ću svačije mišljenje, posebno od ljudi koji poznaju moju poetiku, prate moj rad i često posjećuju moje izložbe. Interesantan mi je i moment kad potpuni laik (čovjek koji nema apsolutno nikakvog predznanja i dodirne točke s umjetnošću) na prvu loptu osjeti neko moje djelo. Ne uspoređuje, ne analizira, ne stavlja te u koje kakve kalupe i kategorije već mu se jednostavno i direktno dopadne tvoje djelo. Energija umjetnosti dopire do svakog.
Osim likovnom umjetnošću, bavite se i pisanjem i glazbom. Pronalazite li niti poveznice između navedenih umjetničkih područja?
Definitivno postoji neka zajednička nit koja se provlači kroz sve što radim. To je neka vrsta groteske, humora, ironije i mistike. U posljednje vrijeme baš puno pišem, ali dosad ništa nisam objavljivao. Trenutno sam u pregovorima da izdam svoju prvu knjigu poezije. Ako sve bude kako treba izaći će dvojezično izdanje – na mađarskom i srpskom jeziku. Ujedno planiram svoje pjesme obogatiti vlastitim ilustracijama. Oduvijek sam imao izraženi osjećaj sinestezije. Kad nešto čujem, čitam ili pišem odmah mi se stvara slika, a kada vidim sliku čujem zvuk i mogao bih to pretočiti u glazbu ili priču, poeziju. Vizualno izražavanje mi je primarno, ali imam jaku potrebu izraziti se i kroz druge spomenute vidove umjetnosti. Imao sam dosta poduhvata u tom smjeru i planiram se ozbiljnije posvetiti multimedijama. Uostalom, to je i jedan od razloga zašto sam upisao doktorski studij. Iako sam odabrao slikarstvo, u finalnom projektu tj. doktorskoj disertaciji imam potpunu slobodu da se izrazim i predstavim kako želim.
Uz umjetničko djelovanje, nastavnik ste likovne kulture u osnovnoj školi. Interesira li mlade generacije likovna umjetnost i koliko je likovni odgoj ključan za kvalitetan razvoj djeteta?
Radim kao nastavnik likovne kulture više od 15 godina. Imam iskustvo i u srednjim i u osnovnim školama i uvijek postoje individue koje iskaču svojim talentom i interesom za umjetnost. Nažalost, rijetki od njih nastave u tom smjeru. Na moju podršku i pomoć, kao pedagoga, uvijek mogu računati, ali jako je bitna i podrška obitelji. U većini slučajeva roditelji ili staratelji odlučuju što će i kako će dijete dalje, ne uvažavajući previše djetetove želje i aspiracije. Iako, nerijetko se dogodi da sretnem bivše učenike na ulici koji mi s osmijehom na licu i neprikosnovenim dječjim entuzijazmom, ponosno kažu da su upisali srednju umjetničku školu ili akademiju umjetnosti. U tim trenucima sam sretan i to mi daje dodatnu motivaciju da se i dalje pored zvanja umjetnika bavim i pedagoškim radom. Smatram da je likovni i ne samo likovni već i u cijelosti umjetnički odgoj ključan za razvoj djeteta. Kreativnost i maštu treba razvijati na vrijeme, zbog poticanja kritičkog razmišljanja mladih, a i naravno može se vrlo efikasno primijeniti i u različitim profesijama u životu. O tome bi se moglo puno pričati. Umjetnost i kultura predstavljaju stup svakog zdravog društva i odraz su istog.
Kod đaka se predmet likovna kultura, nažalost, ne shvaća baš ozbiljno, no to sve zavisi i o posvećenosti nastavnika i još gomilu društvenih i ostalih faktora. Što se tiče vremena u kojem živimo i današnjeg odnosa prema umjetnosti i umjetnicima, moj komentar je najblaže rečeno, žalosno.
Što smatrate svojim najvećim uspjehom u profesionalnom umjetničkom djelovanju?
Prvenstveno svojim najvećim uspjehom smatram to što nisam odustao od svoje umjetnosti bez obzira na razne teške situacije i okolnosti u životu. Imam puno ideja i ogromnu motivaciju koja me pokreće za daljnji rad i ostvarivanje svojih zamisli. Konkretno jedan od većih, prije bih rekao poduhvata nego uspjeha, je moja samostalna izložba u Berlinu, gdje sam ostvario puno kontakata, upoznao taj veličanstveni grad i predstavio se svojim radovima stranoj publici. Druga stvar koja mi je donijela veliko zadovoljstvo jest što sam izlagao u Savremenoj galeriji Subotice koja je smještena u jedinstvenom arhitektonskom zdanju, spomeniku kulture, koja je ujedno i kulturno dobro. To je palača Rajhl u Subotici. U ogromnom prostoru koji obuhvaća osam zasebnih prostorija predstavio sam presjek svojih radova – slika, skica, crteža, kolaža, asamblaža nastalih od završetka studija 2004. godine pa do sada. To je bila neka vrsta moje prve male retrospektivne izložbe. Publika je na jednom mjestu imala priliku vidjeti razvoj moje vizualne poetike od najranijih dana pa do onog što trenutno radim. Treća stvar je što sam 2017. godine dobio godišnju nagradu za likovnu umjetnost od izdavačke kuće Forum u Novom Sadu. Nagrade kao nagrade ne smatram toliko bitnim u karijeri jednog umjetnika, aIi moram priznati da sam bio ugodno iznenađen kad sam primio tu vijest. Više gledam na to kao neko priznanje za sav trud i rad koji sam uložio u svoju umjetnost. Nagradu mi je predao Szombathy Bálint, jedan izuzetan, cijenjen i poznati kolega umjetnik s ovih prostora. A najveći uspjeh me tek čeka kad počnem ostvarivati djelić onog što sam zamislio.
Iz vlastitog iskustva, što biste rekli, koja je najveća moć umjetnosti?
Mislim da najveća snaga umjetnosti leži u njezinoj univerzalnosti – moći da se obraća svakome, bez obzira na rasu, vjeru, pripadnost, naciju i klasu. Kroz individualna djela umjetnost može doprijeti do dubljih kolektivnih osjećanja ljudi. Umjetnički proces je neka vrsta meditacije, istraživanja i spoznaje samog sebe, pomicanje granica, što umnih, čulnih, duhovnih. Umjetnost razvija kritičko mišljenje i samim tim osvješćuje ljude i učvršćuje njihov osobni identitet, suprotno kolektivnom, ustaljenom, stereotipnom. Umjetnost navodi čovjeka da stvarnost vidi na drugačiji način, da otkrije neke nove emocije, da nadiđe neka ograničenja, da spozna sebe i sublimira svoja iskustva i osjećanja. Može djelovati katarzično i povezati ljude na poseban način. To je po meni neprikosnovena moć i snaga umjetnosti. Kultura i umjetnost su bitan ako ne i najbitniji faktor jednog društva. Generalno gledajući, u školstvu je umjetnost vrlo zapostavljena i smatra se sekundarnim predmetom. Mnogo veći akcent bi trebao biti, od najmlađih uzrasta nadalje, na razvijanju stvaralačkog mišljenja, kreativnih vještina i moći opažanja. To bi u pozitivnoj mjeri utjecalo na osobni razvoj svakog pojedinca, samim tim i društva.
